Ovršni postupci znatno opterećuju rad redovitih sudova, ali se s njima, uz razvoj prakse tijekom posljednjih petnaestak godina, kojom se pokušava odrediti koji akti iz ovršnog postupka jesu odluke, u smislu članka 62. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, a koji to nisu¹, u značajnom broju bavi i Ustavni sud Republike Hrvatske. Osim kroz konkretnu nadležnost, u povodu pojedinačnih ustavnih tužbi, Ustavni sud ovršnim postupkom bavio se i kroz apstraktnu kontrolu, odnosno ocjenom ustavnosti Ovršnog zakona.

Omogućavanje učinkovite naplate ovrhovoditeljeve novčane tražbine, kao i zaštita prava kako ovrhovoditelja, tako i ovršenika, te primjena i analiza njihova utjecaja u praksi, rezultiralo je višestrukim zakonskim rješenjima. 

Zakon o izvršnom postupku² preuzet je Ukazom o proglašenju Zakona o preuzimanju Zakona o izvršnom postupku (u nastavku teksta: ZIP)³, a mijenjan je Zakonom o izmjenama Zakona o izvršnom postupku, iz 1992.⁴ 

Potom je donesen Ovršni zakon iz 1996. (u nastavku teksta: OZ/96)⁵, koji je imao veći broj izmjena, dopuna i ispravaka (Nar. nov., br. 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05 i 67/08). 

Hrvatski sabor, na sjednici održanoj 23. studenoga 2010., donio je novi Ovršni zakon, koji je objavljen u Narodnim novinama, broj 139/10 (u nastavku teksta: OZ/10). 

OZ/10, člankom 339. produljuje važenje većine odredaba OZ/96, između ostalog i odredbe koje propisuju rad sudskih ovršitelja i ovrhu na pokretninama (s manjim intervencijama u odredbama o komisionarima), najprije do 31. prosinca 2011., a daljnjim izmjenama i intervencijama (Nar. nov., br. 125/11, 150/11, 154/11, 12/12 i 70/12) produljuje se važenje važećih odredaba koje uređuju ovrhu na pokretninama do 14. listopada 2012.⁶ 

Dana 15. listopada 2012. stupio je na snagu novi Ovršni zakon (osim odredaba čl. 356.-364. o europskom ovršnom nalogu koje stupaju na snagu danom prijma Republike Hrvatske u punopravno članstvo Europske unije), a koji je objavljen u Narodnim novinama, broj 112/12 (u nastavku teksta: OZ/12).

Stupanjem na snagu OZ/12 prestao je važiti OZ/10, tako da odredbe tog Zakona, koje su propisivale sudsku provedbu ovrhe na pokretninama, nisu niti stupile na snagu, s tim da značajno nisu odstupale od dosadašnjih zakonskih rješenja.

Osim općih odredaba, koje se na odgovarajući način primjenjuju i na ovrhu na pokretninama, postupak ovrhe na pokretninama posebno je reguliran i u zasebnom dijelu citiranih zakona (čl. 69.-90. ZIP-a, čl. 126.-146. OZ/96, te čl. 133.-168. OZ/12).

Kao primjer, navodimo Odluku Ustavnog suda, br. U-I-510/1996 i dr. od 5. travnja 2000.⁷, kojom je pokrenut postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom odredbe članka 16. stavak 9. Ovršnog zakona (Nar. nov., br. 57/96 i 29/99), te je navedena odredba ukinuta.⁸ U toj je Odluci ukidanje navedene odredbe Ustavni sud obrazložio na sljedeći način:

Odlukom, br. U-I-1988/2011, U-I-3053/2011, U-I-5637/2011, U-I-1484/2012, U-I-1531/2012, U-I-1553/2012 i U-I-2498/2012 od 19. lipnja 2012.,⁹ Ustavni je sud pokrenuo postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom te je ukinuo članak 338. stavak 1. Ovršnog zakona (Nar. nov., br. 139/10, 125/11, 150/11, 154/11 i 12/12).¹⁰ 

Svi predlagatelji u svojim prijedlozima smatrali su da su navedenom odredbom OZ-a neustavno ograničena prava ovrhovoditelja, odnosno vjerovnika u prije pokrenutim postupcima izvršenja jer ta zakonska odredba ne definira pojam »osnovani prijedlog na temelju kojeg se postupak može nastaviti« te taksativno ne propisuje što taj »osnovani prijedlog« mora sadržavati, iako za sankciju propisuje gubitak prava, odnosno obustavu postupka, čime vjerovnik gubi pravo na naplatu svoje tražbine.¹¹

U Odluci je Ustavni sud istaknuo da se člankom 338. stavak 1. OZ/10 propisuju pretpostavke za dovršenje postupaka pokrenutih na temelju Zakona o izvršnom postupku (Nar. nov., br. 53/91 i 91/92), koji je prestao važiti stupanjem na snagu OZ/96, 1. kolovoza 1996.¹² Nastavak postupka izvršenja je u tim postupcima uvjetovan podnošenjem »osnovanog prijedloga na temelju kojeg se postupak može nastaviti«. 

