1. Uvodne napomene
Nedugo nakon stupanja Zakona na snagu (25. veljače 2014.), Društvo prijatelja dubrovačke starine (u nastavku teksta: Društvo) podnijelo je prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 36. Zakona. U povodu toga prijedloga, Ustavni sud Republike Hrvatske (u nastavku teksta: Ustavni sud) donio je Rješenje, U-I-897/2014 od 4. ožujka 2014.,³ kojim je pokrenuo postupak ocjene sukladnosti s Ustavom članka 36. Zakona (t. I. Rješenja), ali i kojim je privremeno, do donošenja konačne ocjene Ustavnog suda, obustavio izvršenje svih pojedinačnih akata i radnji koje se poduzimaju na temelju osporene zakonske odredbe (t. II. Rješenja). 

Dakako, kao što i sam Ustavni sud ističe u navedenom Rješenju, takva Odluka nipošto ne prejudicira konačno stajalište Ustavnog suda o sukladnosti s Ustavom članka 36. Zakona. Međutim, smatramo da je točka II. navedenog Rješenja nastavak velikog, prema našem mišljenju pozitivnog, pomaka u praksi Ustavnog suda. Naime, Ustavni sud ima, na temelju članka 45. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske⁴, ovlast privremeno obustaviti izvršenje svih pojedinačnih akata ili radnji koje se poduzimaju na temelju osporenog, u ovom slučaju zakona, ako bi njegovim izvršenjem mogle nastupiti teške i nepopravljive posljedice. Ustavni sud češće se koristi tom mogućnošću, koja predstavlja učinkovit mehanizam zaštite prava pojedinaca, ali ujedno i poticaj Ustavnom sudu da što prije završi postupak ocjene sukladnosti s Ustavom zakona ili sukladnosti propisa s Ustavom i zakonom.⁵

Naime, sve do 2013. godine Ustavni sud je, koliko nam je poznato iz pretraživanja dostupne ustavnosudske prakse, samo jednom, 2010. godine, iskoristio tu svoju mogućnost, i to Odlukom, U-I/763/2009⁶, kojom je privremeno obustavio izvršenje svih akata ili radnji za postupak ocjene suglasnosti s Ustavom članka 15. stavak 1. i 2., članka 16., članka 25. stavak 1., 2., 3., 4. i 5. i članka 81., 82., 83., 84. i 85. Zakona o poljoprivrednom zemljištu⁷. Nakon toga je u 2013. godini Ustavni sud još tri puta iskoristio tu svoju ovlast u sklopu postupka ocjene suglasnosti zakona s Ustavom u sljedećim odlukama: U-I/4763/2012⁸ glede spornih odredaba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o porezu na dohodak⁹, U-I/1457/2013¹⁰ glede spornih odredaba Zakona o izmjenama i dopunama Stečajnog zakona¹¹ i U-I/3861/2013¹² glede sporne odredbe Zakona o porezu na dodanu vrijednost¹³. 

Prema tome, nadamo se da će Ustavni sud ustrajati u korištenju te svoje ovlasti i da će je koristiti češće. Dakako, kada za tim postoji potreba odnosno kada se ispuni uvjet propisan člankom 45. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske - ako bi njihovim izvršenjem mogle nastupiti teške i nepopravljive posljedice - procjena čega je isključivo u rukama Ustavnog suda.

O sukladnosti s Ustavom članka 36. Zakona navedena odredba propisuje: 

Društvo prijatelja dubrovačke starine dužno je predati Gradu D. i novčana sredstva namijenjena za obnovu gradskih zidina odnosno svih nekretnina dubrovačkog fortifikacijskog sustava iz stavka 4. ovoga članka, a koja još nisu utrošena u tu svrhu, a sve to u roku od 15 dana od dana stupanja na snagu ovoga Zakona.«

