Međutim, već nakon 13 mjeseci amandman je dobio dovoljnu potvrdu i izglasan je 16. siječnja 1919. Odjeljkom 1 XVIII. amandmana određeno je da »Godinu dana nakon ratifikacije ovog članka u svrhu pića zabranjena je proizvodnja, prodaja ili prijevoz opojnih alkoholnih pića, njihov uvoz u ili izvoz iz Sjedinjenih Američkih Država i cijelog teritorija pod njihovom jurisdikcijom.«

Već sljedeće godine, 28. listopada 1920., u cilju njegova provođenja izglasan je Zakon o nacionalnoj prohibiciji, poznat i pod nazivom Volsteadov zakon (prema Andrewu Volsteadu, predsjedniku Odbora za pravosuđe, koji je upravljao zakonodavnim postupkom). Predsjednik Woodrow Wilson stavio je veto na Zakon jer se odnosio i na ratnu zabranu, ali su ga oba doma Kongresa odbila. 

Dok je prvi odjeljak Zakona omogućio nastavak provođenja ratne prohibicije, drugi odjeljak bio je neposredna provedba ustavnog amandmana. Njime je bilo propisano »da nitko na datum stupanja na snagu osamnaestog amandmana ili nakon toga datuma ne smije proizvoditi, prodavati, razmjenjivati, prevoziti, uvoziti, izvoziti, dostavljati, opskrbljivati ili posjedovati bilo kakav opojni alkoholni napitak osim ako je ovlašten ovim Zakonom i sve odredbe ovog Zakona bit će slobodno tumačene tako da se uporaba opojnih alkoholnih napitaka kao pića može spriječiti.«

U sljedećim člancima određeno je da se opojnim napitkom smatra svako piće koje ima više od 0,5 % vol. alkohola te su svi federalni zakoni o prohibiciji zamijenjeni ovim Zakonom. Kazne za kršenje Zakona kretale su se do 1.000 dolara, zatvor do šest mjeseci te oduzimanje vozila koja su korištena u počinjenju kaznenog djela. Zanimljivo je da Zakon nije izričito zabranio kupnju i potrošnju alkohola. Od zabrane je izričito bilo izuzeto vino koje se koristilo za vjerske potrebe i pića koja su prepisivana u medicinske svrhe. Usprkos protivljenju Anti-Saloon Lige, pokreta umjerenosti, koji je uspio izlobirati donošenje XVIII. amandmana, Zakonom je dopušteno privatno posjedovanje alkohola koji je kupljen prije prohibicije, kao i pripremanje voćnih sokova za proizvodnju rakija (200 galona godišnje) i vino za osobnu uporabu. Zabrana je u početku djelovala: potrošnja alkohola pala je za 30 %, smanjio se broj uhićenja pijanaca, a cijena ilegalnog alkohola bila je toliko visoka da ga prosječan radnik nije mogao kupiti. Međutim, negativne posljedice nadišle su one pozitivne. Prohibicija je prouzročila porast kriminala u tom području. Na ilegalnoj proizvodnji, prodaji i distribuciji alkohola bogatstvo su stjecale kriminalne bande, među kojima je bio i Al Capone, poznati američki gangster, a provedbu Zakona otežavala je i potkupljivost službenika kao i mali broj inspektora i policajaca koji su se time bavili. Opiranje Zakonu i njegovo nepoštovanje raslo je iz godine u godinu. Godine 1933. Kongres je donio Cullen-Harrisonov zakon kojim se legaliziraju »3.2 pivo«, tj. pivo koje sadržava 3,2 % alkohola po težini ili 4 % po volumenu te vina ili pića sličnog niskoalkoholnog sadržaja, a nakon njega i XXI. amandman na Ustav, kojim je XVIII. amandman o prohibiciji prestao važiti, a s njime i Volsteadov zakon.