Razmatranjem odredaba OZ/10 Ustavni je sud utvrdio da taj Zakon ne poznaje pojam »osnovani prijedlog«, niti ga poznaje Zakon o parničnom postupku¹³, koji se supsidijarno primjenjuje na temelju članka 19. stavak 1. OZ/10, već se radi o pravnom pojmu uvedenom člankom 338. stavak 1. OZ/10, koji ne propisuje određeno i precizno što »osnovani prijedlog« mora sadržavati. Dakle, osporena odredba OZ/10, niti druga odredba OZ/10, prema ocjeni Ustavnog suda, ne propisuje sadržaj tog pojma.

Stoga je, prema ocjeni Ustavnog suda, ostalo nejasno i dvojbeno je li na temelju članka 338. stavak 1. OZ/10 ovrhovoditelj dužan dostaviti osnovani prijedlog za ovrhu koji je usklađen s važećim zakonskim normama (s obzirom na to da se citirana norma odnosi isključivo na postupke pokrenute na temelju prijedloga za izvršenje prema Zakonu o izvršnom postupku, te imajući na umu da je protekom vremena došlo do brojnih promjena Ovršnog zakona, promjena valuta, i sl.) kako bi nadležni sud na temelju tako usklađenog prijedloga mogao nastaviti postupak ili se radi tek o podnesku kojim se zahtijeva nastavak postupka. Dakle, članak 338. stavak 1. OZ/10, prema ocjeni Ustavnog suda, ostavlja dvojbenim koju procesnu radnju ovrhovoditelj treba poduzeti.

Nakon analize osporenog članka 338. stavak 1. OZ/10, Ustavni je sud utvrdio da prema svom sadržaju ta norma ne zadovoljava zahtjeve načela vladavine prava iz članka 3. Ustava te se, stoga, može smatrati da građani ne mogu prilagoditi svoje postupanje toj zakonskoj normi te predvidjeti posljedice svog postupanja.

Stajalište Ustavnog suda je da takvo normativno rješenje ujedno dovodi i do uskrate prava na pristup sudu kao jednog od bitnih aspekata prava na pravično suđenje koje je zajamčeno člankom 29. stavak 1. Ustava jer se postupci, započeti prema Zakonu o izvršnom postupku, obustavljaju, a da za takvo postupanje nisu navedeni razlozi koji bi bili usklađeni sa zahtjevima pravne sigurnosti iz članka 3. Ustava.

Osim navedenoga, obustavom postupka, zbog nedostavljanja »osnovanog prijedloga« za nastavak ovršnih postupaka i postupaka izvršenja, građani, odnosno vjerovnici ostaju bez mogućnosti naplate svojih tražbina jer obustavom postupka prestaje postupak ovrhe, kojemu je glavni cilj naplata tražbina između građana i pravnih osoba, odnosno subjekata građanskopravnih odnosa. Uskratom odgovarajućeg pravnog puta kojima mogu ostvariti svoje tražbine, odnosno svoja prava, građani gube i pravo pristupa sudu, kao temeljnog jamstva prava na pravično suđenje iz članka 29. stavak 1. Ustava. 

Aktivnost suda u provedbi ovrhe na pokretninama značajnim se dijelom temelji na aktivnosti sudskih ovršitelja. Sudski ovršitelj (»službena osoba« prema ZIP-u), prema zakonskoj, nepromijenjenoj definiciji, označava sudskog službenika koji po nalogu suda neposredno poduzima pojedine radnje u ovršnom postupku ili postupku osiguranja (čl. 15. ZIP-a, čl. 2. OZ/96 i čl. 2. OZ/12).¹⁴

Okviri postupanja sudskog ovršitelja određeni su načelnom odredbom da je sudski ovršitelj dužan postupati s dužnim obzirima prema osobi ovršenika i članovima njegova kućanstva, ali i mogućnošću da stranka ili sudionik mogu tražiti od suda da otkloni nepravilnost koju je sudski ovršitelj učinio u provedbi ovrhe. Sudski ovršitelji sastavljaju pljenidbeni popis, obavljaju procjenu pokretnina i njihovu prodaju.

Zakon ovlašćuje sudske ovršitelje na represivna rješenja radi provedbe ovrhe. Primjerice, sudski ovršitelj ima ovlasti otvoriti ovršenikove prostorije i poduzimati ovršne radnje i bez nazočnosti ovršenika, uz prisutnost dva punoljetna svjedoka, a nakon određenja iz OZ/96 ili javnog bilježnika.

Sud može odrediti da se ovrha provede i neradnim danom ili noću ako za to postoje opravdani razlozi.

