informator: Kako komentirate rad Sabora u proteklom sazivu s obzirom na »zakonodavni stampedo« i kvalitetu donesenih propisa i odluka?

Zlatko Tomčić: Mogu komentirati s nekoliko aspekata; s aspekta kvantitativnosti, s određenog aspekta kvalitete, pa, na kraju i s aspekta brzine prilagođavanja Hrvatske zakonodavstvu Europske unije. A, mogu komentirati i određena stručna pravna mišljenja vezano uz moguće praćenje ovakvog »zakonodavnog stampeda«.

Želim prije svega reći da je Sabor odradio jedan iznimno veliki posao može vrlo jasno sistematizirati na sljedeći način. Ukupno smo raspravljali, u ove tri i pol godine, 1.389 točaka dnevnog reda; doneseno je 623 zakona i pet ustavnih zakona. Šezdeset šest prijedloga zakona je odbijeno, pedeset jedan prijedlog zakona je povučen iz procedure. Uz to, doneseno je četiristo sedamdeset osam odluka, a ono što posebno želim naglasiti - donesena su šezdeset tri zakona iz područja harmonizacije domaćeg zakonodavstva sa zakonodavstvom Europske unije. Osim toga donesen je; jedan poslovnik, dvije deklaracije, četrnaest programa, četiri proračuna, pet izmjena proračuna, osam strategija, šest vjerodostojnih tumačenja, trinaest zaključaka, sto trideset izvješća, dvije rezolucije, jedan memorandum, tri plana, pa onda po jedan prijedlog reforme energetskog sustava, analiza državnog portfelja s elementima strategije upravljanja, model privatizacije državnog portfelja, analiza državnog portfelja s osvrtom na rezultate privatizacije, itd., itd. - to su oni pojedinačni predmeti u koje svrstavamo i prijedloge nekih zakona, nekih rezolucija, deklaracija, itd. Već sama ta suhoparna statistika govori da oni koji karakteriziraju rad Sabora, u zadnje tri i pol godine, kao »zakonodavni stampedo« - su potpuno u pravu.

Kao pragmatičan čovjek, shvaćam da kvantiteta ne nosi sa sobom neophodno i kvalitetu. Kao permanentni svjedok svega onoga što se događalo u Saboru - djelomično u odborima, posebno na plenarnim sjednicama, posebno u fazi izglasavanja zakona, kad je broj amandmana bio značajan - mogu ustvrditi da kvaliteta nije bila uvijek na zavidnoj visini. Jednostavno, događale su se i neke nedopustive pogreške. Najveća pogreška koja nam se dogodila, je u sklopu Zakona o izboru zastupnika u Hrvatski sabor, gdje je igrom slučaja, ili nemarnošću, ili iz nekih trećih razloga - izostalo jasno definiranje načina glasovanja nacionalnih manjina. Tako da je to ovog trenutka, prije svega, bio predmet tumačenja Odbora za zakonodavstvo, koji je to odbio, jer smatra da je Zakon dovoljno jasan, a iza toga je, zapravo, to prešlo u ingerenciju Državnog izbornog povjerenstva. Nadam se da radi takve jedne nepreciznosti u izbornom Zakonu neće biti eventualno nekakvih posljedica u smislu ustavnih tužbi, nakon obavljenih izbora, ili nešto slično. Postoji još čitav niz, ja bih rekao, neusklađenosti, kontradiktornosti u nekim zakonima koje su, međutim, manje važne.

Ono što bih posebno naglasio, je da se Hrvatska mora definitivno, već u sljedećem mandatu Sabora, opredijeliti za jedan sustavni rad na zakonodavnoj aktivnosti, prije svega na smanjenom broju zakona koji se donose, bez obzira na to jesu li to izvorni zakoni, ili izmjene i dopune, ili samo dopune zakona - jednostavno, radi toga da pravna struka i kompletna pravna sfera u ovoj državi može jednostavnije pratiti promjene u zakonodavstvu. Osobno, kao ne-pravnik, mislim da bi bilo dobro inzistirati kod svih onih zakona koji su do sada trpjeli relativno česte promjene, izraditi tzv. pročišćene tekstove zakona, kako pravnici ne bi morali »vrtjeti« po pet-šest zakona koji se javljaju u nekoliko godina, iz iste sfere.

informator: Pravnicima, a kamo li laicima, teško je pratiti taj intenzivni rad Sabora. Narodne novine izlaze gotovo svaki drugi dan.

Zlatko Tomčić: Točno, svaki drugi dan!

