Francuze su u ratu¹ podupirale i Kraljevina Italija, Rajnska konfederacija i Varšavsko vojvodstvo, dok su na strani Austrije pored Engleza bili Portugal, Španjolska te kraljevstva Sardinije i Sicilije. Rat je izazvala Austrija, koja se nije mirila s gubitkom teritorija u ratu Treće koalicije (1803. - 1806.) te je tražila način da se osveti Francuskoj za poraze. Iako su u vladi postojala upozorenja da Austrijanci nisu spremni na još jedan sukob s Napoleonom, ratna opcija je pobijedila, a prilika za objavu rata pronađena je u trenutku kad je Napoleon povukao 108.000 vojnika iz Njemačke za potrebe rata u Španjolskoj (Poluotočni rat). U ovom ratu Austrija nije mogla računati na Rusiju, koja je tada ratovala s Turskom i Švedskom, ali jest na Prusku i Veliku Britaniju. Iako su obje pokazale volju da pomognu Austriji, britanski doprinos zbog vlastitih problema nije bio dostatan, a Pruska se u posljednji trenutak predomislila (zbog svježeg poraza od Francuza, odlučila je biti neutralna).

Nakon lošeg početka zbog neočekivanog razvoja događaja, Francuzi su se brzo konsolidirali (10. svibnja zauzeli su Beč), preuzeli vodstvo i nakon pobjede u bitci kod Wagrama, prisilili su Austriju da traži primirje. Austriji su nametnuti teški mirovni uvjeti: prema članku III. Sporazuma², austrijski car i kralj Mađarske i Bohemije predao je i prenio francuskom caru, između ostalog, teritorije Salzburga i Berchtolsgadena, dijelove Gornje Austrije, određujući granice teritorija, zatim Goriciju, Montefalcone, Trst, Korušku, Kranjsku pokrajinu i dr., kao i sve teritorije koji se nalaze na desnoj obali rijeke Save, od mjesta gdje rijeka napušta Kranjsku pokrajinu, duž toka koji dotiče granice Bosne, napose dijela provincijske Hrvatske, šest okruga Vojne Hrvatske, Rijeku i mađarsko priobalje, austrijsku Istru i dr.; zatim kralju Saske predao je teritorij Bohemije te određenih župa i sela, a Varšavskom vojvodstvu predana je cijela Zapadna i Nova Galicija, okrug oko Krakova i dr.

Austrija je, k tome, morala priznati Napoleonova prijašnja osvajanja, kao i vladavinu njegova brata Josipa Bonapartea kao španjolskog kralja. Uza sve to, morala je platiti i ratnu štetu od 85 milijuna franaka te se obvezala smanjiti vojsku na 150.000 vojnika (što se nikad nije dogodilo). Budući da je Francuska i dalje bila u ratu s Velikom Britanijom, Austrija se morala obvezati i na primjenu Kontinentalnog sustava, embarga koji je protiv Britanaca nametnuo Napoleon tijekom Napoleonskih ratova između 1806. i 1814. Konačno, Francuzi su tražili da se tvrđava na brdu kod Graza, s koje su se Austrijanci uspješno branili, sruši. Rezultat ovog Sporazuma bio je da je Austrija ostala bez oko 100.000 km2 teritorija i 3.500.000 stanovnika.

Par dana prije potpisivanja Sporazuma Napoleon je za dlaku izbjegao smrt. Atentat na njega kanio je izvršiti sedamnaestogodišnji mladić Friedrich Staps, koji je iz Naumburga stigao u Beč te tražio prijam kod cara radi podnošenja peticije. Nakon što je bio odbijen, general Rapp primijetio ga je kako u gomili ide u drugom smjeru, prema Napoleonu, što mu se učinilo sumnjivim te ga je uhitio. Ispostavilo se da je Staps u peticiju zamotao kuhinjski nož, a nakon ispitivanja otvoreno je priznao da je htio ubiti Napoleona. Kad ga je Napoleon upitao bi li ga ubio ako bi mu dao oprost, Staps je odgovorio da bi ga bez obzira na to ubio. Prije pogubljenja, Staps je uzvikivao “živjela sloboda” i “živjela Njemačka”.

Iako znatno oslabljena nakon ovog Sporazuma, Austrija je ipak uspjela opstati kao velika europska sila. Napoleon je 1810. oženio kćer cara Franje I., Mariju Lujzu, a zahvaljujući vještoj politici austrijskog ministra vanjskih poslova Metternicha, austrijske snage pridružile su se francuskoj invaziji na Rusiju 1812.