Sudski je ovršitelj ovlašten udaljiti osobu koja ometa provedbu ovrhe, a prema okolnostima slučaja i zatražiti pomoć policije, a nakon ZID OZ/03 i pravosudne policije, koji su dužni postupati po nalogu ovršitelja. Sudski ovršitelj, može, prema potrebi, naložiti i uporabu sile prema osobi koja ometa ovrhu.

Možebitne dvojbe o položaju sudskih ovršitelja u postupku naplate ovrhovoditeljeve tražbine ovrhom na pokretninama otklonila je i sudska praksa u Odluci Županijskog suda u Z., br. Gžovr-1136/02: 

Rješenjem Županijskog suda u K., br. Gž 639/2007-2 od 19. travnja 2007., sud je ocijenio da je, kad je ovršenik u postupku provedbe ovrhe izjavio ovršitelju da ne može namiriti tražbinu radi koje se ovrha provodi, te je spriječio odvoz zaplijenjenih pokretnina (tako što je zatvorio vrata dvorišta u kojem se nalazio veliki pas), tada na nedopušteni način ometao sudskog ovršitelja u radu i takvo se ponašanje ovršenika mora sankcionirati izricanjem novčanih kazni koje će sud izvršiti po službenoj dužnosti.¹⁵

Rješenjem Županijskog suda u K., br. Gž 664/1999 od 14. srpnja 1999., ocijenjeno je da ovrhovoditelj u prijedlogu za ovrhu nije dužan pojedinačno naznačiti točno određene pokretnine za koje predlaže da se popišu i plijene u sudski pljenidbeni zapisnik, već je dovoljno da naznači da predlaže ovrhu na pokretninama ovršenika (čl. 35. st. 1. OZ/96). Naime, prvostupanjskim rješenjem o ovrsi dopuštena je ovrha na način da se popišu i prodaju pokretne stvari ovršenice koje se nalaze u njezinu stanu i dvorištu, te da se isplati iznos koji će biti dobiven prodajom stvari na računu ovrhovoditelja. Protiv tog rješenja ovršenica je podnijela žalbu u kojoj navodi da ona živi u poljoprivrednom domaćinstvu koje je vrlo siromašno i da sva imovina, koju posjeduje njezino domaćinstvo, predstavlja imovinu njezina supruga te da bi popisivanjem i pljenidbom bilo kojih pokretnina bila ugrožena njezina egzistencija i egzistencija svih članova domaćinstva. Rješenjem o ovrsi određena je ovrha protiv ovršenice na njezinim pokretninama, i to popisom i prodajom pokretnina koje se nađu u stanu ovršenice i u dvorištu ovršenice. Rješenje o ovrsi doneseno je u skladu s odredbom članka 26., 35. i 37. OZ/96. Tek kad sudski ovršitelj izađe na lice mjesta, moći će utvrditi postoje li pokretnine koje su podobne za ovrhu, odnosno tek će tada moći ocijeniti koje pokretnine se ne će moći plijeniti jer su izuzete od ovrhe, a u smislu odredbe članka 128. stavak 1. točka 3. OZ/96. Ako bi tada možebitno bile popisane pokretnine koje su izuzete od ovrhe, tek će tada ovršenica moći s uspjehom isticati ovaj prigovor u žalbi protiv rješenja o ovrsi, a u smislu odredbe članka 46. stavak 1. točka 6. OZ/96. Kako za sada još uopće nisu utvrđeni predmeti na kojima će biti provedena ovrha, tako je Županijski sud ocijenio da nije osnovan ovaj žalbeni razlog ovršenice.

Zakonska rješenja se, u pokušaju poboljšanja učinkovitosti sudske ovrhe na pokretninama, jednim značajnim dijelom bave prenošenjem aktivnosti i odgovornosti sa suda na ovrhovoditelja.

Prodaja pokretnina na način da one ostanu u posjedu ovršenika kod kojeg bi se trebala provesti i dražba, kao dugogodišnje zakonsko rješenje, pokazalo je u praksi da prilično destimulira potencijalne kupce. Slijedom navedenog, prijašnja mogućnost ovrhovoditelja da možebitno predloži da se popisane stvari predaju na čuvanje njemu ili trećoj osobi, postaje njegova obveza.

Naime, člankom 70. Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona (Nar. nov., br. 88/05 -
 u nastavku teksta: ZID OZ/05) izmijenjena je odredba članka 129. Ovršnog zakona, na temelju koje ovrhovoditelj postaje dužan, da osim postojećih ovršnih radnji: »zapljene, procjene i prodaje pokretnina te namirenja ovrhovoditelja« već u prijedlogu za ovrhu predloži i ovršne radnje: »oduzimanja, otpremanja i povjeravanje na čuvanje sudu, ovrhovoditelju ili trećoj osobi« (tzv. transferacija). Prijedlog za ovrhu u kojem nije predložena koja od navedenih ovršnih radnji, sud će odbaciti ne pozivajući ovrhovoditelja da ga ispravi ili dopuni. 