2. Upravljanje na temelju ugovora
Važno je napomenuti da je gradskim zidinama D., kao i ostalim nekretninama dubrovačkog fortifikacijskog sustava upravljalo Društvo, koje je po svojoj pravnoj prirodi udruga s pravnom osobnošću, koja je upisana u Registar udruga koji vodi Ministarstvo uprave pod registarskim brojem 19000417¹⁴. Prema tome, radi se o pravnoj osobi, a koja je svoj odnos s Gradom D. (u nastavku teksta: Grad) uredila na ugovornoj osnovi. Dakle, ugovor¹⁵ sklopljen između Društva i Grada iz 1998. godine, kao i Dodatak tome ugovoru od 23. prosinca 2009.¹⁶, predstavlja dvostrani pravno obvezujući odnos u koji su stupile dvije pravne osobe - Grad i Društvo. Neosporno je da je na temelju članka 3. stavak 2. Ugovora Društvo steklo imovinsko pravo - pravo na prihod od ulaznica i zakupnina od prostora i površina na gradskim zidinama, a na temelju članka 9. Dodatka Ugovoru od 23. prosinca 2009. Grad je, kao zemljišnoknjižni vlasnik gradskih zidina upisanih u zemljišnu knjigu kao k. č . 2642/1, k. o. Dubrovnik, ovlastio Društvo da ishodi uknjižbu prava upravljanja i gospodarenja. Uz to, izvršena je podjela prihoda od ulaznica koji se dijeli u omjeru 50%:50% između Grada i Društva (čl. 4. st. 1. Dodatka). Dodatno, Društvo je steklo pravo da, ako na zahtjev Grada sudjeluje u kupnji nekretnina unutar gradskih zidina svojim sredstvima, na tako kupljenim nekretninama dobije dugogodišnje plodouživanje i najam, uvažavajući uložena sredstva (čl. 6. st. 2.). Naknadno je, u travnju 2010., sklopljen drugi Dodatak Ugovoru iz 1998., kojim su promijenjeni članak 4. stavak 4. i. 5. prvog Dodatka glede postotka predujma koji Društvo može isplatiti Gradu (s 30% na 100% dijela Grada) te kojim je dodan stavak 6. članka 5. prvog Dodatka, a kojim je uređena mogućnost prebijanja obveza između Društva i Grada ili pravne osobe koju Grad na to ovlasti.

Prema tome, iz toga ugovornog odnosa dviju pravnih osoba proizlazi da su Grad i Društvo uredili svoja međusobna prava i obveze nizom dvostrano obvezujućih pravnih poslova - ugovorima, dodacima ugovora. Nedvojbeno je da je Društvo sklapanjem tih ugovora i dodataka na izvorni ugovor steklo određena imovinska prava.¹⁷

Moramo zaključiti o kakvim se imovinskim pravima radi da bismo mogli odgovoriti na pitanje koje nam se nužno postavlja - je li takvo zadiranje u prava Društva u skladu s Ustavom Republike Hrvatske i Europskom Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u nastavku teksta: Konvencija). Odnosno, moramo utvrditi radi li se, u ovom slučaju, o imovini koju se može smatrati vlasništvom prema našem Ustavu, ali i prema Konvenciji. Naš je Ustavni sud svojom praksom utvrdio što se može smatrati vlasništvom¹⁸, zauzimajući stajalište da se vlasništvo, u smislu članka 48. stavak 1. Ustava, »mora vrlo široko tumačiti«, jer obuhvaća »načelno sva imovinska prava«¹⁹, što uključuje i gospodarske interese koji su po prirodi stvari vezani uz imovinu, ali i legitimna očekivanja stranaka da će njihova imovinska prava, zasnovana na pravnim aktima, biti poštovana, a njihovo ostvarenje zaštićeno²⁰. Prema tome, i imovinska prava koja je na temelju pravnih poslova s Gradom steklo Društvo, ulaze pod pojam »vlasništva«, pa prema tome i pod ustavnopravnu zaštitu prava vlasništva, koje je zajamčeno člankom 48. stavak 1. Ustava.

