Ugovoru¹ o pristupanju prethodio je dugotrajan, mukotrpan put pregovora s Europskom unijom i proces usklađivanja s njenom pravnom stečevinom radi ispunjenja svih uvjeta i standarda potrebnih za primitak u članstvo EU-a. Put prema Europi započeo je nakon Zagrebačkog summita, 2000., na kojem je pokrenut Proces stabilizacije i pridruživanja za pet zemalja Jugoistočne Europe, Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu, Makedoniju, Albaniju i tadašnji Socijalističku Republiku Jugoslaviju. Već sljedeće godine, 2001., između Europskih zajednica i njihovih država članica i RH potpisan je Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju koji je na snagu stupio 1. veljače 2005. godine.

Do tada je Hrvatska podnijela zahtjev za primitak u članstvo EU-a (2003.) koji je Europska komisija pozitivno ocijenila (2004.), nakon čega je iste godine Europsko vijeće Hrvatskoj potvrdilo status zemlje kandidatkinje za članstvo. Nakon stupanja na snagu Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju slijedio je mukotrpni proces pregovora o članstvu tijekom kojih je Europska komisija pratila napredak RH u provedbi reformi i standarda EU-a, odnosno njene pravne stečevine, a među najtežim poglavljima bilo je poglavlje 23., koje se odnosilo na reformu pravosuđa i temeljna prava. Pregovori su završeni 30. lipnja 2011. te je 9. prosinca 2011. između zemalja članica EU-a i RH potpisan Ugovor o pristupanju.

Referendum o pristupanju Europskoj uniji u Hrvatskoj je proveden 22. siječnja 2012. i na njega je izašlo 43,51 % hrvatskih birača, od kojih je njih 66,27 % glasovalo „za“, a 33,13 % „protiv“ pristupanja Uniji. Nakon što je Ustavni sud RH 5. ožujka 2012. ustanovio da je državni referendum proveden u skladu s Ustavom Republike Hrvatske, Hrvatski sabor je 9. ožujka 2012. ratificirao Ugovor o pristupanju. Time je pokrenut proces ratifikacije Ugovora u svim zemljama članicama EU-a. Sjenu na pristupanje bacile su, međutim, izjave slovenskih predstavnika vlasti, koji su izjavili kako neće ratificirati Ugovor sve dok se ne postigne sporazum o položaju slovenske Ljubljanske banke u odnosu prema hrvatskim klijentima, što je riješeno potpisivanjem međusobnog Memoranduma o Ljubljanskoj banci.

Člankom 2. Ugovora o pristupanju² određuje se da „od dana pristupanja, odredbe izvornih ugovora i akata koje su donijele institucije prije pristupanja obvezujuće su za Hrvatsku i primjenjuju se u Hrvatskoj pod uvjetima utvrđenima u tim ugovorima i u ovom Aktu“, a člankom 3. Ugovora da „Hrvatska pristupa odlukama i sporazumima koje su usvojili šefovi država ili vlada država članica koji su se sastali u okviru Europskog vijeća“, zatim „odlukama i sporazumima koje su usvojili predstavnici vlada država članica koji su se sastali u okviru Vijeća“, da je „u jednakom položaju kao i sadašnje države članice u pogledu izjava ili rezolucija ili drugih stajališta Europskog vijeća ili Vijeća, kao i u pogledu onih izjava, rezolucija i drugih stajališta koji se odnose na Uniju, donesenih zajedničkim dogovorom država članica. U skladu s time, Hrvatska će poštovati načela i smjernice koji proizlaze iz tih izjava, rezolucija ili drugih stajališta te će poduzimati mjere potrebne za osiguranje njihove provedbe“ itd. Od Zagrebačkog summita do danas, Hrvatska je jedina zemlja koja je nakon pokretanja procesa stabilizacije i pridruživanja s pet jugoistočnih europskih zemalja 2000. godine postala članica EU-a.