Rješenjem suda prvog stupnja odbačen je prijedlog za ovrhu kao nepotpun (Ovr-2466/08). Drugostupanjski je sud rješenjem, br. Gžovr-3410/08 od 17. veljače 2009., odbio žalbu ovrhovoditelja i potvrdio navedeno rješenje suda prvog stupnja. U konkretnom slučaju ovrhovoditelj je u ovršnom prijedlogu, navodeći ovršne radnje kojima se provodi ovrha na pokretninama, između ostalog, predložio transferaciju i otpremanje pokretnina, dok nije naznačio ovršnu radnju oduzimanja pokretnina. U odnosu na žalbene navode ovrhovoditelja da izraz transferacija pokretnina u sebi sadržava radnju oduzimanja i radnju otpremanja pokretnina, u rješenju drugostupanjskog suda navodi se da sud nije dužan istraživati značenje pojedinih izraza, već je ovrhovoditelj dužan ovršne radnje naznačiti onako kako su one navedene u zakonskom tekstu. Prema tome, kako prijedlog za ovrhu ne sadržava sve ovršne radnje u skladu s člankom 129. stavak 1. OZ/96, ocjena je Županijskog suda da je pravilno sud prvog stupnja postupio kad je prijedlog za ovrhu odbacio pozivajući se na članak 129. stavak 3. OZ/96.

Županijski sud u V., rješenje, br. Gž 1246/2005-2 od 7. 3. 2006. odbio je žalbu protiv prvostupanjskog rješenja, kojim je prvostupanjski sud odbacio prijedlog za ovrhu radi naplate novčane tražbine na pokretninama ovršenika, s pozivom na odredbe članka 129. OZ/96, tj. zbog toga što ovrhovoditelj već u ovršnom prijedlogu nije predložio sve ovršne radnje koje se imaju provesti prilikom takve ovrhe. Protiv toga rješenja ovrhovoditelj je podnio žalbu navodeći u bitnome da on nije bio u obvezi predložiti otpremanje i povjeravanje na čuvanje zaplijenjenih pokretnina njemu ili trećoj osobi, uz mogućnost ostavljanja zaplijenjenih pokretnina ovršeniku na čuvanje, predviđeno odredbom članka 133. stavak 3. OZ/96. S obzirom na to da ovrhovoditelj u ovršnom prijedlogu nije predložio oduzimanje i otpremanje zaplijenjenih pokretnina te njihovo povjeravanje na čuvanje ovrhovoditelju ili trećoj osobi, već je predložio njihovo povjeravanje na čuvanje ovršeniku, to je, prema ocjeni Županijskog suda, prvostupanjski sud pravilno postupio kad je odbacio takav ovršni prijedlog.

U tom smislu, članku 74. ZID OZ/05 dodan je i članak 133.a, pod nazivom »Način predaje pokretnine na čuvanje«, kojim je propisana obveza ovrhovoditelja da osigura sve potrebno za otpremu i smještaj pokretnina. U slučaju da ovrhovoditelj ne osigura sve što je potrebno za otpremu i smještaj pokretnina, isto se odgađa u vrijeme koje predloži ovrhovoditelj, ne dulje od tri mjeseca, odnosno od Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona (Nar. nov., br. 67/08 -
 u nastavku teksta: ZID OZ/08) trideset dana. Ako ovrhovoditelj ponovno ne osigura sve potrebno, ovrha će se obustaviti.

Odlukom Ustavnog suda, br. U-III-64781/09 od 30. studenoga 2011.¹⁶, ustavna je tužba odbijena, budući da je Ustavni sud ocijenio da u konkretnom postupku nema povrede ustavnog prava zajamčenog člankom 29. stavak 1. Ustava. 

Ustavna tužba podnesena je protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, br. Revt: 92/09-2 od 15. rujna 2009., koje je doneseno u postupku pokrenutom kod Vrhovnog suda revizijom podnositelja izjavljenom pozivom na članak 382. stavak 2. ZPP-a.¹⁷ U postupku koji je prethodio donošenju osporavanog rješenja Vrhovnog suda, rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, br. Pž-8195/08-3 od 26. siječnja 2009., odbijena je žalba podnositelja i potvrđeno rješenje Trgovačkog suda u Z., br. Ovr-4779/08-2 od 19. studenoga 2008. Navedenim rješenjem Trgovačkog suda u Z. odbijen je kao neosnovan prijedlog podnositelja (ovrhovoditelja) za određivanje ovrhe u predmetu ovrhe na kojem se, na temelju rješenja o ovrsi kojim je ovrha određena općenito na imovini ovršenika, ne može tražiti izvansudska ovrha.

