23.09.2019.

Vremeplov: Wormski konkordat – 23. rujna 1122.

Nakon pada Zapadnog Rimskog Carstva uloga crkve u germanskim zemljama znatno se izmijenila. 
Pravilo da kler imenuje biskupe, sve se više zanemarivalo i svjetovni vladari preuzeli su ulogu postavljanja biskupa putem investiture, ceremonije uvođenja u službu predajom štapa i prstena. Borba za investituru, pravo da se biskupa uvodi u službu, između njemačkih vladara i rimskih papa započela je crkvenim odupiranjem simoniji, tj. kupovanju crkvenih dužnosti za novac i oduzimanjem prava plemstvu da imenuje papu, a vrhunac je bio kada je papa Grgur VII., 1075. godine, donio Papin diktat prema kojem je, između ostalog, naveo da je smjenjivanje cara u isključivoj papinoj ovlasti te da je papinska vlast jedina univerzalna vlast. Henrik IV. uzvratio mu je povlačenjem svoje potpore i zahtjevom za imenovanje novog pape. Prilike su s vremenom išle u prilog papi Grguru VII. jer je njemačko plemstvo bilo za smjenjivanje Henrika IV. Iako je Henrik IV. tada ustuknuo pred papom, investitura je i dalje ostala u rukama svjetovne vlasti, a s time i borba za nju. Sukob je okončan donošenjem Wormskog konkordata, 23. rujna 1122. Nazvan i Pactum Callixtinum, njime su papa Kalikst II. i Sveti rimski car, Henrik V. u blizini grada Wormsa sklopili sporazum prema kojem je kralj na području kojim je upravljao imao pravo uvesti biskupa u odnosu na svjetovnu vlast, ali ne i u odnosu na duhovnu vlast koja se predstavljala štapom i prstenom. 

Privilegij pape Kaliksta II. glasio je[1]

„Ja, biskup Kalikst, sluga Božjih sluga, dajem Vam, moj ljubljeni sine Henriče, milošću Božjom uzvišeni care Rimljana, da se izbori biskupa i opata njemačkog kraljevstva, koji pripadaju kraljevstvu, održavaju u Vašoj prisutnosti, bez simonija i bilo kakvog nasilja tako da dođe do nesuglasica između stranaka, Vi, savjetom ili presudom metropolita i koprovincijala, možete dati svoj pristanak i pomoć stranci koja ima više prava. Onaj koji je izabran, osim toga, bez ikakvih zahtjeva može primiti kravljevske povlastice od Vas preko žezla i učiniti za njih ono što s pravom treba...“ 
Edikt cara Henrika V. glasio je[2]

„U ime svetog i nedjeljivog Trojstva, Ja, Henrik, Božjom milošću uzvišeni rimski car, iz ljubavi prema Bogu, Svetoj Rimskoj crkvi i gospodinu papi Kalikstu, kao i za spas svoje duše - prepuštam Bogu, svetim apostolima Petru i Pavlu i Svetoj Katoličkoj crkvi svu investituru prstenom i štapom i dopuštam da se u svim crkvama u mome kraljevstvu i carstvu održavaju kanonski izbori i slobodne posvete. Posjedi i registri svetog Petra koji su oduzeti od početka ove nesloge do danas, bilo u vrijeme moga oca ili u moje vrijeme, i koje držim bit će vraćeni Svetoj Rimskoj crkvi. Što se tiče onih stvari koje ne držim, vjerno ću pomoći da se nadoknade....“
Iako je ovim Konkordatom učinjen prvi korak u odvajanju crkve od države, sukob između svjetovnog i duhovnog nije prestajao i tijekom povijesti odvijao se u različitim okvirima. Ipak, Wormskim konkordatom posezanju za univerzalnom vlašću dan je odlučan udarac.