3. Ograničavanje i oduzimanje vlasništva
Naš Ustav, dakako, dopušta ograničavanje i oduzimanje vlasništva. Tako, primjerice, članak 50. stavak 1. propisuje da se vlasništvo može, u interesu Republike Hrvatske, ograničiti i oduzeti, ali uz naknadu tržišne vrijednosti. S druge strane, članak 52. stavak 2. Ustava omogućava da se zakonom odredi način na koji dobra od interesa za Republiku Hrvatsku mogu rabiti i iskorištavati ovlaštenici prava na njima i vlasnici te naknada za ograničenja kojima su podvrgnuti. Međutim, Ustav omogućava i oduzimanje vlasništva bez naknade, ali u strogo propisanim slučajevima, propisanima člankom 16.²¹ i člankom 50. stavak 2.²² Ustava. U slučajevima koji su uređeni navedenim normama Ustava, zadiranje u vlasništvo, i to bez naknade, opravdano je činjenicom da se takvo zadiranje provodi kada je to od javnog interesa odnosno u izvanrednim situacijama (primjerice, radi zaštite zdravlja ljudi). Ustavni je sud razgraničio, u navedenoj Odluci, U-I-763/2009 i dr., pojmove »opći interes« i »javni interes« upravo prema navedenoj metodologiji. Ograničavanje i oduzimanje vlasništva koje se provodi radi općeg interesa, provodi se sukladno članku 50. stavak 1. i članku 25. stavak 2. Ustava, a ograničavanje i oduzimanje vlasništva koje se provodi radi javnog interesa, provodi se sukladno članku 16. i članku 50. stavak 2. Ustava.

Ustavni je sud tu problematiku sažao postavljajući tzv. tri pravila vlasništva na sljedeći način

Budući da je Društvo steklo određena imovinska prava (pravo na prihod od ulaznica i zakupnina, pravo korištenja, upravljanja i gospodarenja gradskim zidinama, pravo plodouživanja na nekretninama koje su kupljene dijelom od sredstava Društva), koja se, sukladno ustavnosudskoj praksi moraju smatrati »vlasništvom« prema članku 48. stavak 1. Ustava, moramo vidjeti koji je učinak članka 36. stavak 1. i. 2. Zakona. Kako su svi pravni poslovi proglašeni ništetnima i bez pravnog učinka te je prestalo pravo korištenja, upravljanja i gospodarenja gradskim zidinama, tako je jasno da je Zakonom provedeno oduzimanje vlasništva. Zakon ne predviđa nikakvu naknadu za takvo oduzimanje vlasništva, štoviše člankom 36. stavak 9. propisano je da je Društvo dužno predati Gradu i novčana sredstva namijenjena za obnovu gradskih zidina odnosno svih nekretnina dubrovačkog fortifikacijskog sustava, a koja još nisu utrošena u tu svrhu odnosno možemo slobodno reći da se člankom 36. stavak 9. provodi konfiskacija, tj. dodatno oduzimanje imovine stečene na temelju ugovorom određenih imovinskih prava, dakle vlasništva. Osim toga, zakonom je propisano (čl. 36. st. 8.) da će zemljišnoknjižni sud po službenoj dužnosti provesti brisanje uknjižbe prava plodouživanja u korist Društva.

4. Naknada za oduzimanje vlasništva
Jasno da Zakon ne predviđa nikakav modalitet naknade za oduzimanje vlasništva koje je propisano člankom 36. stavak 1., 2., 8. i 9. Očito je da moramo provjeriti radi li se, možebitno, o situaciji u kojoj bi, sukladno Ustavu, bilo moguće provesti oduzimanje vlasništva u javnom interesu. Utvrdili smo da je Ustavni sud razgraničio pojmove »opći interes« i »javni interes«, pa je dopustivo, u Ustavom propisanim slučajevima, provesti i oduzimanje vlasništva bez naknade. Ti su slučajevi: zaštita slobode i prava drugih ljudi te pravnog poretka, javnog morala i zdravlja (čl. 16. st. 1.), zaštita interesa i sigurnosti Republike Hrvatske, prirode, ljudskog okoliša i zdravlja ljudi (čl. 50. st. 2.). Smatramo da je posve jasno da se u navedenom slučaju oduzimanja vlasništva, sukladno članku 36. stavak 1., 2., 8. i 9. Zakona, ne radi niti o jednom od navedenih slučajeva u kojima se vlasništvo može i oduzeti bez naknade. Radi veće jasnoće, izraz »interes i sigurnost Republike Hrvatske« nije sinonim izrazu »interes Republike Hrvatske«. Naime, formulacija iz članka 50. stavak 2. - »interesa i sigurnosti« ni u kojem se slučaju ne može odnositi i na interes Republike Hrvatske utvrđen zakonom, na koji se primjenjuje članak 50. stavak 1. Ustava.

