Prvi Zakon protiv zloporabe droge donesen je 1986., a povod njegovu donošenju bila je pojava krek (crack) kokaina (koji do tada nije smatran posebno opasnim narkotikom) i smrt dviju sportskih zvijezda koju je ta droga prouzročila. Zakonom iz 1986. povećan je broj kažnjivih djela zbog uporabe droga te su propisane minimalne kazne. Tako je za posjedovanje 5 grama krek kokaina ili 500 grama puder kokaina propisana ista kazna zatvora od 5 godina, bez mogućnosti pomilovanja. Zakonom je propisan različit program savjetovanja i pouke o štetnosti droga, kao i međunarodna suradnja u cilju ograničenja proizvodnje droga.

Međutim, bitan zaokret u politici „Rata protiv droga“ učinio je Zakon protiv zloporabe droge iz 1988., koji je američki predsjednik Ronald Reagan potpisao 18. studenoga 1988., a kojim se znatno mijenja Zakon iz 1986. U cilju sveobuhvatne borbe protiv droga, osniva se Ured za nacionalnu politiku kontrole droga, sa zadaćom definiranja nacionalne strategije kontrole droga te usmjeravanja i koordinacija federalnih tijela u borbi protiv droga. U području kaznenopravne politike Zakonom se propisuje obvezna doživotna kazna nakon dviju ili više osuda vezanih uz uporabu droga, uvodi se kazneno djelo korupcije za javne službenike, Povjerenstvu za kazne nalaže se donošenje smjernica za određene kazne vezane uz uvoz kontroliranih supstancija, kao i za kazne koje uključuju maloljetnike, s izuzetkom u odnosu na prvu kaznu koja se odnosi na 5 ili manje grama marihuane, a povećavaju se kazne korištenja određenog oružja u nasilju ili zločinima koji se odnose na prodaju droge i dr. Zakonom se osnažuje i područje prevencije i liječenja te proizvodnje i uvoza droge. Ipak, najvažniju dimenziju ovog Zakona čini uvođenje smrtne kazne vezane uz federalna kaznena djela protiv zloporabe droga. Tim Zakonom promijenjen je Zakon o kontroliranim tvarima, koji je omogućavao izbor smrtne kazne za osobu koja čini ili je uključena u promicanje “kontinuiranog zločinačkog pothvata“ trgovine drogom ako namjerno ubije ili naruči ubojstvo. Prema Zakonu, osoba je uključena u kontinuirano kazneno djelo zločinačkog pothvata ako počini kazneno djelo vezano uz droge, koje je dio serije kontinuiranih djela od kojih stječe znatne prihode ili resurse i koje takva osoba poduzima u dogovoru s pet ili više drugih osoba u odnosu na koje ima položaj organizatora, provodi nadzor ili ima neku drugu upravljačku poziciju te za osobu koja namjerno ubije ili naloži ubojstvo službene osobe u vezi s kažnjivim djelima protiv zloporabe droga.¹ Iako je za provedbu Zakona osigurano oko 6,5 milijardi dolara, posebni učinci nisu se primijetili: potrošeni milijuni, podvostručena uhićenja i velik broj kazni zatvora, uključujući i izgradnju zatvora za povećane potrebe nisu pomogli u smanjenju zločina u vezi sa zloporabom droga.

Uvođenje smrtne kazne bio je pokušaj odgovora sustava na slučaj Furman protiv Georgije iz 1972. (u konkretnom slučaju muškarac je počinio ubojstvo tijekom pljačke kada se spotaknuo o pištolj koji je opalio i usmrtio žrtvu), u kojem je Vrhovni sud presudio da smrtna kazna, proizvoljno izrečena (bez racionalnih standarda koji bi odredili kada je treba izreći), krši zabranu okrutnog i neobičnog kažnjavanja iz VIII. amandmana Ustava. Nakon ovog slučaja, Vrhovni je sud, smatrajući da američka nacija i dalje podržava smrtnu kaznu, izrazio stajalište o tome što Ustav dopušta glede njezina izricanja.²