Zakonodavstvo
Sudska praksa
Alati
Stručni članci
×
29.10.2018.
Vremeplov: Proglašenje Države Slovenaca, Hrvata i Srba – 29. listopada 1918.
Država SHS neuspješno je pokušavala dobiti priznanje od sila Antante, a ubrzo su se na njezina leđa prevalile sve nedaće prouzročene ratom i teritorijalnim apetitima Italije i Srbije
Kraj rata Austro-Ugarska Monarhija dočekala je u potpunom unutarnjem raspadu. Nezadovoljstvo naroda položajem koji su imali u Monarhiji bilo je sve očitije, pri čemu se isticalo rješavanje „južnoslavenskog pitanja“. Ponude i prijedlozi cara Karla I. redom su padali u vodu i Hrvatski sabor je, 29. listopada 1918., polazeći od „potpunog prava narodnog samoopredjeljenja, koje je danas već priznato od svih zaraćenih vlasti“, usvojio zaključak:
„Svi dosadašnji državno-pravni odnošaji i veze između kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije s jedne strane, te kraljevine Ugarske i carevine Austrije s druge strane, razrješavaju se.
Ukida se, dakle, i ništetnom proglašuju napose hrvatsko-ugarska nagodba (zakonski članak I od godine 1868.), a isto se tako ukidaju i ništetnim proglašuju svi kasniji njeni dopunjci ili revizije, tako da od danas Dalmacija, Hrvatska i Slavonija neimaju s kraljevinom Ugarskom ni pravno, ni faktično nikakvih zajedničkih državnih poslova.
Dalmacija, Hrvatska, Slavonija sa Rijekom proglašuju se posve nezavisnom državom prema Ugarskoj i Austriji, te prema modernom načelu narodnosti, a na temelju narodnog jedinstva Slovenaca, Hrvata i Srba pristupa u zajedničku narodnu suverenu Državu Slovenaca, Hrvata i Srba na cijelom etnografskom području toga naroda, bez obzira na ma koje teritorijalne i državne granice, u kojima narod Slovenaca, Hrvata i Srba danas živi.
Sveopća narodna ustavotvorna skupština svega ujedinjenoga naroda Slovenaca, Hrvata i Srba odlučit će unaprijed određenom kvalificiranom većinom, koja potpunoma zaštićuje od svakog majoriziranja, konačno kako u formi vladavine, tako u unutrašnjem državnom ustrojstvu naše države, utemeljene na potpunoj ravnopravnosti Slovenaca, Hrvata i Srba.“
Na istoj sjednici Hrvatski sabor prihvatio je i zaključak:
„Sabor kao predstavnik kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije smatra objavu Narodnog Vijeća od 19. o. mj. za sebe obvezatnom, te izjavljuje, da priznaje Narodnome Vijeću Slovenaca, Hrvata i Srba vrhovnu vlast".
Na čelu Narodnog vijeća bio je Slovenac Anton Korošec, a potpredsjednici su bili Hrvat Ante Pavelić (stariji) i Srbin Svetozar Pribićević.
Država SHS neuspješno je pokušavala dobiti priznanje od sila Antante, a ubrzo su se na njezina leđa prevalile sve nedaće prouzročene ratom i teritorijalnim apetitima Italije i Srbije. Seljačke pobune i otimačina veleposjedničke zemlje, koje je predvodio tzv. zeleni kadar, oružane skupine dezertera iz austrougarskih postrojbi, a potom talijanska okupacija istočnojadranske obale i srpsko zaposjedanje Banata, Bačke i Baranje, bili su prevelik teret za Narodno vijeće, koje je, pak, sve svoje snage usmjerilo k ujedinjenju Države s Kraljevinom Srbijom. Proglašavanjem ujedinjenja »Srbije sa zemljama nezavisne Države Slovenaca, Hrvata i Srba u jedinstveno Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca«, kako je proklamirao, u odgovoru na Adresu delegacije Narodnoga vijeća, regent Kraljevine Srbije Aleksandar Karađorđević, 1. prosinca 1918. prestala je postojati Država SHS.