Neosporno je da je održavanje, upravljanje i gospodarenje gradskim zidinama Grada, koje su javno dobro od opće uporabe, u interesu Republike Hrvatske. U tom se smislu i prava vlasnika javnog dobra od opće uporabe (Grada), ali i drugih vlasnika drugih imovinskih prava na njima (Društva) mogu ograničiti. Naime, kad članak 52. stavak 2. Ustava propisuje da se »zakonom ... određuje način na koji dobra od interesa za Republiku Hrvatsku mogu upotrebljavati i iskorištavati ... vlasnici«, onda je riječ o tzv. kontroli korištenja (uporabe) vlasništva u općem interesu, koju provodi Hrvatski sabor zakonskim mjerama u okvirima opće gospodarske, socijalne, financijske, kulturne i drugih odgovarajućih politika. Međutim, ni tada se ograničavanje vlasništva ne može provesti bez naknade. Razlika između naknade propisane tom ustavnom odredbom i onom propisanom člankom 50. stavak 1. Ustava, u tome je što u slučajevima ograničavanja vlasništva na temelju članka 52. stavak 2. naknada ne mora biti tržišna, što je obvezatno prema članku 50. stavak 1. Ustava. Dodatno, članak 52. stavak 2. Ustava uređuje samo ograničavanje prava vlasništva, a ne njegovo oduzimanje. Međutim, u slučajevima kada bi se provelo toliko restriktivno ograničavanje vlasništva prema članku 52. stavak 2. Ustava da bi predstavljalo njegovo de facto oduzimanje, postoji, prema praksi Ustavnog suda, obveza davanja tržišne naknade.²⁴ Kako smo već nedvojbeno utvrdili da članak 36. stavak 1., 2., 8. i 9. Zakona nedvojbeno ustanovljavaju oduzimanje vlaništva, tako je jasno da navedeno uređenje nije u skladu s člankom 52. stavak 2. Ustava.

Nedvojbeno je i da oduzimanje prava vlasništva propisano člankom 36. stavak 1., 2., 8. i 9. Zakona nije u skladu s člankom 50. stavak 1. Ustava, koji propisuje da se vlasništvo može ograničiti ili oduzeti, ali uz tržišnu naknadu.

5. Konvencijska prava vlasništva
O konvencijskoj zaštiti prava vlasništva, koja je propisana člankom 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju, navedena odredba propisuje: 

»Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva. Nitko se ne smije lišiti svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnoga prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primijeni zakone koje smatra potrebnima da bi uredila upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom ili za osiguranje plaćanja poreza ili drugih doprinosa ili kazni.«

Svaka osoba može tvrditi da joj je povrijeđeno pravo iz Protokola br. 1 ako se osporena odluka ili druga osporena mjera odnosi na njegovu imovinu. Europski sud za ljudska prava (u nastavku teksta: Europski sud) također široko tumači pojam »imovina« odnosno »vlasništvo«. Tako, Europski sud navodi, u presudi Gavella protiv Hrvatske (2006.), što smatra imovinom: 

