Prvi veliki štrajk na Novom Zelandu dogodio se 1890. godine, kada se oko 8.000 lučkih radnika pridružilo tzv. Transtasmanskom pomorskom štrajku, najvećem štrajku u australskoj povijesti, koji su pokrenuli australski brodski časnici i lučki radnici, kojem su se potom pridružili rudari, ložači plina, strigači vune i dr. i koji je trajao oko dva mjeseca.

Neuspjeh štrajka imao je za posljedicu odbijanje poslodavaca da priznaju sindikate, njihovi članovi stavljani su na crne liste te su plaće i uvjeti rada postali lošiji. Dolazak prve liberalne vlade na vlast na Novom Zelandu 1891., označio je prekretnicu u ovom području. Odlučna da pronađe alternativu industrijskim sukobima te da održi sindikalni pokret, koji je smatrala ključnim saveznikom u provođenju svoje politike, vlada premijera Johna Ballancea pokrenula je niz aktivnosti na poboljšanju uvjeta rada. Osnovana je inspekcija rada i sanitarna inspekcija, radni sati bili su strogo regulirani, zabranjen je dječji rad u tvornicama i dr.

Načelno, sukladno Zakonu o industrijskom mirenju i arbitraži odnosno Zakonu o poticanju formiranja industrijskih sindikata i udruženja u cilju rješavanja industrijskih sporova mirenjem i arbitražom¹, kako glasi cjelovit naziv Zakona, registracija sindikata prema Zakonu bila je dobrovoljna. To znači da su sindikati imali pravo ne registrirati se prema odredbama ovog Zakona i izravno pregovarati s poslodavcima. Međutim, samo oni sindikati koji su se registrirali sukladno Zakonu bili su njime obvezani odnosno imali su pravo provoditi mirenje i arbitražu s poslodavcima.

Zakon se sastoji od pet dijelova koje čini 91 točka. U Prvom dijelu uređuje se registracija sindikata i udruženja, s odredbama o uvjetima pod kojima se industrijski sindikati odnosno udruženja mogu registrirati te načinu registracije (točke 3. - 16.); u Drugom dijelu uređuje se pitanje industrijskih sporazuma, među kojima je pitanje stranaka sporazuma, uvjeti pod kojima se sporazumi mogu obnoviti ili mijenjati, oblik i uvjeti sporazuma i dr. (točke 17. - 23.), dok Treći dio uređuje samo mirenje i arbitražu tako da se prvo propisuju povjerenstva za mirenje (točke 30. - 46.), a onda arbitražni sud (točke 47. - 81.). Odredbama o povjerenstvima za mirenje, zakonodavac je propisao ovlast guvernera da odredi broj članova povjerenstva, zatim je uređen način izbora povjerenstva, kvorum za odlučivanje, nadležnost povjerenstva i način rješavanja sporova. Vezano uz navedeno, odredbama o arbitražnom sudu uređeno je pitanje osnivanja suda, konstituiranja, članstva, mandata članstva, sjedišta, nadležnosti, procedure i dr. Četvrti dio Zakona posvećen je državnim željeznicama (točke 82. - 84.) i načinu rješavanja sporova između povjerenika za željeznice i „Amalgamiranog društva željezničkih službenika“. Peti dio predstavljaju završne odredbe.

Zakon je stupio na snagu 1. siječnja 1895. i iako je nekoliko jakih sindikata i udruženja odbilo registrirati se prema ovom Zakonu, većina njih to je učinila i bitno pridonijela poboljšanju radnih uvjeta i osiguranju većih plaća.

U Enciklopediji Novog Zelanda iz 1966. navodi se: „Nakon otprilike 70 godina djelovanja, sustav industrijske arbitraže i mirenja postao je čvrsto prihvaćen, možda čak i tradicionalan, način određivanja minimalnih plaća i rješavanja industrijskih sporova. S vremena na vrijeme bio je predmet mnogih kritika, a povremeno i jačih sektorskih napada, ali nijedan prijedlog za njegovo ukidanje nikada nije uspio dobiti znatniju potporu organizacija poslodavaca i radnika... ili zajednice općenito.“²

Do donošenja novog Zakona iz 1973., Zakon o industrijskom mirenju i arbitraži imao je dvije izmjene, prvu 1936., kada je uveden radni tjedan od 40 sati i obvezno udruživanje u sindikate, a drugu 1961., kada je obvezno udruživanje ukinuto.