Vidite; Hrvatska se, kao i čitav niz europskih zemalja, nalazi u određenoj tranziciji, kako se to danas popularno zove. Hrvatska je napustila, prije dvanaest-tri-naest godina, jedan politički i ekonomski sustav i prešla je u drugi sustav. Imala je nesreću da je u međuvremenu imala i dugotrajno razdoblje nestabilnosti, prije svega očitovano kroz rat, koji nije bio dobar ambijent za sustavno, dugotrajno rješavanje čitavog niza - i pravnih, ali i ostalih pitanja.

Da bi pravni sustav jedne države bio stabilan, dugotrajan - nužna je i politička stabilnost u jednoj zemlji. Ne bilo kakva politička stabilnost, nego stvarna politička stabilnost, prije svega svih značajnih političkih subjekata koji mogu dugoročno, zajednički - bez obzira na pripadnost različitim političkim grupacijama, ideološkim ili nekakvim drukčijim grupacijama - davati ton borbe za nacionalne interese na temelju visokog stupnja konsenzusa. Naime, u svakoj politici pa tako i u hrvatskoj politici, osjeća se ta potreba - da se oko važnih državnih i nacionalnih pitanja postigne konsenzus. Nije dobra praksa da se nakon svake promjene vlasti mijenjaju i političke garniture, i stručne garniture, ali i kompletno zakonodavstvo. Osobno vjerujem da smo pri kraju tih »dječjih bolesti« koje su evidentno očitovane u zadnjih desetak godina u Republici Hrvatskoj i da će se, već nakon ovih parlamentarnih izbora pronaći model političke, ekonomske, ali i pravne stabilnosti.

Inforinnior: Gospodine predsjedniče, kako Vi gledate na rad i odnos stručnih službi i radnih tijela u redovitom funkcioniranju Sabora?

Zlatko Tomčić: Osobno mislim da ovo vaše pitanje cilja na nešto drugo. Nije pitanje samo u kakvom se položaju u parlamentarnom sustavu nalaze stručne službe - jesu li one u potpunosti autonomne u odnosu na druge oblike vlasti u Hrvatskoj, jesu li one povezane s Domom, s plenarnom sjednicom, i na koji su način povezane? Ovdje se, zapravo, postavlja elementarno pitanje: je li Hrvatska nakon zadnjih ustavnih promjena prije dvije godine, u potpunosti i u praksi provela parlamentarnu demokraciju koja je propisana Ustavom, i koju je, Hrvatski sabor stavio u središnji politički položaj u ovoj državi? Dakle, Hrvatska se prije dvije godine odrekla polupredsjedničkog sustava, u kojem je predsjednik države bio nadređen Vladi, koji je kontrolirao rad Vlade, imenovao ne samo mandatara nego i pojedine ministre, kao što ih je i razrješavao. Dakle, to je jedno površno, ja bih rekao »brzometno« tumačenje tih promjena odnosa nakon ustavnih promjena. Naime, nakon tih ustavnih promjena ingerencije Sabora bitno su promijenjene. Sabor postaje središnje političko mjesto, on postaje, u stvari, kontrolor svega onoga što se u Vladi događa i postaje svojevrsni nadzor nad radom vlade. Predsjednik države daje samo mandat određenoj osobi, mandatar predlaže Vladu Saboru, i Sabor joj glasa, ili ne glasa, povjerenje. Na taj način, dakle kroz tih nekoliko elemenata, Hrvatska je dobila takozvani - parlamentarni sustav.

Drugo je pitanje; je li taj parlamentarni sustav uistinu zaživio? - Nije! Nije radi toga što na te velike promjene nisu bile spremne ni političke stranke, ni saborski zastupnici kao pojedinci, ali to nije odgovaralo ni drugim instancama vlasti - prije svega Vladi Republike Hrvatske. - E, sada možemo ići na odgovor na vaše pitanje.

Sabor se sastoji iz dva bitna dijela. To je - Dom, kao predstavničko i zakonodavno tijelo, i - Stručne službe, koje su servis tog predstavničkog i zakonodavnog tijela. Logično je da te Stručne službe imaju prvog čovjeka, koji je zapravo, uvjetno recimo, direktor administracije - koji vodi računa o načinu kako ta administracija servisira Dom (dakle zastupnike, radna tijela) i koji vodi računa o tome da u onim najtrivijalnijim pitanjima - od nabave, investicija, grijanja, rasvjete, kvalitete namještaja, brojanja glasova, straže, itd., dakle sve ono što je zapravo tehnička potpora, logistička potpora Domu, da to funkcionira.

