Premijer Ujedinjenog Kraljevstva, John Major i Taoiseach (premijer) Republike Irske, Albert Reynolds potpisali su, 15. prosinca 1993., Zajedničku deklaraciju, poznatiju kao Downing Street deklaraciju, kojom su potaknuli mirovi proces i zaustavljanje tridesetogodišnjih sukoba u Sjevernoj Irskoj. Okosnicu tih sukoba, započetih šezdesetih godina 20. stoljeća, činio je ustavnopravni položaj Sjeverne Irske unutar Ujedinjenog Kraljevstva. Unionisti odnosno lojalisti, većinom protestanti, željeli su da Sjeverna Irska ostane unutar Ujedinjenog Kraljevstva, dok su irski nacionalisti odnosno republikanci, većinom, pak, katolici, stremili k njezinu ujedinjenju s Irskom. Unatoč vidno prisutnim vjerskim elementima, »Nevolje«, kako su sukobi nazvani, nosile su obilježja etno-nacionalističkih i političkih sukoba, a počele su tijekom kampanje o zaustavljanju diskriminacije protestanske vlade prema katoličkoj manjini.
Zajedničkom deklaracijom, koja je naziv Downing Street dobila prema adresi svoga sastavljanja (u Uredu britanskog premijera na 10 Downing Street u Londonu), potvrđuje se pravo irskog naroda na samoodređenje i spremnost da se prijelaz Sjeverne Irske iz Ujedinjenog Kraljevstva na Republiku Irsku izvrši samo ako većina sjevernoirskog stanovništva bude za to. Također, Deklaracija sadržava i »načelo konsenzusa«, prema kojem samo narod otoka Irske ima pravo riješiti odnose između Sjevera i Juga međusobnim dogovorom. 

Navedeno proizlazi iz točke 4. Zajedničke deklaracije, prema kojoj premijer, u ime Britanske vlade, potvrđuje da će »poštovati demokratsku želju većeg broja naroda Sjeverne Irske o tome hoće li podržati Uniju ili suverenu ujedinjenu Irsku« te točke 5., u kojoj premijer Irske, u ime Irske vlade, smatra »kako bi bilo pogrešno pokušati nametati ujedinjenu Irsku u odsutnosti slobodno dane suglasnosti većine naroda u Sjevernoj Irskoj.«

U točki 9. Zajedničke deklaracije obje Vlade ističu da će »zajedno s ustavnim strankama Sjeverne Irske putem političkog dijaloga, uz poštovanje raznolikosti irskog naroda, stvoriti institucije i strukture koje će im omogućiti zajedničko djelovanje na svim područjima od zajedničkog interesa. Takve bi strukture, naravno, uključivale institucionalno priznavanje posebnih veza koje postoje između britanskog i irskog naroda kao dijela cjelokupnosti odnosa, a uzimajući u obzir novostvorene veze s ostatkom Europe.«

Reakcije sjevernoirskih sukobljenih strana bile su slične. Svaka od njih vidjela je u Deklaraciji prednosti za drugu stranu. Ipak, nakon sastanka predsjednika Sinn Feina, Gerrija Adamsa s američkim kongresmenom Bruceom Morrisonom te njegove zajedničke izjave s Johnom Humeom, irskim političarem i kasnijim dobitnikom Nobelove nagrade, Privremena Irska Republikanska Vojska smatrala je Zajedničku deklaraciju dovoljnom za prekid vatre 31. kolovoza 1994., što je potom na isti način slijedilo i učinilo Kombinirano lojalističko vojno zapovjedništvo 13. listopada 1994.