Kako je počelo

Problem o kojem je riječ započet ćemo razmatrajući kako je nastalo pravo izvanbračnog druga na zakonsko nasljeđivanje.

Izvanbračni drug nije prema prijašnjem Zakonu o nasljeđivanju (DZN)⁴ bio zakonski nasljednik. On je mogao naslijediti samo na temelju oporuke.

Odredbom stavka 2. članka 8. Zakona o nasljeđivanju izvanbračni drug izjednačen je u pravu nasljeđivanja s bračnim. Ta odredba glasi:

»(2) Na temelju zakona ostavitelja nasljeđuje i njegov izvanbračni drug koji je u pravu nasljeđivanja izjednačen s bračnim. Izvanbračnom zajednicom u smislu ovoga Zakona smatra se životna zajednica neudane žene i neoženjenog muškarca koja je trajala dulje vrijeme, a prestala ostavitelje-vom smrću, pod uvjetom da su bile ispunjene pretpostavke koje se traže za valjanost braka.«

Pretpostavka zakonskom nasljeđivanju je dakle, izvanbračna zajednica.

Njome se prema članku 8. stavak 2. Zakona o nasljeđivanju smatrala:

• životna zajednica neudane žene i neoženjenog muškarca, koja je,
• trajala dulje vrijeme, a
• prestala ostaviteljevom smrću.

Uvjet je i da su bile ispunjene i pretpostavke koje se traže u smislu članka 26. i sl. ObZ-a za valjanost braka.

U raspravama u povodu donošenja Zakona o nasljeđivanju upozoravalo se na nepostojanje definicije izvanbračne zajednice, kao i na nesigurnost u pojmovima: »zajednica života« i »dulje vrijeme trajanja«, pa i trajni »prestanak zajednice života«. Smatrali smo da je u tumačenju tih definicija bilo moguće poći od sljedećeg:

a) izvanbračna zajednica jest ustavnopravna kategorija. Odredbom članka 61. stavka 2. Ustava propisano je:

»Brak i pravni odnosi u braku, izvanbračnoj zajednici (isticanje je naše - J.C.) i obitelji uređuju se zakonom«.

Dvojbe koje su se pojavile nisu bile nepoznate i u primjeni tada važećeg Zakona o braku i porodičnim odnosima, a ni prvog (prijašnjeg) Obiteljskog zakona. One su se u praksi razriješile. To razrješenje mutatis mutandis bilo je korisno i u primjeni članka 8. stavka 2. Zakona o nasljeđivanju. Naime, tada je u primjeni prijašnjeg (prvog) Obiteljskog zakona (Nar. nov., br. 162/98) bilo navedeno i ovo:

»Dulje vrijeme je kriterij koji je podložan sudskoj praksi. Vremenski kriterij za postojanje izvanbračne zajednice odredit će sudska praksa. Temeljem slične odredbe, u Zakonu o braku i porodičnim odnosima, izvanbračnom je zajednicom okarakterizirana ona koja je trajala pet godina - »Ocijenjeno je da se radi o zajedničkoj imovini stečenoj radom u vanbračnoj zajednici kad je zajednica trajala duže od pet godina« (VSH, Rev-648/87 od 14. svibnja 1987.). Prosudba o trajanju izvanbračne zajednice mora biti individualna, te navedena presuda Vrhovnog suda Hrvatske ne bi trebala biti uputa za opće tumačenje pravnog standarda »dulje trajanje izvanbračne zajednice«, budući da i kraće izvanbračne zajednice, posebice one u kojima postoje zajednička (maloljetna) djeca govore u prilog tvrdnji o postojanju izvanbračne zajednice.«

O tome Dubravka Hrabar u Komentaru Obiteljskog zakona, II. izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Narodne novine, d.d., Zagreb, 2002, autora Mire Alinčić, Ane Bakarić-Abramović, Veli-mira Belajca, Dubravke Hrabar i Aleksandre Korać, posebno na str. 2., 108. i 121.)

Sljedeća etapa

Ta počinje pripremama za donošenje Obiteljskog zakona koji je i donesen i objavljen u Nar. nov., br. 116/03 od 22. srpnja 2003. Stupio je na snagu tog istog dana.

Konačni prijedlog tog Zakona, (Ministarstvo rada i socijalne skrbi - Zagreb, lipanj 2003.) sadržavao je u članku 3. odredbu prema kojoj:

»Odredbe ovoga Zakona o učincima izvanbračne zajednice primjenjuju se na životnu zajednicu neudane žene i neoženjenog muškarca koja traje najmanje tri godine ili kraće ako je u njoj rođeno zajedničko dijete.«

Nije, dakle, bilo govora o »zabrani više izvanbračnih zajednica«.

