Radeći za američku multinacionalnu kompaniju General Electric, genetski inženjer Anana M. Chakrabarty razvio je genetski modificiranu bakteriju sposobnu za razgradnju sirove nafte i stoga korisnu za čišćenje naftnih mrlja. Prijava je odbijena zato što su prema tadašnjem shvaćanju patentnog prava bakterije smatrane prirodnom pojavom i kao živi organizmi ne mogu biti patentirani. 

Odbor za patentne žalbe i osporavanje prijava složio se s tim, ali je Sud za carine i patentne žalbe Sjedinjenih Američkih Država preinačio odluku u Chkrabartyevu korist, istaknuvši da je »činjenica da su mikroorganizmi živi bez pravnog značaja za patentno pravo«. Povjerenik za patente i žigove, Sidney A. Diamond podnio je protiv te odluke žalbu Vrhovnom sudu Sjedinjenih Američkih Država iz dvaju razloga. Prvi se odnosio na zakonodavstvo koje je bilo predmet kongresnog razumijevanja pojmova »proizvodnja« i »sastav tvari« koje se nije odnosilo na žive tvari, a drugi razlog bio je u tome da se mikroorganizmi ne mogu patentirati sve dok Kongres ne omogući takvu zaštitu jer genetska tehnologija nije bila predviđena u vrijeme donošenja patentnog zakonodavstva.

Vrhovni sud odlučio je razmotriti žalbu iz razloga što je sam slučaj predstavljao nov, koristan sastav tvari i jer je bio koristan za čišćenje naftnih mrlja i proces čišćenja vode. Sud je smatrao da nema pravnih prepreka odbaciti slučaj, a argument protiv odobravanja patenta predstavljao je presedan. Istina, nijedan živi organizam nije bio patentiran, ali društvene promjene i tehnološki napredak, prema statutarnom tumačenju, zahtijevali su da Vrhovni sud osuvremeni značenje patentnog prava koje će reflektirati inovativnu tehnologiju. 

Tri mjeseca nakon podnošenja žalbe, 16. lipnja 1980., Sud je donio odluku, u omjeru pet naspram četiri glasa u korist Chakrabartya. 

Diamondov prvi argument odbijen je jer je Sud utvrdio da je Kongres razmatrao razlike između prirodnih proizvoda i neprirodnih izuma, a ne između živih i neživih tvari. Drugi argument odbijen je zato što se temeljitom jezičnom analizom došlo do zaključka da se mikroorganizmi mogu kvalificirati kao objekti koji se mogu patentirati. Naime, u Century rječniku »proizvodnja« znači »proizvodnja tvari za uporabu iz sirovog ili pripremljenog materijala kojim se takvim materijalima daju novi oblici, kvalitete, obilježja ili kombinacije, i koji su napravljeni ručno ili strojno«. K tome, »sastav tvari« podrazumijeva »sve sastave dviju ili više supstanci i ... sve sastave tvari, bilo da su one rezultat kemijskog jedinstva ili mehaničke mješavine ili bilo da su plinoviti, tekući, u prahu ili čvrsti«. Na temelju takvog tumačenja, patentno pravo dobilo je širok opseg te je uključivalo Chakrabartijeve mikroorganizme.  

Utvrđenje Vrhovnog suda dovelo je do pozitivnih, ali i negativnih posljedica. Slučaj je razjasnio što je bilo podobno za patentiranje i unio je konzistentnost za patentiranje živih organizama. Međutim, odluka je dovela do toga da tijela mogu imati život, da se mogu prodavati i da se njima može manipulirati te je na površinu iznijela pitanja etičke prirode zbog toga jer je omogućila istraživanja i primjenu patenta na različite aspekte razvitka biotehnologije, koja je od tada vidno narasla. Slučaj je, konačno, potaknuo pitanje zaštite okoliša, odnosno pitanje posljedica koje bi bakterije mogle proizvesti na okoliš u trenutku kada više ne bude ulja koje bi trebale razgraditi. Razlog za zabrinutost najviše se ticala, pak, činjenice da nema načina da se kontrolira rast genetski modificirane ili neprirodne bakterije koja je jednom puštena u ocean, niti ima načina da se predvide posljedice koje bi one mogle imati na različite morske i kopnene organizme.