Zakonski članak 7. od 11. ožujka 1712., poznat kao Hrvatska pragmatička sankcija iz 1712., bio je zaključak Hrvatskog sabora kojim je regulirano pitanje nasljedstva hrvatskog prijestolja. Njime Hrvatski sabor odlučuje: 

»Staleži i redovi u brizi i želji nekoj, da osiguraju domovinu svoju, uzevši na umu tolike i tako velike minule pogible njezine i opasne prevrate, koji nastaju po kakvu slučaju u vrijeme interregna, a osim toga da ovim djelom svojim zasluže veću sklonost i blago vladanje prejasne kuće austrijske, žele, ako nestane muške loze - dobrota božja dala, da ona u svije vijeke traje i cvate! - podvrći se kraljevskom pravu ženskog roda, koje će on nad njima zadržati i vršiti po - vlasti i pravu kralja i kraljevine, i žele da se dakako povjere onoj i onakvoj ženskoj lozi od preuzvišene krvi austrijske, koja će imati ne samo Austriju - nego i pokrajine Štajersku, Korušku i Kranjsku, a stolovat će u netom pomenutoj Austriji: zato iskreno i jednodušno odlučuju, izjavljuju, određuju i zaključuju, da treba gospodu poslanike poslati Njegovu posvećenomu carskom i kraljevskom Veličanstvu, pa će u tome poglavito uputiti, što više odmah upućuju, da ovu odluku, što su je spomenuta gospoda staleži i redovi stvorili i očitovali sami od sebe i svojom slobodnom voljom, pa k tome povjerenje iznesu ...^[1]«.

Prema postojećem zakonu iz 1687., pravo na prijestolje imao je samo muški član habsburške obitelji, a kako tadašnji car i kralj Karlo nije imao muških nasljednika, štoviše nije ni bio oženjen, hrvatski su staleži i redovi potaknuli pitanje nasljedstva na saborskoj sjednici, 9. ožujka 1712., kojom je predsjedavao Emerik Eszterhazy, tadašnji biskup zagrebački. Karlo je podupro rješenje Pragmatičke sankcije, ali ju nije, iz obzira prema ugarskom plemstvu, i formalno potvrdio, zbog čega nikad nije stupila na snagu. Naime, Mađari su smatrali da Hrvatski sabor nije nadležan samostalno odlučivati o pitanjima nasljedstva i da stoga Pragmatička sankcija nije pravno obvezujuća. Hrvati su, međutim, smatrali da su oni bili podvrgnuti Kruni sv. Stjepana, ali ne i Ugarskom Kraljevstvu. Svjestan spora, kralj nije bio presretan hrvatskom potporom i usredotočio se na dobivanje ugarskog odobrenja o ovom pitanju. Međutim, Hrvatska pragmatička sankcija dala je Karlu poticaj da konačno riješi pitanje nasljedstva pa je 19. travnja 1713. donio Pragmatičku sankciju za sve zemlje Habsburške Monarhije, kojom je omogućio nasljeđivanje po ženskoj lozi. Mađari su tek Pragmatičkom sankcijom iz 1723. priznali Monarhiji pravo nasljeđivanja po ženskoj lozi. 

Hrvatski je sabor Pragmatičkom sankcijom iz 1712. dokazao da Hrvatska ima punu autonomiju unutar Habsburške Monarhije te da može odlučivati i o takvim pitanjima kao što je nasljedstvo prijestolja. U preambuli Ustava Republike Hrvatske Hrvatska pragmatička sankcija navodi se kao jedan od dokaza hrvatske državnosti kroz duga stoljeća tuđinske vladavine.

^[1] Izvor: https://marinknezovic.files.wordpress.com/2017/01/sankcija1.pdf, pristupljeno 6. ožujka 2019.