U obrazloženju osporavnog rješenja, Vrhovni je sud između ostalog naveo:

»Članak 252.h stavak 2. OZ/96 uvjete vezane uz članak 5. stavak 3. OZ-a kojima se određuje da, ako se pravomoćno rješenje o ovrsi određenim sredstvom ili na određenom predmetu ne može provesti, ovrhovoditelj može radi namirenja iste tražbine predložiti novo sredstvo ili predmet ovrhe. U tom slučaju sud će donijeti novo rješenje o ovrsi i nastaviti ovrhu na temelju tog rješenja. Ovrha određena prijašnjim rješenjem o ovrsi obustaviti će se ako ovrhovoditelj povuče ovršni prijedlog u povodu kojeg je ona određena ili ako za to budu ispunjeni drugi zakonom predviđeni razlozi. (...) Takve ovlasti javni bilježnik nema, pa je samo ovrhovoditelj taj koji može i mora prilikom traženja sudske ovrhe, kad je prethodno ishodio rješenje o ovrsi kod javnog bilježnika kojim je ovrha određena na predmetu ovrhe na temelju kojeg je moguće provesti izvansudsku ovrhu (račun kod banke, primanja ovršenika, općenito na imovini ovršenika), obavijestiti sud da izvansudsku ovrhu nije moguće provesti. Dakle, iz sadržaja članka 5. stavak 3. OZ-a proizlazi da bi promjena sredstava ili predmeta ovrhe bila moguća tek ako se ovrha na prvobitno predloženom sredstvu i predmetu ne može provesti. To, nadalje, upućuje na zaključak da bi do primjene članka 5. stavak 3. OZ-a pred sudom došlo, mora se voditi ovršni postupak čiji rezultat je zaključak suda da se ovrha ne može provesti na prvobitno određenom sredstvu i predmetu, pa da stoga ima mjesta dopustiti ovrhovoditelju ovrhu radi namirenja iste tražbine na drugom sredstvu ili predmetu. (...).«

U povodu ustavnih tužbu koje se podnose protiv odluka donesenih u ovršnih postupcima na pokretninama, u novijoj praksi Ustavnog suda veliki je broj tzv. »meritornih odbačaja«. Primjerice, rješenjem, br. U-III- 1402/2012 od 13. lipnja 2012., Ustavni je sud odbacio ustavnu tužbu podnesenu protiv rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, br. Pž-7362/10-3 od 27. prosinca 2010.¹⁸

I u ovom je rješenju Ustavni sud ponovio da, sukladno Ustavu i Ustavnom zakonu, Ustavni sud nije tijelo sudbene vlasti, ne provodi sudski postupak i ne odlučuje meritorno o sudskim stvarima. Ustavni sud posebno je tijelo utemeljeno Ustavom, radi zaštite pojedinačnih ljudskih prava i temeljnih sloboda (ustavnih prava) u postupku pokrenutom ustavnom tužbom. Ustavni je sud ocijenio da se u ustavnoj tužbi kao osporavajući razlog ne navodi ni jedno bitno ustavnopravno pitanje, dok se navodno postojanje povreda istaknutih ustavnih prava posebno ne obrazlaže.

Ustavni je sud naveo da podnositelj u ustavnoj tužbi nije pokazao da Visoki trgovački sud pri donošenju osporene odluke nije poštovao odredbe Ustava o ljudskim pravima i temeljnim slobodama, odnosno da je proizvoljno protumačio mjerodavne odredbe zakona ili drugih propisa. Ustavni je sud ocijenio da konkretan slučaj ne otvara pitanje ostvarenja ustavnih prava podnositelja te da stoga ne postoji ustavnopravna bit stvari o kojoj bi Ustavni sud odlučivao.¹⁹

Na temelju članka 32. Ustavnog zakona Ustavni je sud odbacio ustavnu tužbu.²⁰

Člankom 141. OZ/12 izmijenjena je već citirana odredba članka 133.a tako da će se, ako ovrhovoditelj ne osigura sve što je potrebno za otpremu i smještaj pokretnina već prigodom prvog uredovanja za njihovu otpremu i smještaj, ovrha obustaviti (osim ako ovršenik prigodom tog uredovanja ne plati iznos za koji je ovrha određena s kamatama i troškovima).

Izmijenjena je i odredba članka 136. OZ/96 pod nazivom »Bezuspješan pokušaj pljenidbe«. Prema prijašnjem zakonskom rješenju obveza je ovrhovoditelja da nakon bezuspješne pljenidbe predloži novu pljenidbu u prvotnom roku od tri mjeseca koji je ZID OZ/08 skratio na 30 dana. Ako ovrhovoditelj ne predloži ponovnu pljenidbu ili se na ponovnoj pljenidbi ne pronađu pokretnine koje mogu biti predmet ovrhe, ovrha se obustavlja.