»Sud ponavlja da podnositelj zahtjeva može tvrditi da je došlo do povrede članka 1. Protokola br. 1 samo ako se pobijane odluke odnose na njegovo ‘vlasništvo’ u smislu te odredbe. Koncept ‘vlasništva’ ima autonomno značenje koje je neovisno o formalnom razvrstavanju u domaćem pravu (vidjeti predmet Former King of Greece and Others v. Greece [GC], br. 25701/94, st. 60., ECHR 2000-XII). ‘Vlasništvo’ može biti ‘postojeće vlasništvo’ ili ‘imovina’, uključujući potraživanja, u odnosu na koja podnositelj zahtjeva može tvrditi da ima barem ‘legitimno očekivanje’ (koje mora biti konkretnije prirode od same nade) da će biti ostvarena, to jest, da će dobiti djelotvorno uživanje prava vlasništva (vidjeti, inter alia, predmete Gratzinger and Gratzingerova v. the Czech Republic (dec.) [GC], br. 39794/98, ECHR 2002-VII, st. 69. i Kopecký v. Slovakia [GC], br. 44912/98, st. 35., ECHR 2004-IX). Potraživanje se može smatrati ‘imovinom’ samo kad je dovoljno utvrđeno da se može ovršiti (suffi samment établie pour être exigible; vidjeti, inter alia, naprijed citirani predmet Kopecký v. Slovakia [GC], st. 49. i presudu u predmetu StranGreek Refi neries and Stratis Andreadis v. Greece, od 9. prosinca 1994., Series A br. 301-B, str. 84, st. 59.). Nikakvo ‘legitimno očekivanje’ ne može biti u igri kad ne postoji potraživanje za koje je dostatno utvrđeno da je ‘imovina’. Uvjetno potraživanje, pak, ne može se smatrati ‘imovinom’ (vidjeti navedeni predmet Kopecký v. Slovakia [GC], ibid., st. 42., 51. i 58.). Prema mišljenju Suda potraživanje je uvjetno kad ovisi o budućem nesigurnom događaju.«

Prema praksi Europskog suda, vlasništvom se, u smislu Protokola br. 1, smatraju: 1.) ekonomski interesi vezani uz poslovanje tvrtke, 2.) dionice i udjeli u tvrtkama, 3.) intelektualno vlasništvo, 4.) potraživanja i dugovi, 5.) ugovorna prava, 6.) budući prihodi, 7.) legitimno očekivanje i 8.) prava iz socijalnog osiguranja ad personam.²⁵ Kada govorimo o ugovornim pravima, u Odluci De Napoles Pacheco protiv Belgije (1978.) izneseno je stajalište Komisije da sam obveznopravni zahtjev, kao pravo nastalo iz pravnog odnosa među privatnim osobama, može biti »imovina« u smislu P1-1. U Odluci S. protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1984., br. 10741/84) Komisija je utvrdila da i vlasničko pravo (property right), koje je ograničeno na neku korist iz restriktivne ugovorne klauzule (restrictive covenant), kao i primanje godišnje rente, čine imovinu u smislu P1-1.²⁶ Prema tome, neosporno je da imovinska prava koja je Ugovorom i Dodatkom 1 i 2 steklo Društvo, predstavljaju imovinu odnosno vlasništvo prema Protokolu br. 1 uz Konvenciju, pa prema tome i pravo zaštićeno Konvencijom, koja je, podsjetimo, sukladno članku 141. Ustava, po pravnoj snazi iznad hrvatskih zakona.

Dodatno, Europski je sud u presudi Gashi protiv Hrvatske (2007.) izrijekom ustvrdio: »Osim toga, bilo bi nerazumno prihvatiti da država ima pravo donijeti propis koji dopušta ab initio utvrđenje ništavim ugovora li drugih vlasničkih prava i tako izbjeći odgovornost za miješanje u vlasnička prava prema Konvenciji.«.

