Na primjeru konkretnoga višefaznog parničnog slučaja te sudskih odluka koje su uslijedile, razmatramo institut specifičnoga, takozvanog obvezatnog mirenja (mandatory mediation) kakvo je ono uvedeno u hrvatski parnični postupak Zakonom potkraj 2013., kada je pokretanje parnice u kojoj je stranka Država - uvjetovano prethodnim pokušajem mirnog rješenja spora. Naglašavamo razliku između procesnoga roka za podnošenje tužbe i materijalnoga roka zastare potraživanja te dajemo (nudimo) odgovor na pitanje mogućeg saniranja preuranjenog podnošenja tužbe - protekom vremena prije odbacivanja tužbe. Posebno - ukazujemo na svrhu produljenoga zastarijevanja obveznopravnog zahtjeva (potraživanja) kada je šteta počinjena kaznenim djelom te (ne)prihvatljivost primjene toga roka u regresnom postupku protiv štetnika. Završavamo citatom - Da bi se uvođenje obvezatnog mirenja prihvatilo i smatralo opravdanim, potrebno je da iz njega proizlaze prednosti koje će nadmašiti negativne aspekte.