Međutim, mi danas imamo prema našem Poslovniku na jedan vrlo specifičan način riješen odnos Doma i Stručnih službi. Naime, niti ja kao predsjednik Sabora, niti Predsjedništvo Sabora - koje je ipak na određeni način relikt prošlih sustava - nemamo baš nikakve ingerencije nad radom Stručnih službi. Postoji jedna povezanost, definirana kroz Poslovnik, da glavni tajnik Sabora odgovara - ne predsjedniku Sabora, ne Predsjedništvu, nego - plenarnoj sjednici. To je jedan nevjerojatni raskorak koji, demonstrira potpunu odvojenost Stručnih službi, odnosno administracije, od Doma.

Postoji još jedna stvar koja u parlamentarnom sustavu nije dopustiva, a to je - pomiješanost administracija dvije vrste vlasti; izvršne vlasti, dakle Vlade, i zakonodavnog tijela, dakle Sabora. Ako hoćemo imati parlamentarni sustav, onda i u tim najtrivijalnijim stvarima koje se odnose na određene prateće, logističke, djelatnosti - mora postojati potpuna autonomija parlamenta. Namjerno govorim o trivijalnim stvarima jer se radi, recimo, o načinu vođenja investicija, o voznom parku, o nabavi, o uređenjima prostora, pa do određivanja plaća, sistematizacije za pojedine namještenike, itd. Tu su službe Vlade i Sabora pomiješane i na taj način se zapravo demonstrira taj jedan deficit želje da Sabor postane u potpunosti autonoman.

Koliko god su te trivijalne stvari o kojima ja govorim, zapravo nebitne na prvi pogled, za funkcioniranje parlamenta, one su i te kako bitne! Jer, samo potpuna odvojenost zakonodavnog tijela, dakle zakonodavne vlasti od izvršne vlasti, dakle Vlade, može stvoriti ambijent i osjećaj, ne samo stručnih službi nego i zastupnika, o svojoj ustavnoj ulozi prema Vladi Republike Hrvatske. Drugo je pitanje - dopustite, ovo je jako opširna tema - što, prema današnjem Poslovniku, postoji iznimno visoka autonomija radnih tijela u Saboru (dakle, sad prelazimo na onaj dio što se zove - Dom).

Ta je autonomija vrlo često definirana činjenicom; tko je predsjednik? - iz pozicije ili opozicije? Kakav je sastav radnog tijela? I, tko od stručnih službi servisira određeno radno tijelo? Na taj način je, zapravo, Hrvatski sabor - ne samo svojom odvojenošću od administracije, nego i unutarnjim ustrojem zastupničkog tijela, kroz dvadeset četiri radna tijela, odnosno odbora, itd., ja bih rekao, toliko fluidno organiziran da on ne predstavlja jednu homogenu zakonodavnu snagu u ovoj državi. Predsjednik Sabora, prema današnjim pravilima, ne mora uopće znati što se događa u pojedinom radnom tijelu. Pojedina radna tijela imaju pravo izravne komunikacije s različitim dijelovima državne administracije ili drugih institucija. Da apsurd bude veći, predsjednik Sabora i Predsjedništvo Sabora imaju, recimo, »velike, goleme« ovlasti u području određivanja pokroviteljstava, potpisivanja putnih naloga za put u inozemstvo, određivanja dnevnog reda sjednica - što je normalna stvar. Ali, onaj politički, funkcionalni dio zakonodavnog i predstavničkog aspekta svodi se na - pravo koordiniranja i usmjeravanja.

Gledajte, nema normalne institucije, osobito tog ranga - državne institucije - koja samo na temelju ovlasti koordiniranja i usmjeravanja najodgovornije osobe, može dobro funkcionirati. Na taj način - usuđujem se tvrditi - Sabor je obezglavljena institucija! Ona nema nijedno mjesto gdje se sve ingerencije, sva prava i obveze objedinjavaju, kako bi Sabor mogao biti ravnopravan partner prema Vladi i prema Predsjedniku države - ne u smislu nametanja svoje volje, nego u smislu vođenja dijaloga i usklađivanja državne politike.

informator: Jedno od osnovnih i bitnih pitanja, o koje se stalno, eto, spotiču svi, a to je zapravo osnovno pitanje - trodioba vlasti. Zapravo, taj smisao, načela trodiobe vlasti kroz naš Ustav, itd., jest u tome da se ne radi o organizacijskom i funkcionalnom odvajanju tih vlasti, nego u tome da se organizacijski omogući uzajamna provjera i ravnoteža između nositelja najviših državnih funkcija. U tom smislu bih vas pitao: članak 80. Ustava kaže, u jednoj alineji (među nadležnostima): »Hrvatski sabor nadzire rad Vlade i drugih nositelja javnih dužnosti, koji odgovaraju Saboru.« Recite mi, što to praktično znači - da Sabor nadzire Vladu?

