Sam Ustav FNRJ iz 1946.¹ rađen je po uzoru na sovjetski, a jedna od važnih mjera sovjetskog modela socijalizma u smjeru zavladavanja svim segmentima društvenog-ekonomskog razvoja zemlje bila je nacionalizacija sredstava za proizvodnju odnosno industrijskih postrojenja. Preduvjete za nacionalizaciju ove vrste osigurao je Ustav FNRJ iz 1946., koji je u svom članku 18. zajamčio privatno vlasništvo i privatno poduzetništvo u privredi, ali je u nastavku propisao da to pravo nitko ne smije koristiti na štetu narodne zajednice, da se zabranjuje postojanje privatnih monopolističkih organizacija, kao što su karteli, sindikati, trustovi i slične organizacije stvorene u cilju diktiranja cijena, monopolizacije tržišta i oštećivanja interesa narodne privrede, da se privatno vlasništvo, temeljem zakona, može ograničiti ili eksproprirati ako to zatraži opći interes te da se pod istim uvjetima, ako to traži opći interes, mogu zakonom nacionalizirati pojedine privredne grane ili poduzeća.

Zakon o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća pripreman je više od tri mjeseca, a „koliko je taj dio posla bio dobro odrađen govori i činjenica, prema Kardeljevim riječima, kako “oni čija je poduzeća trebalo nacionalizirati nisu ništa saznali o tim pripremama”, te zaključuje: “Kada su na dan nacionalizacije ujutro komisije za nacionalizaciju došle u preduzeća, njihovi vlasnici nisu imali vremena da odnesu ni pisaće mašine.”²

Dana 4. prosinca 1946. Narodnoj skupštini dostavljen je Prijedlog zakona, a 5. prosinca je nakon rasprave Zakon bio usvojen. Objavljen je u Službenom listu već sljedećeg dana, 6. prosinca 1946.

Zakon ima preambulu, koja ističe „U cilju da se da puni zamah ostvarenju društveno-ekonomskih načela Ustava Federativne narodne Republike Jugoslavije: načela pravilnog iskorištavanja svih postojećih privrednih snaga zemlja, načela davanja pravca privrednom životu i razvitka od strane države putem općeg privrednog plana, načela o općenarodnom vlasništvu sredstava proizvodnje kao glavnom osloncu države u razvitku narodne privrede, načela o obrani naroda od eksploatacije, a da bi se zaštitili interesi naroda i podiglo blagostanje radnog naroda, Narodna skupština donosi Zakon o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća.“³

Zakon ima 24 članka. Člancima 1. - 7. uređeni su predmet i opseg nacionalizacije, člancima 8. - 14. naknada, člancima 16. - 18. postupak, članci 19. i 20. propisuju kaznene odredbe i 21. - 24. završne su odredbe.

U članku 1. taksativno su nabrojene 42 grane privrede u kojima se danom stupanja na snagu zakona, nacionaliziraju i u državno vlasništvo prelaze sva privatna poduzeća općedržavnog i republičkog značenja. Tako su nacionalizirana poduzeća u rudarstvu i ekstraktivnoj industriji, metalurgiji, industrijama nafte i njezinih derivata, prirodnih plinova, prerade ugljena, željezničko-prometnog materijala, strojeva i alata, u brodogradnji, automobilskoj industriji i dr. U članku 2. definirana su poduzeća od općedržavnog i republičkog značenja. Glede naknade, određeno je da se ona daje u vrijednosti čiste aktive nacionalizirane imovine na dan državnog preuzimanja i isplaćivala se u državnim obveznicama. Ministarstva Vlade FNRJ određena su kao preuzimatelji imovine, a ako je vlasnik smatrao da nacionalizirana imovina „ne spada pod udar ovog zakona“, mogao je u roku od 15 dana od preuzimanja imovine uložiti žalbu za poduzeća od općedržavnog značenja Vladi FNRJ, a za poduzeća republičkog značenja vladi narodne republike.

¹ Vidi Vremeplov u Informatoru, br. 6664 od 1. veljače 2021.
² Anić, T. (2007), Normativni okvir podržavljenja imovine u Hrvatskoj/Jugoslaviji 1944. - 1946. Časopis za suvremenu povijest, 39 (1), 25 - 62. Preuzeto s https://hrcak.srce.hr/16176
³ Izvor: https://www.uzzpro.gov.rs/doc/biblioteka/bib-propisi/restitucija/23-zakon-o-nacionalizaciji-priv.privred.preduzeca.pdf.