U saborskoj raspravi amandmanom je taj propis dopunjen tako da je izglasan u sljedećem tekstu:

»Odredbe ovoga Zakona o učincima izvanbračne zajednice primjenjuju se na životnu zajednicu neudane žene i neoženjenog muškarca koji ne žive u drugoj izvanbračnoj zajednici (podcrtano je naše - J.C.) koja traje najmanje tri godine ili kraće ako je u njoj rođeno zajedničko dijete.«

Sto se tiče nasljednog prava izvanbračnog druga kao zakonskog nasljednika, Obiteljski zakon je šutio. Zakonodavac je donoseći Obiteljski zakon »zaboravio« (čitaj: propustio) riješiti pitanje, što se smatra izvanbračnom zajednicom i za nasljeđivanje, na jednak način. U to je vrijeme bio donesen Zakon o nasljeđivanju, (koji je tada već na snazi, ali se ne primjenjuje). Nakon njega donesen je Obiteljski zakon, koji je na snazi i primjenjuje se. Stoga je bilo moguće koordinirati i donijeti jednake odredbe o izvanbračnoj zajednici. Kada to nije učinjeno, tada prema načelu lex posterioi6, smatramo da je trebalo i na članak 8. stavak 2. Zakona o nasljeđivanju primijeniti propis članka 3. Obiteljskog zakona o tome što se smatra izvanbračnom zajednicom u kojoj će izvanbračni drug biti kao zakonski nasljednik izjednačen u pravu nasljeđivanja s bračnim.

Stoga će se (prema tom propisu i u to vrijeme) smatrati izvanbračnom zajednicom:

• životna zajednica neudane žene i neoženjenog muškarca,
• koji ne žive u drugoj izvanbračnoj zajednici (ne dolazi u obzir više izvanbračnih zajednica, što je bilo propušteno reći u prvobitnom članku Obiteljskog zakona i u članku 8. Zakona o nasljeđivanju),
• koja traje najmanje tri godine ili kraće ako je u njoj rođeno zajedničko dijete,
• koja je prestala ostaviteljevom smrću, a sve
• pod uvjetom da su bile ispunjene pretpostavke koje se traže za valjanost braka, dakle one iz članka 26. i sljedećih Obiteljskog zakona.

Odredba članka 8. stavak 2. Zakona o nasljeđivanju o nasljednopravnim učincima izvanbračne zajednice primjenjuje se tek od 3. listopada 2003. kao dana početka primjene Zakona o nasljeđivanju. Do tog vremena izvanbračni drug nije zakonski nasljednik. On je mogao, kako smo to već rekli naslijediti samo na temelju oporuke.

Otvorilo se pitanje kako tumačiti odredbu o trogodišnjem roku u prosudbi o postojanju izvanbračne zajednice, naime, je li taj rok mogao početi teći prije primjene ZN-a ili se, pak, u nj računa i ono što je bilo prije primjene ZN-a. Čini nam se da bi, iako se i tome može prigovoriti, trebalo taj rok računati posebno od 1998. kao vremena stupanja na snagu prvog Obiteljskog zakona, već od njegovog nastupanja. Naime, Obiteljski zakon imao je sintagmu »dulje vrijeme«, a ona se je tumačila, u pravilu, u sudskoj praksi s pet godina. To je sada već isteklo. Dakako, može se prigovoriti da netko ne bi bio u takvoj izvanbračnoj zajednici da je znao da ona posljeduje zakonskim nasljeđivanjem, što do 3. listopada 2003. godine nije bilo.

Treća etapa

Takvo uređenje, koje se ni jednom riječju nije bavilo odredbama Zakona o nasljeđivanju, trajalo je nešto više od šest mjeseci. Tada je donesen Zakon o izmjenama i dopunama Obiteljskog zakona6, objavljen 9. veljače 2004. Stupio je na snagu istoga dana. On vraća pitanje učinaka izvanbračne zajednice, dakle i pojma izvanbračne zajednice na stanje kakvo je bilo u netom navedenom Konačnom prijedlogu iz lipnja 2003. godine, te odgovarajućim saborskim materijalima. Ta izmjena, dakle odredba članka 3. važećeg Obiteljskog zakona, sada glasi:

»Odredbe ovoga Zakona o učincima izvanbračne zajednice primjenjuju se na životnu zajednicu neudane žene i neoženjenog muškarca, koja traje najmanje tri godine ili kraće ako je u njoj rođeno zajedničko dijete.«

Razlog tome naveden u obrazloženju Prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Obiteljskog zakona, s Konačnim prijedlogom zakona⁷.

Kao razlog u obrazloženju navodi se sljedeće:

»Briše se pretpostavka da izvanbračni drug nije u drugoj izvanbračnoj zajednici jer takva odredba stvara pravnu nesigurnost s obzirom da se postojanje izvanbračne zajednice nigdje ne registrira, pa je teško dokazati njeno postojanje.«⁸

Smatramo da nije čak ni upitno da je taj razlog postojao, kako je to u pripremama za donošenje Obiteljskog zakona bilo uočeno, a isto tako i u vrijeme donošenja tog Obiteljskog zakona, dakle nekih šest mjeseci ranije. Ako nešto stvara pravnu nesigurnost, tada je stvara upravo ova izmjena članka 3. ObZ-a.

