Nelson Mandela zarana se pridružio Afričkom nacionalnom kongresu, organizaciji koja se borila za prava crnog stanovništva u Južnoj Africi. Kada je uvidio da nenasilne metode ne polučuju uspjeh, smatrao je da samo oružana borba može srušiti aparthejd. Prije nego što je osuđen na doživotnu kaznu zatvora u okviru Rivonijskog procesa (koji je trajao od 9. listopada 1963. do 12. lipnja 1964.), Nelson Mandela služio je  petogodišnju kaznu zatvora zbog pozivanja na ilegalni štrajk i nezakonitog izlaska iz Južne Afrike. U Rivonijskom procesu, uz 12 drugih aktivista, optužen je za sabotažu. Proces je dobio ime Rivonija prema predgrađu Johannesburga u kojem se nalazilo imanje jednog od aktivista, Artura Goldreicha, gdje su bili uhićeni. 

Vlada je iskoristila zakonsku odredbu koja je dopuštala pritvor od 90 dana bez suđenja tijekom kojeg su optuženici bili izolirani i izloženi mučenju i batinanju. Ipak, dvojica njih uspjela su pobjeći, što je razjarilo policiju i vladu. Optužbe protiv uhićenih bile su da su vrbovali ljude za obuku u pripremi i uporabi eksploziva i gerilskoj borbi u cilju nasilne revolucije i počinjenje sabotaže, konspiraciju za počinjenje tih djela i pomaganje stranim vojnim jedinicama u cilju invazije na Republiku, postupanje u cilju širenja komunizma, primanje novca od simpatizera iz Alžira, Etiopije, Liberije, Nigerije, Tunisa i dr. 
Tužiteljstvo je u Rivonijskom procesu osudilo Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda i države širom svijeta koje su uvele međunarodne sankcije protiv južnoafričke vlade. 

U tijeku iznošenja obrane Nelson Mandela održao je trosatni govor u kojem je branio ključne političke pozicije Afričkog nacionalnog kongresa, pri čemu je opravdavao odluku pokreta da zbog ograničavanja političkih aktivnosti ide izvan ustavnih ovlasti i gandijevskog nenasilnog otpora vlasti te koristi sabotažu protiv imovine radi ostvarenja svojih ciljeva. Njegove zaključne riječi glasile su: 

»Svoj život posvetio sam borbi afričkog naroda. Borio sam se protiv bijele dominacije, ali i protiv crne dominacije. Njegovao sam ideal demokratskog i slobodnog društva u kojem svi ljudi žive zajedno u skladu i s jednakim mogućnostima. To je ideal za koji se nadam da ću doživjeti i koji će se ostvariti. Ali, moj Gospodine, ako treba, to je ideal za koji sam spreman umrijeti.«

Taj govor nadahnuo je borce za mir i jednakost širom svijeta, a smatra se jednim od ključnih trenutaka za razvitak južnoafričke demokracije.

Iako tužiteljstvo nije formalno zahtijevalo smrtnu kaznu, iz predstavljanja slučaja proizlazi da se ona podrazumijevala. Osam ih je bilo osuđeno na doživotnu kaznu, dok je jedan aktivist bio oslobođen. Nelson Mandela proveo je u zatvoru 27 godina i 8 mjeseci, a pušten je 11. veljače 1990. po nalogu predsjednika F. W. De Klerka. Zajedno s njime, 1993. godine, dobio je Nobelovu nagradu za mir, a 1994., nakon prvih općih izbora u Južnoj Africi, postao je predsjednik Južne Afrike. Iz političkog života povukao se 1999., a umro je 5. prosinca 2013. u 95. godini života.