Antarktik je istodobno najvjetrovitiji kontinent i kontinent s malo oborina (prema količini oborina mogao bi se smatrati pustinjom). Oko 98 % površine je pokriveno ledenim pokrovom prosječne debljine oko 2000 m (najveća debljina je 4770 m).

Količina leda se procjenjuje na oko 30 milijuna km³, što je oko 90 % ukupne količine leda na Zemlji. Iako se za njegovo postojanje zna od davnina, prvo dokumentirano pristajanje na obale Antarktike zabilježeno je tek 1853., a istraživačke ekspedicije započele su krajem 19. stoljeća. Mnoge zemlje svijeta, poput Argentine, Čilea, Velike Britanije, Francuske i dr. polažu prava na dijelove ovog kontinenta te, iako su svjesne da je stvarna provedba teritorijalnih zahtjeva u praksi jednostavno neizvediva, nisu prezale od različitih mjera i sukoba. Tako su Argentina, Čile i Ujedinjeno Kraljevstvo potpisali 1949. Pomorsku deklaraciju kojom su se obvezali da neće slati svoje vojne brodove južno od šezdesete paralele da bi, 1952., Argentinci ispalili nekoliko upozoravajućih hitaca na skupinu Britanaca koji su im odgovorili slanjem vojnog broda. Borbu za teritorij, Ujedinjeno Kraljevstvo pokušalo je ostvariti na Međunarodnom sudu UN-a, 1955., podnijevši dvije tužbe protiv Argentine i Čilea. Kako su obje zemlje odbile nadležnost Suda, slučaj je zatvoren sljedeće godine.

Pregovori oko uspostavljanja svojevrsnog međunarodnog suvlasništva nad Antarktikom započeli su 1948., s ciljem da se neutraliziraju mogući utjecaj i zahtjevi Sovjetskog saveza, koji je par godina poslije to i učinio. Međutim, važan poticaj kreiranju mehanizma brige za Antarktiku na dobrobit svih, dala je Međunarodna geofizička godina, 1957. - 1958., program međunarodne znanstvene suradnje na različitim područjima, uključujući i Antarktiku. Kako bi se izbjegla svaka mogućnost vojnog sukoba u tom području, SAD, Ujedinjeno Kravljevstvo, Sovjetski Savez, Argentina, Australija, Belgija, Čile, Francuska, Japan, Novi Zeland, Norveška i Južnoafrička unija potpisali su 1959. Antarktički ugovor koji je stupio na snagu 23. lipnja 1961. Bio je to prvi sporazum kojim se uređuje pitanje kontrole naoružanja u doba Hladnog rata prema kojem je „u interesu cijelog čovječanstva da se Antarktika nastavi koristiti isključivo u mirnodopske svrhe i koja neće postati mjesto ili predmet međunarodnog neslaganja“.¹ Ugovor ima četrnaest članaka te je napisan na engleskom, francuskom, ruskom i španjolskom jeziku. Njime je, između ostalog, navedeno sljedeće:

„Članak I.

Antarktika će se koristiti samo za mirnodopske svrhe. Zabranjuju se, inter alia, bilo koje mjere vojne naravi, kao što su osnivanje vojnih baza i utvrda, izvođenje vojnih manevara kao i testiranje bilo koje vrste oružja. Ovim Ugovorom se neće sprječavati uporaba vojnog osoblja ili opreme u cilju znanstvenog istraživanja ili bilo koje druge mirnodopske svrhe.

Članak II.

Sloboda znanstvenog istraživanja na Antarktici i suradnja u tom smjeru, kao što je provedeno za vrijeme Međunarodne geofizičke godine, nastavit će se u skladu s odredbama ovog Ugovora.

Članak III.

….

Članak IV.

Nijedna od odredaba ovog Ugovora neće se tumačiti kao

(a) odricanje bilo koje ugovorne strane od ranije istaknutih prava ili zahtjeva za teritorijalnu suverenost na Antarktici;

(b) odustajanje bilo koje ugovorne stranke od bilo koje osnove polaganja prava na teritorijalni suverenitet na Antarktici koji može imati bilo kao rezultat svojih aktivnosti ili aktivnosti njezinih državljana na Antarktici ili na neki drugi način;

(c) narušavanje položaja bilo koje ugovorne strane u pogledu njezina priznavanja ili nepriznavanja prava ili zahtjeva ili osnova za zahtjev bilo koje druge države u pogledu teritorijalnog suvereniteta na Antarktici.

….“²

U Madridu je 4. listopada 1991. potpisan Protokol o zaštiti okoliša na Antarktički ugovor prema kojem od 2048., bilo koja od savjetodavnih strana ugovora može zatražiti reviziju Ugovora i njegov normativni sustav, uz odobrenje relativne većine.

1 Preambula Antarktičkog ugovora: Izvor: https://documents.ats.aq › ats › treaty_original
2 Ibid