Upozorili bismo još i na jednu nejasnoću koja proizlazi iz članka 36. stavak 3. Zakona. Naime, navedena odredba propisuje da će ugovori o zakupu poslovnih prostora i površina na dubrovačkim gradskim zidinama, koje je sklopilo Društvo prijatelja dubrovačke starine s trećim osobama, ostati na snazi, s tim da u pravni položaj zakupodavca stupa Grad.²⁷

6. Umjesto zaključka
Mišljenja smo da zakonodavno uređenje propisano člankom 36. stavak 1., 2., 8. i 9. Zakona, zadire u pravo vlasništva. Također, pokazali smo da je pravo vlasništva dvostruko zaštićeno - Ustavom i Konvencijom. Smatramo da su navedene odredbe Zakona suprotne članku 48. stavak 1., članku 50. stavak 1. i članku 52. stavak 2. Ustava i članku 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju. Navedenim zakonodavnim rješenjem zadire se u ugovorni odnos dviju ravnopravnih strana, koje su ugovorima riješile međusobna prava i obveze tako da se jednoj od dviju strana (Društvu) u potpunosti oduzimaju sva prava koja je na opisani način stekla, bez naknade. Smatramo da takvo zakonodavno uređenje, u najgorem smislu, predstavlja nedopustivu legitimaciju prava jačega. Nedopustivo je da država na takav način rješava spor, koji se, očito, pojavio među ugovornim stranama. Ako se ugovorne stranke nisu mogle dogovoriti oko tumačenja i dosega ugovora, morale su svoj spor iznijeti pred mjesno i stvarno nadležni sud, koji je jedini nadležan za rješavanje sporova iz ugovornih odnosa. Takvo zakonodavno rješenje, prema našem mišljenju, predstavlja nedopustivo zadiranje zakonodavne u sudsku vlast i stvara velik, a posvema nepotreban poremećaj nadležnosti. Moramo se složiti s podnositeljem ustavne tužbe kada članak 36. uspoređuje s izrekom sudske presude. Naime, izričaj sporne odredbe u svemu odgovara sadržaju izreke sudske presude kojom se utvrđuje nepostojanje prava i nalaže izvršavanje određene činidbe (predaja posjeda, predaja novčanih sredstava) pod prijetnjom ovrhe. Zbog svega navedenoga, moramo istaknuti da se nadamo da će Ustavni sud ukinuti članak 36. Zakona.