Prema članku 144. OZ/12, ovrha će se obustavljati ako se pri pljenidbi ne nađu pokretnine koje mogu biti predmet ovrhe. Praksa je ponavljanje pokušaja pljenidbe pokazala nepotrebnim jer se kod ovršenika u međuvremenu gotovo nikad ne pojavi pokretnina podobna za pljenidbu.

Novina je članka 137. OZ/12 da ovrhovoditelj mora biti prisutan na pljenidbi (izostanak ovrhovoditelja s drugog pokušaja pljenidbe imat će za posljedicu obustavu ovrhe) i u slučaju da se pljenidba ne može provesti jer se ne može ući u prostoriju, ovrhovoditelj je dužan odmah očitovati se predlaže li prisilno otvaranje prostorija. Ovrha će se obustavljati ako se sljedeća pljenidba ne će moći provesti, a ovrhovoditelj nije predložio prisilno otvaranje ili nije osigurao sve potrebno za prisilno otvaranje (čl. 144. OZ/12). 

Propisana je i obveza ovrhovoditelja da na pljenidbu donese obračun ukupnog duga na taj dan. Nedostatak navedenog obračuna u trenutku možebitnog podmirenja duga od strane ovršenika prilikom uredovanja u praksi dovodi do toga da se, zbog neobračunanih kamata postupak, mora i dalje provoditi i stvarati novi nepotrebni troškovi iako je postojala volja ovršenika da dug podmiri. 

Nadalje, izmjenom članka 142. OZ/96 pod nazivom »Prodajna cijena«, umjesto propisane dvije dražbe, a što je bilo zakonsko nepromijenjeno rješenje još od ZIP-a, prema članku 150. OZ/12, ovrha će se obustavljati već nakon prve neuspjele dražbe na kojoj se pokretnine ne bi mogle prodati ispod jedne polovine procijenjene vrijednosti.

Prema dosadašnjem zakonskom rješenju, pokretnine se na prvoj dražbi nisu mogle prodati ispod dvije trećine procijenjene vrijednosti, a na drugoj dražbi ispod jedne trećine procijenjene vrijednosti.

S obzirom na to da je odredbom članka 369. OZ/12 propisano da će se postupci u tijeku dovršiti prema odredbama zakona koji su važili do dana stupanja na snagu ovoga Zakona, stara zakonska rješenja su i dalje aktualna za prije započete ovršne postupke.

U odnosu na nova zakonska rješenja tek će praksa doista pokazati jesu li izmijenjene odredbe poboljšale učinkovitost provedbe ovrhe na pokretninama ili će zakonodavac ponovno morati intervenirati.

