Kampoformijskim mirom, mirovnim ugovorom potpisanim 17. listopada 1797. u mjestu Campo Formio (danas Campo Formido) u današnjoj Italiji, između Napoleona Bonapartea kao predstavnika Prve Francuske Republike i Ludwiga von Cobenzla kao predstavnika Habsburške Monarhije, nakon jedanaest stoljeća vladavine Sredozemljem, prestala je postojati Mletačka Republika, moćna srednjovjekovna država čiji je teritorij zahvaćao prostore Italije, Slovenije, Hrvatske, Crne Gore, Albanije, Grčke i Cipra, sa sjedištem u Veneciji i duždom kao vladarom. 

Kampoformijskim mirom, u stvari, okončan je rat koji su europske sile tzv. Prve koalicije (koju su sačinjavale Habsburška Monarhija, Španjolska, Pruska, Sardinija, Napuljska Kraljevina, Velika Britanija i Austrijska Nizozemska) pokrenule protiv Francuske u cilju sprječavanja širenja revolucije na svoje zemlje. Poražena Habsburška Monarhija ugovorom je priznala većinu francuskih osvajanja - morala je odustati od Austrijske Nizozemske (današnje Belgije) i Lombardije te priznati neovisnost novoosnovanih država - Ligurske i Cisalpinske Republike, a tajnim odredbama priznala je pravo Francuskoj da okupira zemlje na lijevoj obali rijeke Rajne. Francuzi su Austriji zauzvrat prepustili najveći dio Mletačke Republike - istočni dio od rijeke Adige, Veneciju, Istru, Dalmaciju i Boku Kotorsku. Ostatak teritorija Mletačke Albanije (gradovi Kotor, otok Risan, Perast, Tivat, Herceg Novi, Budva i Sutomore) i Jonski otoci s otokom Krfom pripali su Francuzima. Kampoformijski mir bio je modifikacija preliminarnih mirovnih odredaba postignutih na konferenciji u Leobenu (Austrija) u travnju 1797., prema kojima je Austrija morala odustati od Austrijske Nizozemske u korist Francuza, s tim da bi gubitak teritorija bio kompenziran podjelom teritorija koji je pripadao Mletačkoj Republici. Iako je ovaj mir proslavio Napoleona i označio ga kao osobu koja je donijela mir u Europi te pridonio ostvarenju njegovih političkih ambicija, Kampoformijski mir nije donio niti stabilnost niti trajni mir u Europi. Napoloenov biograf Felix Markham naveo je: »kako podjela Venecije nije bila samo moralna mrlja na mirovnom ugovoru, već je Austriji dala uporište u Italiji, koje je moglo voditi samo u daljnji rat.«

Ulazak Dalmacije u sastav Habsburške Monarhije u Dalmaciji je dočekan s oduševljenjem i nadom da će se Dalmacija nakon četiri stoljeća mletačke vlasti ponovno sjediniti s Hrvatskom. Međutim, niti car niti njegov dvor nisu imali sluha za hrvatske želje jer nisu htjeli jačati Hrvatsku, a niti Ugarsku. Dalmaciju je car Franjo I., kao posebnu upravnu jedinicu, podredio izravno bečkoj vladi te je s kratkim prekidom francuske vlasti od 1805. do 1813., kada je Požunskim mirom pripala Francuskoj, imala status krunske zemlje do 1918. godine. Istarsko se plemstvo, također, radovalo promjeni vladara, nadajući se boljitku. S prekidom francuske vlasti između 1805. i 1813. Istra je ostala pod habsburškom vlašću do 1918., kao zasebna teritorijalna jedinica, s Pazinom kao glavnim gradom.