Marija je bila jedino preživjelo zakonito dijete kralja Jamesa V. od Škotske i imala je tek šest dana kada je naslijedila prijestolje. Nakon odgoja u Francuskoj i udaje za francuskog prestolonasljednika, Marija se nakon iznenadne muževe smrti vratila u Škotsku 1561. Njezina vladavina bila je obilježena neposluhom njezinih podanika, koji su dovodili u pitanje legitimnost njezina prijestolja. Brak s drugim suprugom, Henryem Stuartom obilježila je smrt Marijina osobnog tajnika, čije je ubojstvo predvodio sam Stuart. Ubrzo nakon toga Stuart je umro pod nerazjašnjenim okolnostima. Za njegovu smrt bio je optužen James Hepburn, koji je mjesec dana nakon oslobođenja od optužbe postao kraljičin treći suprug. Nakon ustanka protiv njihove vladavine, bila je zatočena u dvorcu Lochleven, kada je i abdicirala u sinovljevu korist. Zbog neuspjelog pokušaja da vrati prijestolje, pobjegla je na jug tražeći zaštitu od svoje rođakinje kraljice Elizabete I. od Engleske, vjerujući da će joj ona pomoći vratiti prijestolje. Elizabeta, međutim, nije objeručke prihvatila svoju rođakinju. Prvo je naredila istragu po pitanju njezine odgovornosti za Stuartovo ubojstvo i preselila ju je u dvorac koji nije bio previše blizu Londonu. Iako Elizabeta nije bila sklona optužiti kraljicu Mariju za Stuartovo ubojstvo, zbog čega ni istraga nije došla ni do kakvih zaključaka o Marijinoj umiješanosti (usprkos određenim dokazima), upravo takav ishod produbio je sumnju u Marijin karakter, koji je Elizabeti poslužio kao izgovor da se s njom ne sastane. Nakon osamnaest i pol godina zatočeništva po različitim dvorcima, kraljica Marija Stuart optužena je za sudjelovanje u Babingtonovoj zavjeri, planu iz 1586. o atentatu na protestantsku kraljicu Elizabetu I. te dovođenje na englesko prijestolje katoličke kraljice, Marije Stuart. Zavjeru je otkrio Elizabetin špijun, koji je uhvatio Mariju u klopku s ciljem da joj onemogući dolazak na englesko prijestolje.

Dana 14. listopada 1586. Mariji Stuart započelo je suđenje u dvorcu Fotheringhay u Northamptonshireu zbog izdaje prema Zakonu o sigurnosti kraljice iz 1584. godine, donesenom isključivo u cilju oduzimanja svake mogućnosti dolaska na prijestolje onome kome se dokaže pokušaj preuzimanja prijestolja ili pokušaj ozljeđivanja kraljice.

Marija Stuart prvo je odbila izaći pred povjerenstvo, sastavljeno od 46 engleskih lordova, biskupa i grofova. Međutim, nakon što joj je rečeno da će se suđenje provesti u njezinoj prisutnosti ili bez nje, pojavila se pred sudom i tvrdila da taj sud nije bio legitiman te da joj je uskraćeno pravo na obranu, uvid i razmatranje dokaza protiv nje, kao i da joj je bilo uskraćeno pravo pozvati svjedoke obrane. Inkriminirajući dijelovi pisama kojima se dokazivalo njezino sudjelovanje u Babingtonovoj zavjeri pročitani su joj na suđenju, na što je odgovorila: „Ništa ne znam o Babingtonu. Nikada nisam dobila nikakvo pismo od njega niti sam mu pisala. Nisam kovala zavjeru protiv Kraljice. Ako imate namjeru to dokazati, onda predočite pisma koja sam vlastitom rukom potpisala.“¹ Međutim, Elizabetin špijun imao je poprilično dokaza protiv nje: Babingtonovo priznanje, dešifrirani transkript Marijina odgovora Babingtonu, priznanje Marijinih tajnica i dr.² Iako su joj dokazi bili predočeni, Marija je i dalje nijekala svoju umiješanost i tvrdila da su dokumenti krivotvoreni. Nakon deset dana suđenja, 25. listopada 1586. osuđena je na smrt, a protiv te kazne glasovao je jedino lord Zouche. Usprkos pritiscima iz parlamenta, kraljica Elizabeta nije žurila s izvršenjem kazne jer se bojala da će ubojstvo kraljice stvoriti loš presedan te da bi Marijin sin James mogao iz osvete sklopiti savez s katoličkim silama i napasti Englesku. Prvog veljače 1587. kraljica je ipak potpisala smrtnu kaznu, koja je izvršena 8. veljače 1587.

1 Izvor: Claire Ridgeway, Trial of Mary, Queen of Scots, https://www.tudorsociety.com/14-october-1586-trial-of-mary-queen-of-scots/, pristupljeno 7. listopada 2025.
2 Ibid.