1 Stajalište Ustavnog suda zauzeto na stručnom sastanku Suda, održanom 22. svibnja 2012., je:
»Rješenje o ovrsi iz članka 37. Ovršnog zakona (kojim je u cijelosti ili djelomično prihvaćen ovršni prijedlog ili kojim se ovrha određuje po službenoj dužnosti) pojedinačni je akt iz članka 62. Ustavnog zakona, te o predmetima u kojima se osporavaju rješenja o ovrsi iz članka 37. Ovršnog zakona Ustavni sud meritorno odlučuje. Ostala rješenja donesena na temelju Ovršnog zakona ne smatraju se pojedinačnim aktima u smislu članka 62. Ustavnog zakona protiv kojih bi Ustavni sud bio nadležan pružiti ustavnosudsku zaštitu.
Međutim, ako Prvo vijeće za rješavanje pretpostavki za odlučivanje o ustavnim tužbama ocijeni da se u pojedinom konkretnom slučaju takvim osporenim aktom, iako nije riječ o rješenju o ovrsi iz članka 37., vrijeđaju ustavna prava podnositelja, predmet se, uz zaključak sjednice Prvog vijeća, upućuje u meritum.«
2 Zakon o izvršnom postupku (Sl. l. SFRJ, br. 20/78, 6/82, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91).
3 Ukaz o proglašenju Zakona o preuzimanju Zakona o izvršnom postupku (Nar. nov., br. 53/91).
4 Zakon o izmjenama Zakona o izvršnom postupku (Nar. nov., br. 91/92).
5 Ovršni zakon (Nar. nov., br. 57/96).
6 Napominjemo da je 2010. donesen Zakon o javnim ovršiteljima, koji je, također, objavljen u Nar. nov., br. 139/10.
Zakonom o izmjeni Zakona o javnim ovršiteljima (Nar. nov., br. 150/11), rok stupanja na snagu odredaba navedenih u čl. 122. promijenjen je s »1. siječnja 2012.« na »1. srpnja 2012.« Zakonom o izmjenama Zakona o javnim ovršiteljima (Nar. nov., br. 70/12), taj rok je promijenjen u »15. listopada 2012.«.
Dana 15. listopada 2012. stupio je na snagu Zakon o prestanku važenja Zakona o javnim ovršiteljima (Nar. nov., br. 112/12).
7 Odluka Ustavnog suda, br. U-I-510/1996 i dr. od 5. travnja 2000., objavljena u Nar. nov., br. 42/00 i 53/00.
8 Rješenjem, pod istim brojem, Ustavni sud nije prihvatio prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom odredaba čl. 13. st. 2., čl. 16. st. 1., 5., 6., 7., 10., 11., 12., 13., 14. i 15., te odredaba čl. 44. st. 4. Ovršnog zakona.
9 Odluka objavljena u Narodnim novinama i na www.usud.hr.
10 Čl. 338. st. 1. OZ-a glasi:
»(1) Postupci koji su u tijeku, a pokrenuti su prije stupanja na snagu Ovršnog zakona (‘Narodne novine’, broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05 i 67/08.) obustavit će se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog Zakona ako ovrhovoditelj ne podnese osnovani prijedlog na temelju kojeg se postupak može nastaviti.
(...)«
11 Pri donošenju odluke o prijedlozima predlagatelja, Ustavni je sud pošao od stajališta koja su zauzeta u odluci i rješenju, br. U-I-722/2009 od 6. travnja 2011. (Nar. nov., br. 44/11):
»(...) zahtjevi pravne sigurnosti i vladavine prava iz članka 3. Ustava traže da pravna norma bude dostupna adresatima i za njih predvidljiva, tj. takva da oni mogu stvarno i konkretno znati svoja prava i obaveze kako bi se prema njima mogli ponašati.
... zahtjevi za određenošću i preciznošću pravne norme moraju se smatrati sastavnim dijelom načela vladavine prava na području svih grana prava jer bi njihovo zanemarivanje ugrozilo druge sastavnice načela pravne sigurnosti kao dijela načela vladavine prava, osobito zahtjeve za jedinstvenom primjenom prava te poštovanjem učinaka pravomoćnih presuda i drugih odluka tijela državne i javne vlasti.
(...)
Zahtjev za određenošću i preciznošću pravne norme ima pozitivni i negativni smisao. U pozitivnom smislu zahtjev za određenošću i preciznošću pravne norme znači da građani moraju moći iz njezina izričaja stvarno i konkretno znati svoja prava i obaveze kako bi im mogli prilagoditi svoje ponašanje. Ako to ponašanje reguliraju dvije ili više pravnih normi, njihov donositelj mora osigurati njihovu jasnoću i predvidljivost i u pogledu sadržaja svake od njih i u pogledu učinka koji one stvaraju u svojem međuodnosu ...
(...)«
12 Za razmatranje prijedloga s aspekta moguće povrede prava na pristup sudu, mjerodavno je stajalište Ustavnog suda iz rješenja, br.: U-I-949/1995 i dr. od 23. studenoga 2005., koje glasi:
»(...)
Pravo pravičnog suđenja, zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava, obuhvaća više aspekata koji čitav proces suđenja čine pravičnim. U svojoj biti to je postupovno jamstvo koje zahtijeva da postupak od strane državnih tijela bude proveden prema načelima koja će strankama u postupku osigurati pravično suđenje. ...
Pravo na pristup sudu, međutim, nije apsolutno; ono može biti zakonom ograničeno (članak 16. Ustava); primjerice zakonom određenim pretpostavkama koje moraju biti ispunjene za podnošenje tužbe ili rokovima za ulaganje pravnih lijekova. Različita ograničenja mogu svesti pravo na pristup sudu na razinu koja bi dovela do toga da je sama bît ostvarenja tog prava ugrožena. Svako ograničenje, stoga, mora biti ustanovljeno zakonom, mora imati legitimni cilj te mora postojati razumna razmjernost između ograničenja i cilja koji se tim ograničenjem želi postići.