Zlatko Tomčić: Nemojmo biti naivni! - To je prvi dio mog odgovora. Nije Hrvatska u tom odnosu nikakav specifikum. Svuda u svijetu, bez obzira na to je li parlamentarni sustav, čisti, ili nekakav drukčiji (predsjednički, ili polupredsjednički), zapravo, bez obzira na to kakva su ustavna određenja, postoji permanentna borba između različitih institucija vlasti. Tu izuzimam sudbenu vlast jer je ona uistinu samostalna.

Međutim, između suverena - dakle, predsjednika države te izvršne vlasti, i zakonodavne vlasti postoji stalna, permanentna borba, bez obzira na ustavna rješenja za zauzimanje što boljeg položaja u smislu igranja presudne uloge na političkoj sceni.

informator: Recite, je li Sabor uspio nadzirati Vladu?

Zlatko Tomčić: Formalno - da, stvarno - ne. Sve moje priče koje sam plasirao u javnost, u zadnje vrijeme, o neadekvatnoj unutarnjoj organizaciji Sabora, o nedovoljnoj odvojenosti saborske administracije od drugih dijelova administracije, o nedovoljnim ingerencijama predsjednika Sabora i nedostatku izgrađenosti piramide provođenja politike zakonodavnog tijela, zapravo su uvijek ciljale samo na jednu činjenicu; da Hrvatska nije iskoristila, za sada barem, svoju ustavnu poziciju da parlament postane stvarno mjesto nadzora izvršne vlasti, odnosno Vlade. Hrvatski sabor ima te mehanizme.

informator: Koje mehanizme ima?

Zlatko Tomčić: Mehanizam glasovanja povjerenja predsjedniku Vlade ili pojedinom članu Vlade, interpelacije, istražna povjerenstva.

Informator: Recimo, to što je Sabor donio zaključak o dostavi dokumenata, itd. (ono što je bilo aktualno), Vlada kaže: »Mi to nećemo provesti!«. - Koje vi tu imate mehanizme?

Zlatko Tomčić: Postoje! Ovog momenta je taj mehanizam slabašan, jer je Sabor raspušten. Ali recimo, da Sabor i dalje funkcionira, Sabor bi mogao zatražiti glasovanje o povjerenju Vladi.

informator: Isključivo to? I, ništa drugo?!

Zlatko Tomčić: Gledajte, to je sasvim dovoljno. To bi značilo da bi Sabor kroz svoju raspravu utvrdio, potvrdio - recimo - činjenicu da je Vlada zanemarila odluku Sabora (to nije jedina koja je zanemarena - zanemarene su i neke druge, manje značajne) - nakon te rasprave bi se glasovalo o povjerenju Vlade.

I, gledajte; kada bi se u parlamentu stvarno koristile mogućnosti glasovanja o povjerenju predsjedniku Vlade, pojedinom članu ili Vlade u cijelosti, kad bi se o pojedinim ozbiljnim pitanjima otvarale rasprave, putem interpelacije, kad bi se ozbiljno vodile rasprave na istražnim povjerenstvima koja Sabor može formirati o pojedinim pitanjima, tada bi i odnos Vlade prema Saboru bio, ja bih rekao, sasvim drukčiji, bojažljiviji, itd.

Međutim, opet, da ne budemo naivni! - Vladu formira parlamentarna većina. Parlamentarna većina, međutim, ne može zastupati samo interese svoje Vlade, nego mora prije svega biti u funkciji zastupanja narodnih interesa, odnosno mora obaviti tu svoju takozvanu predstavničku funkciju. Dakle, prije svega, Sabor je predstavničko narodno tijelo - narodno predstavništvo - gdje moraju biti zastupljeni interesi svih građana Republike Hrvatske. Ne samo onih politički opredijeljenih, ne samo onih koji su osvojili vlast, koji su dobili povjerenje, nego stvarno svih.