 
1 U dijelu na koji se ovaj članak odnosi, u gotovo neizmijenjenom obliku. Jedina važna izmjena odnosi se na proširenje djelovanja članka 36. Naime, u izvornom tekstu Prijedloga zakona stajalo je samo »starih zidina«, a u Konačnom prijedlogu »gradske zidine odnosno sve nekretnine dubrovačkog fortifikacijskog sustava« glede odredaba o predaji u posjed i predaji novčanih sredstava. Međutim, ta izmjena ima vrlo važne ustavnopravne implikacije glede jednakosti pred zakonom, ali o tome više infra. 
2 Nar. nov., br. 19/14. 
3 Nar. nov., br. 32/14. 
4 Nar. nov., br. 49/02 - proč. tekst. 
5 Vidjeti: Staničić, F., Ustavnost Zakona o igralištima za golf: Galić, B. i Žažar, K. (ur.), Razvoj i okoliš - perspektive održivosti, FF press, Zagreb, 2013., str. 217. Važno je naglasiti da je rad napisan i predan za objavu 2011. godine. 
6 Nar. nov., br. 90/10. 
7 Nar. nov., br. 152/08 i 21/10. 
8 Nar. nov., br. 43/13. 
9 Nar. nov., br. 22/12. 
10 Nar. nov., br. 49/13. 
11 Nar. nov., br. 133/12. 
12 Nar. nov., br. 99/13. 
13 Nar. nov., br. 73/13. Važno je napomenuti da je u ovom predmetu došlo do obustave, jer je sam zakonodavac promijenio spornu odredbu nakon što je Ustavni sud pokrenuo postupak ocjene njezine sukladnosti s Ustavom. Vidjeti Odluku, U-I /3861/2013 (Nar. nov., br. 153/13). 
14 Dostupno na: http://www.appluprava.hr/RegistarUdruga/ , pristupljeno 23. ožujka 2014. 
15 Ugovori sklopljeni između Općine Dubrovnik i Društva, kao i Grada Dubrovnika javno su dostupni na stranicama Društva. Vidjeti na: http://citywallsdubrovnik.hr/poslovanje/, pristupljeno 23. ožujka 2014. 
16 Vidjeti Odluku, U-I-897/2014. 
17 Ako sada promotrimo čl. 36. st. 1. i 2. Zakona, vidjet ćemo da se njima propisuje prestanak svih prava trećih osoba koje su po bilo kojoj osnovi (ugovoru i dr.) koristile, upravljale ili gospodarile gradskim zidinama (st. 1.). Osim toga, propisano je da su od dana stupanja na snagu Zakona bez pravnog učinka i ništetni svi pravni poslovi sklopljeni u svrhu upravljanja, korištenja ili gospodarenja dubrovačkim gradskim zidinama (st. 2.). Prema tome, od stupanja na snagu Zakona, dakle od 20. veljače 2014., Društvo je izgubilo pravo korištenja, upravljanja i gospodarenjem gradskim zidinama, a svi pravni poslovi koji su u tu svrhu sklopljeni - Ugovor iz 1998., Dodatak iz 2009. godine i Dodatak iz 2010. godine proglašeni su, silom zakona, ništetnima. Kako smo već naveli, to znači da su imovinska prava koja je Društvo na temelju navedenih pravnih poslova steklo, prestala postojati, također, silom zakona. 
18 Vidjeti odluke Ustavnog suda, br. U-III-72/1995 od 11. travnja 2000., br. U-III-476/2000 od 14. lipnja 2000., br. U-III-1425/2006 od 10. rujna 2009., br. U-I-2643/2007 od 2. prosinca 2009., br. U-III-689/2008 od 27. listopada 2010., br. U-III-3871/2009 od 13. svibnja 2010. 
19 Vidjeti Odluku, U-I-763/2009 i dr. od 30. ožujka 2011. 
20 Vidjeti Odluku, U-I/3120/2003 od 1. ožujka 2011. 
21 »Slobode i prava mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje. Svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.« 
22 »Poduzetnička se sloboda i vlasnička prava mogu iznimno ograničiti zakonom radi zaštite interesa i sigurnosti Republike Hrvatske, prirode, ljudskog okoliša i zdravlja ljudi.« 
23 Vidjeti Odluku, U-I/3120/2003 od 1. ožujka 2011. 
24 Vidjeti Odluku, U-I-763/2009 i dr. 
25 Vidjeti: Omejec, J., Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u praksi Europskog suda za ljudska prava -
strasbourški acquis, Novi informator, Zagreb, 2013., str. 957. 
26 Ibid, str. 961. 
27 Budući da se u čl. 36. spominju i druge »nekretnine dubrovačkog fortifikacijskog sustava«, nije jasno što će se dogoditi s možebitno postojećim ugovorima o zakupu poslovnih prostora i površina na drugim »nekretninama dubrovačkog fortifikacijskog sustava«. Ako bismo gramatički čitali čl. 36. st. 3. Zakona, onda ti ugovori ne bi ostali na snazi, jer je propisano da samo ugovori o zakupu poslovnih prostora i površina na dubrovačkim gradskim zidinama ostaju na snazi. Dakako, takvo tumačenje znači da se stvara nejednakost osoba koje su sklopile ugovor o zakupu na gradskim zidinama čiji ugovori ostaju na snazi i osoba koje su možebitno sklopile ugovor o zakupu na drugim nekretninama dubrovačkog fortifikacijskog sustava čiji ugovori ne bi ostali na snazi. Prema tome, ta bi odredba bila u izravnoj suprotnosti s čl. 14. st. 2. Ustava, koji propisuje: »Svi su pred zakonom jednaki.«. Međutim, nije niti propisana »sudbina« možebitnih postojećih ugovora o zakupu na drugim nekretninama dubrovačkog fortifikacijskog sustava, pa se može tvrditi da u njihov pravni status čl. 36. uopće ne dira. Dakako, sve to unosi dodatnu dozu pravne nesigurnosti.