Rješenje je bilo Hrvatsko-ugarska nagodba, koja je u Hrvatskom saboru usvojena 24. rujna 1868., kao „Zakonski članak I. o nagodi, koju s jedne strane kraljevina Ugarska, sjedinjena s Erdeljem, s druge strane kraljevine Hrvatska i Slavonija, sklopiše za izravnanje postojavših izmedju njih državo-pravnih pitanja.“

Sukladno članku 1. i 2. Zakonskog članka Austro-ugarskom nagodbom iz 1867. određeno je da će se pitanje položaja Kraljevine Hrvatske i Slavonije, kao unutarnje ugarsko pitanje posebno riješiti. 1868: I, Ugarska te Hrvatska, Slavonija i Dalmacija čine jednu državnu zajednicu iz koje slijedi da se kralj kruni jednom krunom i jednim krunidbenim činom, pod krunom sv. Stjepana. Zajednički poslovi bili su uređeni člancima od 4. do 10., a polaze od „opredieljivanje troškova za previšnji kraljevski dvor“, preko „ustanovljivati zajednički porezni sustav“ do „o državljanstvu i domaćinstvu“. U djelokrug potpune hrvatske autonomije, prema članku 48. pripadalo je „zakonarstvo i uprava u svih poslovih nutarnjih, bogoštovlja i nastave i pravosudja, amo računajuć sudbenost u svih molbah, izim sudbenosti pomorskog prava.“ Financijske obveze utvrđene su člancima od 11. do 30., te je Hrvatska za zajedničke troškove morala izdvajati 6,44 % od ukupnih izdataka, s obzirom na poreznu snagu, dok je za poslove unutarnje samouprave predviđen postotak od 45 % iznosa prikupljenog od izravnih i neizravnih poreza, s tim da je preostalih 55 % išlo za pokriće zajedničkih troškova. 

Nagodbom je, i to člankom 59., utvrđeno: „da su kraljevine Hrvatska i Slavonija politički narod, imajući posebni svoj teritorij i u pogledu nutarnjih svojih poslova vlastito zakonodavstvo i autonomnu vladu, ustanovljuje se nadalje, da se zastupnici istih kraljevina tako na zajedničkom saboru, kao i delegaciji mogu služiti jezikom hrvatskim.“Osim zajedničkog sabora i vlade, u Hrvatskoj je djelovao Hrvatski sabor i Zemaljska vlada, na čijem je čelu stajao ban.  

„U Ugarskoj je Nagodbi pridavan značaj zakona (državnog) Ugarskog sabora“^[1], dok „se u Hrvatskoj Nagodba pak tumačila po analogiji s Austro-ugarskom nagodbom kao ugovor dviju jednakopravnih državnih jedinica“.^[2]Upravo pitanje hrvatske državnosti unutar ove zajednice i danas čini predmet znanstvenih rasprava. Dok hrvatski autori smatraju da je Hrvatska imala elemente državnosti, a mađarski ih redom poriču, određeni broj znanstvenika smatra da je bila riječ o realnoj uniji.^[3][4]Veliki njemački pravnik, Georg Jellinek, prvotno je poricao tu državnost, smatrajući da su Hrvatska i Slavonija mađarske pokrajine, ali sa širokim ovlastima^[5], a poslije je „revidirao stajalište utoliko što je Trojedinu Kraljevinu definirao kao fragment-državu (staats fragmente), koja je više od pokrajine, a manje od države.“^[6] Hrvatsko-ugarsku nagodbu je car Franjo Josip I. potvrdio 8. studenoga 1868., a ostala je na snazi sve do kraja Prvog svjetskog rata.   

[1] Čepulo, D.: Hrvatsko-ugarska nagodba: institucije i stvarnost, Kao narod s narodom – Konferencija u spomen 140. obljetnici Hrvatsko-ugarske nagodbe, Budimpešta 2008., Zbornik radova, 141-155, str. 143., https://www.pravo.unizg.hr/_download/repository/Hrvatsko-ugarska_nagodba__institucije_i_stvarnost%2C_Dalibor_Cepulo%2C_Mirela_Kresic%5B1%5D.pdf, pristupljeno 18. rujna 2018.
[2] Ibid. bilješka 1.
[3] Realna unija je zajednica više država vezanih zajedničkim poslovima i zajedničkim vladarom.
[4] Više: L. Heka: "Hrvatsko-ugarska nagodba u zrcalu tiska", Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, vol. 28, br. 2, str. 931-971, prosinac 2007. [Online]. Dostupno na: https://hrcak.srce.hr/25218., pristupljeno 18. rujna 2018.
[5] Ibid. bilješka 4.
[6] Ibid. bilješka 4, str. 964.