19.02.2018.

Vremeplov: Izvršna naredba 9066 – 19. veljače 1942.

Deset dana nakon japanskog napada na američku luku Pearl Harbour američki predsjednik F. D. Roosevelt je u cilju »svake moguće zaštite protiv špijunaže i sabotaže«, 19. veljače 1942., izdao Izvršnu naredbu 9066, kojom je ovlastio vojsku da samostalno određuje koje će područje smatrati vojnom zonom.
Deset dana nakon japanskog napada na američku luku Pearl Harbour američki predsjednik F. D. Roosevelt je u cilju »svake moguće zaštite protiv špijunaže i sabotaže«, 19. veljače 1942., izdao Izvršnu naredbu 9066, kojom je ovlastio vojsku da samostalno određuje koje će područje smatrati vojnom zonom, što je uključivalo mogućnost izmještanja nekih ili svih osoba s tog područja. Javnim zakonom 503 (na engl. Public Law 503). Kongres je, nakon dvanaestodnevnog zakonodavnog postupka, osnažio tu naredbu te propisao kazne za njezino kršenje. Iako je izričaj naredbe široko postavljen, primjena je pokazala da se ona izričito odnosila na stanovništvo japanskog podrijetla. Vojska je ubrzo nakon toga vojnom zonom proglasila cijelu Zapadnu obalu te je izdala naredbu prema kojoj su se svi Amerikanci japanskog podrijetla morali prijaviti za evakuaciju. »Evakuirani« su prvo smještani u privremene sabirne centre, sajmišta i konjske trkaće staze, čije su štale služile za smještaj. U samo nekoliko mjeseci s obale je iseljeno i kamionima i vlakovima, u deset internacijskih logora s ograničenim pristupom diljem zemlje smješteno oko 120 tisuća građana japanskog podrijetla, od kojih je oko 70 tisuća imalo američko državljanstvo i činilo je drugu generaciju doseljenika. Osim njih, oko 11 tisuća građana njemačkog i talijanskog podrijetla te židovskih izbjeglica snašla je ista sudbina.Logore je čuvala naružana vojska i bili su ograđeni bodljikavom žicom. Na premještanje i zatvaranje građani nisu imali pravo žalbe. Ipak, slučaj kršenja naredbe o obvezi prijavljivanja u sabirni centar radi evakuacije iz Kalifornije od strane Freda Korematsua, Amerikanca japanskog podrijetla, našao je svoj put do Vrhovnog suda. Sa 6 glasova za i 3 protiv, Sud je odlučio da je Korematsuovo zatvaranje bilo ustavno. Većina je smatrala da je »vojna urgentnost« opravdavala internaciju, a ne rasna predrasuda. Nacija je, prema mišljenju većine, bila u ratu s Japanskim Carstvom i prisilno premještanje japanskih Amerikanaca bio je »vojni imperativ«. Od trojice sudaca koji se nisu složili, navodi se mišljenje sudca Franka Murphya, koji je odbacujući ratio vojne urgencije istaknuo: »Ne slažem se s legalizacijom rasizma. Rasna diskriminacija u bilo kojem obliku i stupnju nema opravdanja u našem demokratskom načinu života. Ona je neprivlačna kako god postavljena i potpuno je neprihvatljiva među slobodnim ljudima koji su prigrlili načela Ustava SAD-a. Svi stanovnici ove nacije na neki su način povezani krvlju ili kulturom sa stranom zemljom. Ipak, oni su primarno i nužno dio nove i različite civilizacije Sjedinjenih Država. U skladu s tim, prema njima se cijelo vrijeme treba odnositi kao prema nasljednicima američkog eksperimenta i kao onima koji imaju prava i slobode zajamčene Ustavom.«

Javnim proglasom br. 21 od 17. prosinca 1944., japanskim Amerikancima dopušten je povratak svojim domovima. Na temelju Zakona o građanskim slobodama iz 1988., predsjednik R. Reagan, u ime američke Vlade, ispričao se građanima za internaciju i naložio isplatu od 20 tisuća dolara svakom zatvoreniku. Zakon je priznao da su vladine aktivnosti bile zasnovane na »rasnoj predrasudi, ratnoj histeriji i propustima političkog vodstva«. Za vrijeme Drugog svjetskog rata deset Amerikanaca osuđeno je zbog špijunaže u korist Japana. Nijedan od njih nije bio japanskog podrijetla.