Kralj je Ustav „darovao“, odnosno oktroirao, jednostranim kraljevskim aktom bez sudjelovanja Narodne skupštine. Oktroiranim ustavom Kraljevina Jugoslavija definirana je kao nasljedna i ustavna monarhija (čl. 1.), a Kralj je „zatočnik narodnog jedinstva i državne cjeline“ te „čuvar njihovih svagdašnjih interesa“ (čl. 29.). Vlast se zasnivala na načelu jedinstva vlasti u kojoj su zakonodavna, sudska i upravna vlast njezine funkcije. Zakonodavnu vlast obnašali su Kralj i Narodno predstavništvo zajednički (čl. 26.), upravnu vlast Kralj preko odgovornih ministara (čl. 27.), a sudsku vlast obavljali su sudovi, koji svoje presude i rješenja „izriču i izvršavaju u ime Kralja na osnovi zakona“ (čl. 28.). Iako je uspostavljen dvodomni parlament (Senat i Narodna skupština), Kralj je bio realni nositelj vlasti. Njegove su se ovlasti kretale od prava imenovanja članova gornjeg doma, sazivanja, raspuštanja i zasjedanja narodnog predstavništva, preko imenovanja ministarskog vijeća, do toga da je u slučaju neslaganja dvaju domova glede nekog zakonskog prijedloga mogao donijeti konačnu odluku. U vezi s potonjim, uvođenjem Senata, u kojem je Kralj birao onoliko senatora koliko ih je birano na posrednim izborima, osigurao je kontrolu zakona koji su mogli proći kroz Narodnu skupštinu protiv njegove volje. Oktroiranim Ustavom Kraljevina Jugoslavija samo je formalno prestala biti apsolutistička te je na djelu bio prikriveni apsolutizam. Odredbom da „ne može biti udruživanja na vjerskoj ili plemenskoj ili regionalnoj osnovi u partijsko-političke svrhe kao i u svrhe fizičkog vaspitanja“ (čl. 13.), i dalje je političkim strankama (čiji je rad zabranjen u doba Šestosiječanjske diktature) onemogućeno djelovanje. Vlada je za svoj rad bila stvarno i formalno odgovorna Kralju, a zadržavanje imena države - Kraljevina Jugoslavija uvedeno Šestosiječanjskom diktaturom značilo je ustavno sankcioniranje jugoslavenskog unitarizma proklamiranog za vrijeme diktature.^[1]Ustav je utvrdio granice devet banovina (čl. 83.) koje su određene u doba Šestosiječanjske dikature, te su imale status upravnih i samoupravnih jedinica (čl. 84.). Članak 116. Ustava, nazvan „Mali ustav“, davao je pravo Kralju da u izvanrednim situacijama, koje nisu bile ograničene na ratne okolnosti i neposrednu ratnu ugroženost zemlje, poduzima mjere i mimo ustavnih i zakonskih propisa, koje su naknadno morale biti podnesene na suglasnost Narodnom predstavništvu. Na temelju te odredbe donesena je Uredba o banovini Hrvatskoj iz 1939. godine. Oktroirani Ustav ostao je na snazi sve do donošenja Ustava FNR Jugoslavije iz 1946.

[1] A. Blagojević i B. Radonić, "O USTAVU KRALJEVINE JUGOSLAVIJE IZ 1931.", Pravni vjesnik, vol.28, br. 1, str. 123-144, Kolovoz 2018. [Online]. Dostupno na: https://hrcak.srce.hr/85434. [Citirano: 23.08.2018.]