Usvojena je 9. prosinca 1948. u obliku Rezolucije 260 Opće skupštine UN-a, kao odgovor na zločine počinjene tijekom Drugog svjetskog rata, a slijedila je Rezoluciju 180 Opće skupštine iz 1947. u kojoj su Ujedinjeni narodi priznali da je »genocid međunarodni zločin koji uključuje nacionalnu i međunarodnu odgovornost pojedinih osoba i država«. Konvencija je stupila na snagu 12. siječnja 1951., a rezultat je višegodišnjeg truda poljsko-američkog pravnika Raphaela Lemkina, koji je ujedno i tvorac riječi genocid. On je, naime, u svojoj knjizi »Vladavina Osovine u okupiranoj Europi: Okupacijski zakoni, analiza vladavine, prijedlozi za obeštećenje« (engl. Axis Rule in Occupied Europe: Laws of Occupation, Analysis of Government, Proposals for Redress) iz 1944., u pravnu znanost uveo pojam genocida [spajanjem grčke riječi genos (pleme, rod ili narod) i latinske riječi occidio (potpuno uništenje ili eliminiranje)], smatrajući da je njegova ključna komponenta kriminalna namjera da se uništi ili istrijebi određena ljudska skupina. Taj čin usmjeren je protiv skupina kao takvih, dok su pojedinci za uništenje izabrani samo zato što pripadaju toj skupini.

Člankom I. Konvencije navedeno je da države ugovornice potvrđuju da je genocid, bez obzira na to je li izvršen u vrijeme mira ili rata, zločin po međunarodnom pravu te preuzimaju obvezu njegova sprječavanja i kažnjavanja. Člankom II. Konvencije genocid se definira kao »bilo koje od sljedećih djela počinjenih s namjerom potpunog ili djelomičnog uništenja jedne nacionalne, etničke, rasne ili vjerske skupine kao takve: a) ubojstvo članova skupine; b) nanošenje teških fizičkih ili mentalnih ozljeda članovima skupine; c) namjerno podvrgavanje skupine životnim uvjetima koji će je dovesti do potpunog ili djelomičnog uništenja; d) nametanje mjera u cilju sprječavanja rađanja u okviru skupine; e) prisilno premještanje djece iz jedne skupine u drugu skupinu, a člankom III. kažnjiva djela su: a) genocid; b) planiranje izvršenja genocida; c) neposredno i javno poticanje na činjenje genocida; d) pokušaj genocida te e) sudioništvo u genocidu«. Članak IV. Konvencije stvara obvezu kažnjavanja osoba koje počine djelo genocida ili neko drugo djelo iz članka III. Konvencije, bez obzira na to jesu li ustavno odgovorni vladari, javni dužnosnici ili privatne osobe.

Pri izradi Konvencije postavilo se pitanje uključivanja političkih skupina kao žrtava genocida. Pobornici uključivanja smatrali su da se značenje riječi genocid razvija i da se treba odnositi na uništenje bilo koje skupine, pa i ekonomske. Sovjetski Savez i još nekoliko zemalja bilo je protiv toga, smatrajući da etimologija riječi treba slijediti definiciju, tj. da samo rasne i nacionalne skupine  mogu biti objektivno imenovane u tom smislu^[1]. Rasprave o ovom pitanju traju do danas. Pedeset godina važenja Konvencije pokazalo je da ona nema učinkovitih prisilnih mehanizama, unatoč odredbi koja daje ovlast Ujedinjenim narodima da to mogu učiniti. Na Konvenciju se prvi put pred Međunarodnim sudom pravde pozvala Bosna i Hercegovina 1993., kada je tvrdila da Savezna Republika Jugoslavija krši obveze iz Konvencije.

Priredila: Slavica Banić

[1] Staub, Ervin, »The roots of evil: The Origins of Genocide and Other Group Violence«, str. 8, Cambridge University Press, izvor: https://books.google.hr/books?.