Iako su Eichmanna Amerikanci uhvatili nakon rata, uspio im je pobjeći te se u Njemačkoj krio do 1950., kada je uspio pobjeći u Argentinu pod imenom Ricardo Clement. U Argentini je radio različite poslove, između ostaloga i u tvornici Merzedes-Benz u Buenos Airesu. Godine 1960. pripadnici izraelske tajne službe Mossad oteli su ga i prebacili u Izrael. Otmica je bila pomno isplanirana, a u podlozi svega stajala je činjenica da bi redoviti pravni put izručenja bio trnovit i vjerojatno i neuspješan. Nakon što je stigao na izraelsko tlo, izraelska vlada priznala je umiješanost u akciju, što je šokiralo svijet te razljutilo Argentinu, koja je smatrala da je time prekršen njezin suverenitet. Argentina je od UN-a zahtijevala utvrđenje odgovornosti Izraela, što je UN i učinio donijevši rezoluciju kojom se argentinska pritužba priznala i kojom se od Izraela tražila odgovarajuća odšteta. Dogovor je postignut tako da je Izreal pristao formalno izraziti žaljenje u zamjenu da Argentina ne ustraje na Eichmannovu povratku.

Optužnica protiv Eichmanna zasnivala se na 15 točaka o kršenju Zakona o kažnjavanju nacista i nacističkih suradnika (izraelskog zakona iz 1950. godine, koji je dao pravni okvir za progon zločina protiv Židova u Europi između 1933. i 1945.). Suđenje, u sastavu triju sudaca, započelo je 11. travnja 1961. i trajalo je do 15. kolovoza 1961. godine. Prema navedenom Zakonu, sudilo mu se za ubojstva Židova putem njihove sustavne deportacije u logore za istrebljenje, stavljanje u neljudske životne uvjete računajući da će ih smještajem u logore na taj način fizički uništiti, nanošenje teških tjelesnih ozljeda, sprječavanje rađanja Židova, prisilna emigracija, progon na rasnoj, vjerskoj ili političkoj osnovi, masovna pljačka imovine i dr.

Glavni državni odvjetnik Izraela optužnicu je započeo sljedećim riječima: „Na mjestu gdje stojim pred vama, suci Izraela, kako bih iznio slučaj protiv Adolfa Eichmanna, ne stojim sam. Sa mnom, u ovom trenutku, stoji šest milijuna tužitelja. Ali, oni ne mogu ustati, uprijeti optužujućim prstom prema staklenoj kabini i vikati prema onome koji tamo sjedi – “Optužujem.”, jer njihov je pepeo nagomilan na brdima Auschwitza i poljima Treblinke, ispran u rijekama Poljske, a njihovi su grobovi razasuti po Europi, s jednog kraja na drugi. Njihova krv vapi, ali njihovi glasovi se ne čuju. Stoga ću biti njihov glasnogovornik i u njihovo ime ću izreći strašnu optužnicu.“

Tužiteljstvo je smatralo da ga njegova pozicija SS časnika srednjeg ranga nije oslobađala osobne odgovornosti, naprotiv njegov birokratski autoritet činio ga je izravno krivim. Čak, iako nije osobno ubio žrtve Holokausta, Eichmann je trebao snositi odgovornost kao da jest. Nasuprot tome, Eichmann je sebe prikazao kao dužnosnika srednjeg ranga koji izvršava naredbe te da je bio “samo mali kotačić u stroju” genocida, ali ne i kreator politike. Ipak, priznao je da je organizirao transport “milijuna Židova u smrt”, međutim smatrao je da osobno nije kriv jer ih nije ubio vlastitim rukama.

Dana 11. prosinca 1961. sud je donio presudu proglasivši Eichmanna krivim za točke 1. - 12., a zbog zastare djelomično odgovornim za točke 13. - 15. Sud se složio s tužiteljstvom da je Eichmann bio jedan od ključnih aktera u počinjenim djelima, netko tko je vukao konce te nije mogao prihvatiti stajalište obrane da je bio tek lutka u tuđim rukama. Dana 15. prosinca 1961. objavio je presudu - osuđen je na smrt, vješanjem. Obrana se žalila Vrhovnom sudu 1962., ali je sud potvrdio prvostupanjsku presudu smatrajući da je suđenje bilo pravično i da je osuda bila pravedna. Kazna je izvršena 31. svibnja 1962.

Samo suđenje izazvalo je značajne znanstvene i filozofske rasprave, koje su se doticale i etičkih i pravnih dimenzija samog postupka. Povodom ove teme, poznata politička teoretičarka Hanna Arendt objavila je knjigu “Eichmann u Jeruzalemu”, u kojoj je skovala izraz “banalnost rata”, prikazujući Eichmanna ne kao monstruoznog fanatika, već kao običnog birokrata koji je jednostavno abdicirao od vlastitog moralnog suda.¹

1 Izvor: https://en.wikipedia.org/wiki/Eichmann_trial, pristupljeno 9. prosinca 2025.