Cilj Male Antante bio je održati red u srednjoj i jugoistočnoj Europi kao rezultat Pariške mirovne konferencije (1919. – 1920.), spriječiti obnovu Austro-Ugarske, a ponajviše suprotstaviti se mađarskim naporima u pokušaju revizije Trijanonskog ugovora jer su u sve tri države postojale velike mađarske manjine te cilj Mađarske za njihovu integraciju i vraćanje izgubljenih teritorija. Najveći zagovornik stvaranja saveza bio je čehoslovački ministar vanjskih poslova, Eduard Beneš, koji je u konačnici odigrao i ključnu ulogu u stvaranju Male Antante. Naprijed navedeni cilj jasno je izražen u preambuli sklopljenog Ugovora te glasi:

„Odlučni očuvati mir dobiven tolikim žrtvama i s obzirom na Povelju Društva naroda i stanje stvoreno Trijanonskim ugovorom od 4. VI. 1920. između saveznika i udruženih sila s jedne, i Mađarske s druge strane, predsjednik Čehoslovačke i kralj Srba, Hrvata i Slovenaca složili su se zaključiti jednu obrambenu konvenciju.“¹

Ugovor ima šest članaka. U prvom članku, ugovorne strane navode kako će u slučaju „ničim izazvanog napada od strane Mađarske protiv jedne od Visokih strana ugovornica, druga strana priskočit (će) u pomoć napadnutoj strani.“² U članku 2. određuje se sporazumno poduzimanje mjera za izvršenje ugovora; u trećem članku, ugovorne strane ugovaraju da nijedna od njih neće zaključiti savez s trećom državom prije nego što obavijesti drugu stranu i u nastavku se uređuje trajanje ugovora na dvije godine, obveza priopćavanja Ugovora Društvu naroda te pitanje ratifikacije.

Nekoliko dana kasnije, točnije 19. kolovoza, Ugovoru je pristupila Rumunjska, ali bez formalnog potpisivanja. U sljedećoj godini uslijedilo je zaključenje identičnih bilateralnih ugovora - 23. travnja 1921. sklopljen je Ugovor između Rumunjske i Čehoslovačke, a 7. lipnja 1921. između Rumunjske i Kraljevstva SHS. Godinu dana nakon sklapanja Ugovora između Kraljevstva SHS i Čehoslovačke, 31. kolovoza 1921., sklopljen je novi Ugovor između te dvije države. Zajednički ugovor država Male Antante potpisan je u Beogradu 21. V. 1929., a čvršća organizacija postignuta je tek zaključenjem Pakta o organizaciji Male Antante 16. II. 1933.³ Jedna od glavnih pokroviteljica saveza bila je Francuska, koja je sklopila zasebne sporazume o vojnoj pomoći sa svakom od triju država članica.

Tijekom svog formiranja Mala Antanta morala je dokazati svoju odlučnost u zaštiti od bilo kakve restauracije koju bi sponzorirali Habsburgovci. Ključnom se pokazala situacija vezana uz povratak Karla I. od Austrije u Mađarsku i njegova zauzimanja mađarskog prijestolja. Kako njegov postupak nisu podržale novostvorene mađarske vlasti, ali ni Mala Antanta, tako je Karlo I. bio prisiljen napustiti zemlju, da bi se 20. listopada 1921. vratio i obnovio svoje zahtjeve. Reakcija Male Antante bila je brza: države članice počele su mobilizirati svoje vojske i izravno su zaprijetile uplesti se u rješavanje situacije. Budući da su se i druge europske sile protivile Karlovim pokušajima restauracije Austro-Ugarske, Karlovi sljedbenici u Mađarskoj bili su poraženi, a sam Karlo I. uhićen. Sve veća opasnost vojnog upada Male Antante u Mađarsku prisilila je mađarsku vladu da donese zakon kojim su se Karlova suverena prava ukinula.⁴

Prilike koje su uslijedile 30-ih godina dvadesetog stoljeća, jačanje Njemačke nakon 1933. kao i slabljenje utjecaja Francuske u zemljama članicama Male Antante, utjecale su i na njezinu opstojnost. Mala Antanta prestala je postojati 1938.