Zakonodavstvo
Sudska praksa
Alati
Stručni članci
×
18.03.2019.
Vremeplov: Neronova naredba – 19. ožujka 1945.
Situacija u Njemačkoj početkom 1945. postala je beznadna. Većina osvojenih teritorija bila je izgubljena i oslobođena, a savezničke su snage podjednako s istoka i sa zapada sve više napredovale prema Njemačkoj. Adolf Hitler nije pristajao na bezuvjetnu predaju, koja bi značila sramotno ponavljanje Versaja (1919.), i bio je spreman poduzeti krajnje mjere.
Naredbom o mjerama razaranja na teritoriju Reicha od 19. ožujka 1945. (njem. Befehl betreffend Zerstörungsmaßnahmen im Reichsgebiet), kasnije nazvanom Neronova naredba - prema rimskom caru Neronu, koji je, navodno, 64. godine naložio spaljivanje Rima, Adolf Hitler naložio je uništenje njemačke infrastrukture kako bi spriječio njezino korištenje od strane savezničkih snaga, koje su duboko prodrle unutar Njemačke.
Naredba je glasila:
»Borba za opstojnost našeg naroda prisiljava da se čak i unutar teritorija Reicha upotrijebe sva sredstva koja će oslabjeti borbenu moć našeg neprijatelja i njegov daljnji napredak. Sve mogućnosti izravnog ili neizravnog nanošenja trajne štete neprijateljskim snagama moraju biti iskorištene.
Pogrešno je vjerovati da će nam transportna i komunikacijska postrojenja, industrijski pogoni i skladišta koja ne budu uništena ili koja budu samo privremeno stavljena izvan funkcije, biti od koristi kada vratimo izgubljeni teritorij. Neprijatelj će nam pri povlačenju ostaviti samo spaljenu zemlju i neće se obazirati na narod.
Stoga naređujem:
1. Sva vojna, transportna, komunikacijska, industrijska i skladišna postrojenja kao i druge vrijednosti unutar teritorija Reicha koja na bilo koji način mogu poslužiti neprijatelju u njegovoj borbi, moraju se odmah ili u dogledno vrijeme uništiti.
....«[1].
Zadivljen Staljinovom strategijom »spaljene zemlje«, kojom je 1941. zaustavljeno njemačko napredovanje prema Moskvi, Hitler je smatrao da ako on padne, treba uništiti cijelu Njemačku. Odgovornost za provođenje Naredbe bila je na Albertu Speeru, ministru za naoružanje i vojnu proizvodnju. Speer je, pak, shvatio da je rat izgubljen i odlučio ju je ne provesti da bi spasio civilne živote. Ne dajući mu do znanja što namjerava, Speer je desetak dana nakon izdavanja Naredbe tražio od Hitlera isključivu ovlast za izvršenje plana, koju je potom iskoristio za uvjeravanje generala da Naredbu ignoriraju. Hitler toga nije bio svjestan, a više nije ni mario. Već dosta mentalno rastrojen, planirao je svoje samoubojstvo, koje je počinio 30. travnja 1945.
Dana 6. svibnja 1945., Karl Doenitz, kao predsjednik Reicha, napokon je zabranio trajno ili privremeno uništavanje industrijskih i infrastrukturnih postrojenja, čime je Naredbu stavio izvan snage.
[1] Izvor: http://germanhistorydocs.ghi-dc.org/sub_document.cfm?document_id=1590&language=german, pristupljeno 13. ožujka 2019.
