Masovni prosvjedi i štrajkovi protiv vladavine iranskog šaha Muhamada Reze Pahlavija, započeti u listopadu 1977., prerasli su u revoluciju u siječnju 1978., koja je okončana godinu dana kasnije njegovim bijegom iz zemlje. Nekoliko dana nakon šahova odlaska, na opće oduševljenje, u zemlju se iz višegodišnjeg egzila vratio ajatolah Ruhola Homeini, koji je pokrenuo korjenitu preobrazbu zemlje. Monarhija je službeno okončana 11. veljače 1979. proglasom iranske vojske o neutralnosti, a 1. travnja održan je referendum o uspostavi budućeg političkog sustava. Jedini ponuđeni oblik vladavine bio je Islamska Republika, koja je proglašena toga dana, nakon što se za nju izjasnilo 98,2 % glasača javnim glasovanjem.
U lipnju 1979. Revolucionarno vijeće ponudilo je nacrt ustava Islamske Republike prema uzoru na francuski Ustav iz 1958. U njemu nije bilo znatnijih ovlasti klera i Homeini ga je bio spreman staviti na referendum ili imenovanom vijeću od 40 predstavnika na mišljenje, ali bez mogućnosti revizije. Ljevičari su, međutim, odbili takvu mogućnost i inzistirali su da ustavotvorna skupština u potpunosti pregleda nacrt. U kolovozu 1979. oformljena je Skupština stručnjaka za ustav od članova klera te članova i simpatizera Islamske republikanske stranke. Skupština je bitno revidirala „sekularni“ nacrt u cilju stvaranja države kojom dominira šiitski kler te je konačan nacrt stavljen na referendum 2. i 3. prosinca 1979. Dana 3. prosinca proglašen je Ustav Islamske Republike Iran. 

Ustav počinje riječima: »U ime Alaha, milostivog i milosrdnog« te citatom iz Ku'rana. Preambula je duga i ima više podnaslova. Započinje uvodom, opisom revolucije, objašnjenjem islamske vlade, opisom ljutnje naroda i cijenom koju je narod platio, objašnjenjem forme vladavine u islamu, vladavine fakiha (šerijatskog pravnika koji samostalno izriče i donosi pravna rješenja – fetve) i dr. Preambula, također, ističe da je ekonomija sredstvo, a ne cilj (kraj), a u dijelu koji govori o ženama u Ustavu, govori o obitelji, kao primarnoj jedinici društva i ženi kao njezinu središtu. Preambula, također, spominje ideološku vojsku, objašnjava ulogu sudstva, izvršne vlasti, govori o masovnim medijima i samoj skupštini stručnjaka. 

Ustav u svom prvom članku navodi da je u Iranu oblik vladavine Islamska Republika, a u drugom da je riječ o sustavu koji se zasniva na vjeri u jednoga Boga, božanskoj providnosti, uskrsnuću i njegovoj konstruktivnoj ulozi u objašnjenju zakona, božjoj pravdi u stvaranju zakona, vjeri u imame i dr. Postizanje ovih ciljeva navedeno je u trećem članku, a četvrti članak izričito propisuje da se cijelo zakonodavstvo mora zasnivati na islamskom kriteriju te da se tim načelom vode svi članci Ustava i cijelo zakonodavstvo. 

Na više mjesta u Ustavu citira se Ku'ran, kao potpora ili izvor odredbe, a od svih sudionika vlasti očekuje se postupanje sukladno islamu. Tako se, primjerice, od predsjednika zahtijeva prisega da će zagovarati vjeru i moral, a od članova parlamenta – Islamske savjetodavne skupštine traži se da štiti svetost islama. Nakon smrti Homeinija Ustav je doživio izmjene, koje su usvojene na referendumu 28. srpnja 1989.