Iako je u šest godina vladavine O’Higgins pokrenuo niz reformi, za tadašnje čileansko društvo, one su se činile avangardnima. Protiveći se plemstvu i crkvi, navukao je na sebe jal tih društvenih čimbenika, a njegov projekt donošenja Ustava 1822. doživljen je kao pokušaj održavanja na vlasti koju je pomalo gubio. Njegovim odlaskom s političke scene, nastupa razdoblje različitih predsjednika i ustava, koje se još naziva i vrijeme Ustavnih eseja, a na političkoj sceni se suprotstavljaju dvije skupine: O’Higginsovi sljedbenici su postali konzervativci ili na španjolskom pelucones, sastavljeni većinom od nekad kolonijalne aristokracije i Carrerini sljedbenici, liberali, ili na španjolskom pipiolos. Među prvim ustavnim esejima bio je tzv. Moralistički Ustav iz 1823. Taj Ustav naslijedio je Federalistički Ustav iz 1826., koji formalno nikad nije bio usvojen, a 1828. donosen je Liberalni Ustav. Njegova primjena na predsjedničkim izborima 1829., izazvala je sukob konzervativaca i liberala oko izbora potpredsjednika u okviru predsjedničkih izbora koji je prerastao u građanski rat.

Naime, protivno članku 72. Ustava iz 1828., Kongres, kojim su vladali liberali, izabrao je za potpredsjednika države kandidata koji je po osvojenim glasovima bio treći, što je dovelo do pobune konzervativaca. Odlučujuću ulogu u uvođenju reda u državi tijekom građanskog rata imao je (konzervativac) Diego Portales koji je preuzeo vladu i pokrenuo proces političke konsolidacije Čilea. Središnju točku stabiliziranja vlasti predstavljala je priprema ustava. Njegova izrada povjerena je konzervativcima koji su Čile vidjeli kao unitarnu državu sa snažnim vodstvom. Konačni tekst Ustava odobren je 22. svibnja 1833., a proglašen je 25. svibnja 1833. Političkim Ustavom Čilea iz 1833., uspostavljen je prezidencijalizam. Vrhovnu vlast imao je predsjednik kojeg bira elektorski kolegij. Predsjedničke ovlasti uspostavljene su vrlo široko te su uključivale i pravo imenovanja crkvenih velikodostojnika kao i pravo proglašenja stanja nužde. Mandat predsjednika bio je 5 godina, s mogućnošću jednog reizbora. U obnašanju dužnosti pomagalo mu je Državno vijeće koje je sam imenovao, a koje je osim ministara uključivalo crkvene dostojanstvenike i vojne časnike te druge javne službenike. Zakonodavnu vlast obnašao je Nacionalni kongres, tijelo sastavljeno od dva doma – Senata i Zastupničkog doma. Senat je birao elektorski kolegij, a Zastupnički dom biran je neposrednim pravom glasa. Predsjednik je imao pravo veta na izglasane zakone, ali je Kongres, zahvaljujući ovlastima za donošenje tzv. periodičnih zakona, s vremenom ostvario veću kontrolu nad izvršnom vlasti. Iako je sudstvo činilo zasebnu granu vlasti, njegovo uređenje je bilo šturo.

Osim što su suci birani na temelju prijedloga Državnog vijeća, svo daljnje uređenje prepušteno je zakonu. Ustav ima Preambulu i XII Glava. Prvom Glavom uređen je čileanski teritorij, u Glavi II. uređena je vlast, a već u Glavi III., člankom 5., uređeno je pitanje religije. Državna religija Čilea je rimokatolička i sve su druge religije bile isključene. Člancima 6. do 11. uređeno je pitanje državljanstva, a među njima je člankom 8. uređeno pravo glasa. Sukladno njemu, pravo glasa su imali 25-godišnji neoženjeni ili 21-godišnji oženjeni Čileanci, koji znaju pisati i čitati i koji imaju ili nekretninu ili kapital uložen u neku vrstu poduzetništva ili koji posluju u industriji (vrijednost ove imovine propisivala se posebnim zakonom za svaku provinciju) ili se bave nekim drugim poslom za koji imaju primanja proporcionalna nekretnini ili uloženom kapitalu. Politički Ustav Čilea iz 1833., uz amandmane iz 1891., 1892. i 1893. ostao je na snazi do 1925. kad je donesen novi Ustav.