Samostalnost Islanda u ranom srednjem vijeku počela se gubiti u Dobi Sturlunga, razdoblju koje obilježavaju međuplemenske borbe za vlast, među kojima je najjači bio klan obitelji Sturlung. Unutarnji razdor iskoristio je norveški kralj Stari Hakon, pretvarajući postupno klanske vođe u svoje vazale, čime je uspio uspostaviti kontrolu nad Islandom. Vazalstvo norveškoj kruni ovjekovječeno je potpisivanjem Starog sporazuma 1262., kojim islandski parlament, Althingi, jedan od najstarijih na svijetu (osnovan 930.), gubi svoju zakonodavnu vlast. Nakon Kalmarske unije, norveška kontrola nad Islandom bila je formalne naravi i kao takva trajala je do 1814., kada je Danska, potpisivanjem Sporazuma iz Kiela, Norvešku prepustila Švedskoj, ali je zadržala Island, Grenland i Farske otoke. Širenje nacionalizma u Europi u 19. stoljeću, potaknulo je i islandske zahtjeve za neovisnost. Islandski pokret za neovisnost predvodio je istaknuti intelektualac, Jón Sigurðsson, čije su aktivnosti dovele do obnavljanja rada Althingija, uspostavljanja slobodne trgovine 1855., te donošenja Ustava 1874., kojim Althingi dobiva zakonodavne ovlasti kada je riječ o pitanjima od isključive važnosti za Island. Promjenama Ustava iz 1904., Island dobiva visok stupanj autonomije, a Aktom o uniji iz 1918. konačno i suverenost. Njime je Kraljevstvo Islanda dobilo vlastitu zastavu i grb te je ovlastilo Dansku da ga u njegovo ime zastupa po pitanjima vanjske politike i obrane, uz pridržavanje prava kontrole nad njima. Danska je prema Aktu bila odgovorna za zaštitu ribarenja u islandskim teritorijalnim vodama pod svojom zastavom, sve dok Island ne odluči preuzeti tu kontrolu na vlastiti trošak, a na snazi je održan i monetarni sporazum između nordijskih zemalja sve dok on kao takav postoji. Danski Vrhovni sud bio je najviše sudbeno tijelo i u odnosu na Island, sve dok se ne uspostavi islandsko vrhovno sudbeno tijelo. Sva druga pitanja, poput prijevoza, trgovine, tarifa, pomorstva, poštanskih i radio komunikacija i dr. bila su predmet  posebnih sporazuma. Dana 17. svibnja 1944., dok je Danska bila još pod njemačkom okupacijom, a Island zaposjednut od vojnih snaga SAD-a, Velike Britanije i Kanade, održan je referendum o uspostavi Islanda kao republike. Osnova za uspostavljanje republike nalazila se i klauzuli Akta o uniji koja je predviđala mogućnost revizije 1943. godine, kao i rezultata referenduma. Ovaj dan u Islandu se slavi kao Dan neovisnosti.