Rat, nazvan Dugi turski rat ili Trinaestogodišnji rat trajao je od 1593. do 1606. i vodio se zbog prevlasti nad Moldavijom, Transilvanijom i Vlaškom. Zadnju fazu rata (1604.-1606.) obilježio je ustanak ugarskog plemića Stjepana Bočkaja, koji se, što zbog vjerskih (naklonosti protestantizmu), što političkih (zbog bečke samovolje) razloga usprotivio kralju Rudolfu, a Osmanlije su mu u tome pomogle. Bočkajeve pobjede nad habsburškom vojskom i zaposjedanje područja Transilvanije natjeralo je kralja Rudolfa na pregovore s njim, koji su rezultirali Bečkim ugovorom iz 1606. Njime je Rudolf priznao Bočkaju nasljedno pravo da upravlja Transilvanijom i četiri grofovije u kraljevskoj Ugarskoj. Taj je Ugovor važan i zbog toga što je njime plemstvu i građanima priznato pravo na slobodu vjeroispovijesti, tj. prakticiranje protestantizma. Uz Bočkajevo posredništvo, a na nagovor namjesnika Matije, brata kralja Rudolfa, kralj je potom nevoljko pristao na sklapanje ugovora o miru s Osmanlijama. Žitvanski mir sklopljen je 11. studenoga 1606. između namjesnika Matije, u ime kralja Rudolfa i sultana Ahmeda I. i bio je prvi mirovni ugovor koji su Osmanlije sklopile s kršćanima. Njime je rat okončan tako da je, u stvari, prihvaćen status quo. Naime, svaka je strana zadržala one prostore koje je osvojila tijekom rata, pri čemu su Hrvatskom kraljevstvu pripale utvrde Čazma, Petrinja, Moslavina, Gora i Hrastovica. Crta razgraničenja s Osmanskim Carstvom u odnosu na Hrvatsku išla je Murom i Dravom do prostora nasuprot Vizvara na ugarskoj strani, istočno od Đurđevca, jugozapadno prema Zdencima na rijeku Ilovu, te Ilovom dalje prema Savi, itd.^[1]

U Ugovoru su se sultan i kralj jedan prema drugom odnosili kao otac prema sinu, i tako su se morali odnositi prema poklisarima koje su slali jedan drugome.^[2] Sultan je po prvi put Svetog rimskog cara izjednačio sa sobom, oslovivši ga titulom padišaha (najviši vladarski naslov) koju je nosio^[3], s tim da je kralj morao sultanu platiti jednokratan dar u iznosu od 200.000 forinti. S druge strane, Ugovorom je konačno dokinut danak Turcima koji su Habsburgovci morali plaćati od 1547. Nadalje, dogovoreno je da se postojeće tvrđave mogu obnoviti, dok je zabranjena izgradnja novih utvrda. Mir je dogovoren za razdoblje od 20 godina, s tim da će se prepadi i upadi na teritorije obiju strana kao i pljačke kažnjavati, a ukradena roba bit će vraćena. Također, ratni zarobljenici razmijenit će se na temelju jednakosti. U Ugovoru su nabrojena sela koja se oslobađaju turskog jarma, a ugarski plemići koji su živjeli u selima pod osmanskom vlašću bili su oslobođeni od plaćanja poreza. Žitvanski mir osigurao je mir sljedećih pola stoljeća i stabilizaciju habsburških granica.

[1] Izvor: https://epodravina.hr/zitvanski-mir-izuzetne-vaznosti-koprivnicu/, pristupljeno 5. 11. 2019.
[2] Kenneth Meyer Setton, American Philosophical Society, 1991 „Venice, Austria, and the Turks in the Seventeenth Century“, str. 22
[3] Do tada se Svetog rimskog cara u Otomanskoj diplomaciji smatralo samo kraljem Beča.