(...)«
13 Zakon o parničnom postupku (Nar. nov., br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05 i 84/08).
14 Odredbe koje propisuju rad sudskih ovršitelja bez značajnijih su promjena (čl. 44.-47. ZIP-a, čl. 43.-45. OZ/96, te čl. 47.-49. OZ/12).
15 »Zaključkom od 10. listopada 2006. određena je pljenidba, procjena, oduzimanje te otprema i smještaj ovršenikovih pokretnina za dan 17. listopada 2006. u 14,00 sati s time da će zaključak biti uručen ovršeniku prilikom uredovanja. Dana 17. listopada 2006. na mjestu uredovanja bio je prisutan ovršenik T. M., predočen mu je predmet uredovanja i pozvan je da dragovoljno udovolji zahtjevu ovrhovoditelja ali on je to odbio uz obrazloženje ‘nema od kuda’, a prema daljnjem sadržaju zapisnika ovršenik nije dozvolio odvoz u zapisniku navedenih pokretnina uz obrazloženje da nisu u njegovom vlasništvu, već da su u vlasništvu njegove žene, nećaka i snahe, te je zatvorio vrata od dvorišta gdje su te stvari bile smještene, a u dvorištu se je prema zapisniku nalazio veliki pas. Upravo ove činjenice je ocijenio prvostupanjski sud i zaključio da se ovdje radilo o nedopuštenom ometanju sudskog ovršitelja u obavljanju službenog posla, što je potvrdio i Županijski sud. To što je u zapisniku od 17. listopada 2006. bilo navedeno da je sudskom ovršitelju omogućen pregled prostorija u ovršenikovoj kući, prema ocjeni Županijskog suda nije dovelo u pitanje pravilnost zaključka prvostupanjskog suda u pobijanom rješenju, jer činjenica je da ostale pobliže navedene pokretne stvari mogu biti predmet ovrhe i zbog toga je ovršenik bio dužan omogućiti sudskom ovršitelju da izvrši pljenidbeni popis, a oni kojih se to tiče mogli su pod propisanim uvjetima zaštititi svoja prava u odnosu na te stvari, ali suprotno tome ovršenik je izričito odbio da se izvrši pljenidbeni popis. Osim toga, za svako sudsko uredovanje moraju biti ispunjene i pretpostavke, a u konkretnom slučaju za vrijeme uredovanja ovršenik je bio dužan na siguran način zatvoriti svog psa pa zbog toga nisu prihvatljivi žalbeni razlozi iz kojih proizlazi da zatvaranje vrata dvorišta nije ometanje sudskog ovršitelja već naprotiv njegova zaštita.«
16 Ova odluka Ustavnog suda objavljena je na ww.usud.hr.
17 Pitanje podnositelja postavljeno u reviziji glasilo je:
»Može li ovrhovoditelj koji ima pravomoćno rješenje o ovrsi koja je određena općenito na imovini ovršenika (na cjelokupnoj imovini) sam odrediti na kojem će predmetu ovrhe tražiti provedbu radi namirenja njegove tražbine, pa slijedom toga odmah zatražiti sudsku ovrhu, ili je prije traženja sudske ovrhe dužan pokušati svoju ovrhu provesti na predmetu ovrhe na kojem je moguće provesti izvansudsku ovrhu (tražbina na računu kod banke, stalno novčano primanje ovršenika i sl.)?«
18 U konkretnom slučaju, osporenom odlukom odbijena je žalba podnositelja i potvrđeno rješenje Trgovačkog suda u Z., br. Ovr-4138/10 od 3. studenoga 2010., kojim je prijedlog za određivanje ovrhe na pokretninama ovršenika odbijen kao neosnovan. To je zbog toga što je podnositelj zatražio od suda da na temelju ovršne isprave, kojom je određena ovrha na novčanoj tražbini ovršenika po računu kod banke, odredi ovrhu na predmetu na kojem se ne može tražiti izvansudska ovrha. Stoga je drugostupanjski sud potvrdio prvostupanjsko rješenje ocijenivši pritom da je u konkretnom slučaju pravilno primijenjeno mjerodavno pravo Ovršnog zakona (Nar. nov., br. 57/96, 29/99, 173/03, 151/04, 88/05, 121/05 i 67/08) jer podnositelj uz prijedlog nije dostavio dokaz da je izvansudska ovrha pokušana i da nije uspjela, odnosno da se ovrha ne može provesti.
19 Podneskom od 28. veljače 2012. podnositelj je osporio i rješenje Vrhovnog suda. Iako se navedeni podnesak može smatrati pravodobnom i dopuštenom dopunom ustavne tužbe, u njemu podnositelj nije iznio nikakve konkretne razloge, a napose one koji bi ukazivali na povredu njegovih ustavnih prava.
U konkretnom slučaju, revizija podnositelja odbačena je kao nedopuštena jer podnositelj nije postavio pravno pitanje o kojemu bi ovisila odluka u predmetnom sporu niti razloge zašto bi to pitanje bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana. Stoga, nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 382. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov., br.: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08 i 123/08) za dopuštenost tzv. izvanredne revizije.
Ni u odnosu na osporeno rješenje Vrhovnog suda podnositelj nije pokazao da taj Sud nije poštovao odredbe Ustava o ljudskim pravima i temeljnim slobodama, odnosno da je proizvoljno protumačio mjerodavne odredbe zakona. Ustavni je sud ocijenio da se niti u odnosu na presudu Vrhovnog suda ne otvara pitanje ostvarenja ustavnih prava podnositelja, niti postoji ustavnopravna bit stvari o kojoj bi Ustavni sud odlučivao.
20 Ustavni sud odbacio je ustavne tužbe rješenjima, br. U-III-2903/11 od 3. svibnja 2012., U-III-1945/11 od 7. ožujka 2012., U-III-914/09 od 9. ožujka 2011., U-III-1249/11 od 19. siječnja 2012. i dr.