Naime, tada vjerojatno ne bi nitko ni pošao od pomisli da dolazi u obzir primjena zakonskog nasljeđivanja putem više istovremenih izvanbračnih zajednica. Bilo bi to u skladu i s odredbama Obiteljskog zakona o braku - nema dva istodobna valjana braka. Uvijek bi se utvrđivalo koja je to izvanbračna zajednica, što dakako, u spornim slučajevima ne bi bilo lako.

Sada bi se mogli upitati (takvih pitanja i ima) je li zakonodavac, kad je izbacio zabranu više istovremenih izvanbračnih zajednica, htio dopustiti i tu mogućnost kao temelj zakonskog nasljeđivanja.

Navedeno obrazloženje, dakako, otklanja takvu pomisao kao osnovanu.

Smatramo da bi manje dvojbi uzrokovalo zadržavanje te zabrane, kad je već, (prema našem mišljenju - nepotrebno), bila unesena u Obiteljski zakon i da nije stoga bilo razloga njezinom brisanju iz Obiteljskog zakona. Pravna nesigurnost bila bi manja.

Teškoće u dokazivanju postojanja izvanbračne zajednice u smislu odredaba Obiteljskog zakona i njezinih učinaka i na zakonsko nasljeđivanje temeljem Zakona o nasljeđivanju, bile su, ostaju i ostat će, tamo gdje to bude sporno. One će i nadalje biti »gorak zalogaj« praksi. Na tome se još od primjene Obiteljskog zakona iz 1998. nije, za praktičara, ništa bitno promijenilo. Ostat će tek gorak okus olakog propisivanja pa i olakog prihvaćanja amandmana čije posljedice nisu bezazlene.

Što činiti?

Konačno, sada već kao ceterum censeo, iako ne dvojimo da pravilo Iex posterior vrijedi u odnosu na učinke Obiteljskog zakona na zakonsko nasljeđivanje prema Zakonu o nasljeđivanju, smatramo da je te promjene trebalo dosljedno unijeti i u Zakon o nasljeđivanju. To se moglo, iako to ne zagovaramo, učiniti na način da se te promjene unesu primjerice, u prelazne i završne odredbe Obiteljskog zakona i kroz njih uputi na primjenu odgovarajućih članaka Zakona o nasljeđivanju.

Prigovara se da se odredbama jednog zakona ne može uređivati materija drugog zakona. Taj bi prigovor mogao biti osnovan sa stajališta jasnoće i preglednosti zakona. Međutim, njega opovrgava zakonodavna praksa, pa tako i prijašnji Obiteljski zakon u tekstu prema Nar. nov. br. 162/98. Taj je u članku 371. uređivao materiju Zakona o javnom bilježništvu propisujući:

»Danom početka primjene ovoga Zakona prestaje važiti Zakon o braku i porodičnim odnosima« (Nar. nov., br. 11/78, 45/89 i 59/90) i članak 56. st. 1. t. 1. Zakona o javnom bilježništvu (Nar. nov., br. 78/93 i 29/94).

Daleko bi jasnije bilo da se istovremeno pripremilo i donijelo i odredbe o izmjenama i dopunama Zakona o nasljeđivanju.

Međutim, povijest bolesti prijelaznih i završnih odredbi duga je i nikako da se zaključi. Ona više nije u brojnim zakonima samo akutna, već čini se kronična zakonodavčeva bolest. Lijek ipak postoji. Izmislili su ga još Rimljani. Recept glasi:

Festina lente, ili, zakonodavce žuri se polako.

*dr. sc. Jadranko Crnić je umirovljeni predsjednik Ustavnog suda Republike Hrvatske
1 Nar. nov., br. 17/2004. - u nastavku teksta: ZID ObZ.
2 nov., br. 48/03 i br. 163/03 - u nastavku teksta: ZN.
3 nov., br. 116/2003 i 17/2004. - u nastavku teksta: ObZ.
4 nov., br. 52/71, 47/78 i 56/00 - u nastavku teksta: DZN.
5 U tom smislu v. i članak Aleksandre Korać »Pos-vojenje - napokon jedinstveni oblik« u M. Alinčić, M.Dika, D. Hrabar, M. Jelavić i A. Korać: Obiteljski zakon, novine, dvojbe i perspektive, Narodne novine, d.d. Zagreb, studeni 2003., posebno na str. 78. Vidjeti o tome i naš članak: »Zakonski labirint«, In-formator, br. 5165/2003, od 6. rujna 2003.
6 Nar. nov., br. 17/2004.
7 Hrvatski sabor, Klasa: 552-01/04-01/01, Urbroj: 61-04-02 od 26. siječnja 2004.
8 Iz obrazloženja navedenog Prijedloga str. 7.