Samo dva dana nakon proglašenja, 28. svibnja 1918., ova zemlja sklapa svoj prvi međunarodni sporazum: Sporazum iz Potija (gruzijska luka na Crnom moru) s Njemačkim Carstvom, kojim Njemačka priznaje neovisnost Gruzije i istovremeno je stavlja pod svoju zaštitu. Njemački protektorat, iako kratkoga vijeka, pokazao se korisnim za tek stasalu državu zbog loših odnosa i prijetnji iz susjedstva, sovjetske Rusije, Armenije i Azerbejdžana, ali i teritorijalnih pretenzija Otomanskog carstva. Nakon poraza Njemačke, u Gruziju su poslane britanske snage s ciljem sprječavanja širenja boljševizma, a tamo ostaju sve do 1920. Međutim, boljševici nisu mirovali. Početkom svibnja 1920. pokušali su izvršiti državni udar. Oslanjajući se na svoje snage u Azerbejdžanu, boljševici su pokušali zauzeti vojnu školu i vladine urede. Suzbivši nerede u glavnom gradu Tbilisiju, gruzijske su se snage koncentrirale na azerbejdžansko-gruzijskog granici te su uspješno spriječile daljnji napredak ruskih trupa. Kako su Rusi u to vrijeme imali probleme u Poljskoj, boljševici su ustuknuli od provedbe svog plana sovjetizacije Gruzije i 7. svibnja 1920. potpisali su Moskovski sporazum kojim su de iure priznali neovisnost Demokratske Republike Gruzije.

Člankom I. Moskovskog sporazuma¹, temeljem prava svih naroda na samoodređenje do potpunog odcjepljenja od države u čijem su sastavu proglašene od strane Ruske Socijalističke Federativne Sovjetske Republike, Rusija bezuvjetno priznaje samostalnost i neovisnost države Gruzije te se dobrovoljno odriče svih suverenih prava koja su pripadala Rusiji u odnosu na gruzijski narod i zemlju, a člankom II. Rusija se odriče od miješanja u unutarnje stvari Gruzije. Člankom III. uređuje se državna granica između Rusije i Gruzije te granični režim. Člankom IV. Rusija se obvezuje priznati određene dijelove Gruzije, a Gruzija, zauzvrat, člankom V. uvažava zahtjeve Rusije da se na njezinu teritoriju spriječe bilo kakve vojne operacije ili prisutnost vojnih snaga koji bi ugrozili rusku neovisnost ili koji bi gruzijski teritorij mogli pretvoriti u bazu za operacije protiv nje kao države i njezina pravnog poretka te se obvezuje poduzeti aktivnosti kojima bi se one spriječile.

Nakon toga slijedi cijeli niz odredaba o međusobnim odnosima: mogućnosti građana oba podrijetila da se opredijele za gruzijsko ili rusko državljanstvo, izuzeće od kažnjavanja za ona djela koja su na teritoriju Gruzije počinjenja u korist sovjetske Rusije ili komunističke partije, priznanje zastava te uređenje kako diplomatsko konzularnih tako i gospodarskih odnosa i dr.

Iako su Gruzijci ovaj Sporazum smatrali velikim diplomatskim uspjehom, Britanci su ga vidjeli kao prikriveno podvrgavanje Rusiji. Ipak, Sporazum je i njih i ostale saveznike i vlade doveo do toga da Gruziju i sami priznaju kao neovisnu državu.

Nažalost, Sporazum nije bio dovoljan za održanje Gruzije kao neovisne države. Prema Sporazumu, oslobođeni boljševici osnovali su vlastitu Komunističku partiju Gruzije koja je uz ruske smjernice radila na rušenju demokratski izabrane vlasti u Gruziji. Pod izgovorom da podupiru otpor seljaka i radnika, Crvena armija je u veljači 1921. pokrenula veliku ofenzivu protiv Gruzije, srušila je njezinu vlast i uspostavila sovjetsku Gruziju koja je sljedećih sedam desetljeća bila u sastavu Sovjetskog Saveza.

Trogodišnja gruzijska neovisnost snažno je djelovala na gruzijski nacionalni identitet koji se nije ugasio tijekom 70-godišnje sovjetske sudbine. Europske države još su neko vrijeme nakon 1921. priznavale Vladu u egzilu kao jedinu zakonitu gruzijsku vladu, a ona je općenito djelovala sve do 1954. Gruzija je 9. travnja 1991., Zakonom o obnovi državne neovisnosti Gruzije, proglasila svoju neovisnost o Sovjetskom savezu, a 26. svibnja smatra se Danom gruzijske neovisnosti.