Pod pokroviteljstvom austrijskog ministra vanjskih poslova, Klemensa Wenzela von Metternicha, dogovarane su i »prekrajane« granice tadašnjih europskih zemalja. Rezultat Kongresa izražen je u Zaključnom aktu Bečkog kongresa, koji je potpisan 9. lipnja 1815., samo devet dana prije Napoleonova poraza u bitci kod Waterlooa. 

Sporazum koji je nastao smatrao se najopsežnijim dokumentom koji je Europa do tada vidjela, a potpisalo ga je osam zemalja (Austrija, Pruska, Rusija, Engleska, Italija, Francuska i Švedska, dok ga je Španjolska odbila potpisati). 

Tijekom pregovora glavne trzavice ticale su se raspolaganja Poljskom i Saskom, sukobljenih zahtjeva između Švedske, Danske i Rusije, kao i prilagođavanja granica njemačkih država. Rusija i Pruska suprotstavljale su se Austriji, Francuskoj i Engleskoj, koje su išle tako daleko da su sklopile tajni sporazum o obrambenom savezu. Iako je često kritiziran zbog zanemarivanja narastajućih nacionalnih i oslobodilačkih pokreta, kao i zbog želja da se na vlasti održi plemstvo, Bečki kongres, u okolnostima u kojima su se našli državnici, donio je mir Europi za sljedećih 40 godina. Bečki kongres nije bio kongres u pravom smislu riječi jer se pregovori, razgovori i diskusije nisu odvijali na plenarnoj sjednici, nego na neformalnim susretima glavnih sila, Austrije, Engleske, Rusije i Francuske, a povremeno i Pruske. Ostalima je pristup bio ili ograničen ili im uopće nisu mogli nazočiti. Cijelo vrijeme odvijanja Kongresa car Franjo II. organizirao je zabave i balove za državnike, zbog čega je nastala i poznata izreka: »Kongres ne radi, on pleše!«


* izvori: https://en.wikipedia.org/wiki/Congress_of_Vienna; https://www.britannica.com/event/Congress-of-Vienna; https://hr.wikipedia.org/wiki/Bečki_kongres
pristupljeno 28. svibnja 2017.