U tom jednom, prefinom mehanizmu odnosa parlamentarne većine i Vlade, presudna je uloga - kako Sabor funkcionira. Zato ja »jašem« i inzistiram na toj temi. Ako je Sabor obezglavljen, ako on nema, recimo, neko nadtijelo nad ostalim radnim tijelima u kojem bi, recimo (hipotetski govoreći) sjedili predsjednici svih radnih tijela, u kojem bi sjedili predsjednici svih parlamentarnih klubova, i njih vodio predsjednik Sabora - dakle, on bi bio predsjednik tog, uvjetno rečeno, »Velikog odbora«, koji bi imao veće ingerencije od ostalih radnih tijela i mogao biti arbitar ukupne politike parlamenta, tada bi i odnos Vlade i parlamenta bio drukčiji. Na takav način mi, mimo Ustava, stvarno gradimo takozvani »kancelarski sustav« gdje Vlada može svojim stavovima i svojim utjecajem na parlamentarnu većinu zapravo minorizirati ulogu Sabora i isključivo kreirati državnu politiku. - Dakle, to je pitanje!

Gledajte; ako postoje takve političke volje u ovoj državi, nemam ništa protiv da se u ovoj državi uspostavi »kancelarski sustav«. Ali, ne možemo reći: imamo u državi uspostavljen parlamentarni sustav, a u praksi se zapravo provoditi kancelarski sustav. To je, jednostavno, nešto što se u ovoj državi mora definitivno raščistiti.

Da bi se moglo raščistiti - ponovno ću naglasiti - unutarnje ustrojstvo Sabora, i da bi uistinu u ovoj državi parlamentarizam bio realiziran, ne samo kroz Ustav nego i u praksi, mora se provesti: potpuno odvajanje Sabora od Vlade, u stručnom smislu; mora se u potpunosti preustrojiti odnos unutar Sabora; moraju se redefinirati ovlasti unutar Sabora - ne može postojati tako visoka autonomija radnih tijela - mora postojati nadtijelo koje će biti, zapravo, »filter« svih tih politika u pojedinim radnim tijelima; i mora postojati predsjednik Sabora, koji onda tu politiku parlamenta prezentira i o njoj vodi dijalog s Predsjednikom države i predsjednikom Vlade. Sve ostale priče su za malu djecu!

informator: Recite mi gospodine predsjedniče, nije li to za pravni sustav, odnosno za kompletan sustav države - postavljanje zida (figurativno rečeno) između zakonodavne i izvršne vlasti, u smislu da nema međusobnog prožimanja?

Zlatko Tomčić: Ne! Dapače, to unapređuje odnose i to stvara odnose u kojima različiti oblici vlasti, koji su neminovno upućeni jedni na druge, zapravo tjeraju na kvalitetniju suradnju, tjeraju na međusobno razumijevanje, na međusobne rasprave i traženje najkvalitetnijih rješenja. Jasna stvar, ne može se dogoditi da parlament ima svoju politiku, Vlada ima svoju politiku, a Predsjednik države svoju politiku. Stvari moraju biti putem tih finih mehanizama, zapravo ovlasti - sve troje moraju biti natjerani da vode jednu zajedničku, kvalitetnu, nacionalnu politiku. I odgovornu politiku! Ako je, organizacijski, jedan od tih karika vlasti tako slabašno postavljen, onda se njega može lako ucjenjivati, njemu se može diktirati i njega se može zapostavljati. Zato je bitno: - ne ustavne promjene (nikad nisam govorio o novim ustavnim promjenama) - ja uvijek govorim o jednoj stvari; Hrvatski sabor mora dobiti onu funkciju koju mu Ustav garantira! To je pitanje političke odluke, ali je to i pitanje načina funkcioniranja.

Jer, gledajte; Hrvatska se može okrenuti drugom sustavu, kako sam već rekao - kancelarskom. Samo, onda moramo donijeti i druge odluke. Onda, zastupnici koji su izabrani, a budu imenovani na mjesto ministara, u tom slučaju mogu bez ikakvih smetnji sjediti i u Saboru i biti ministri. To su, međutim, neki drugi sustavi....

Međutim, ovo o čemu ja govorim - to je, naprosto, potreba da se stvore okolnosti u kojima će se različiti oblici vlasti (prije svega, mislim na Predsjednika, Vladu i Sabor) međusobno uvažavati, tolerirati i biti natjerani na kvalitetnu suradnju. Onog trenutka, opet, kad i bude takvih mehanizama, a stvar ne funkcionira - opet postoje ustavne i poslovničke mogućnosti da se glasa o povjerenju Vladi, što je danas prisutno u mnogim zemljama jednostranačkih ili koalicijskih vlada, itd. Dakle, ti mehanizmi uvijek postoje. Međutim, to su - ja bih rekao - zadnji mehanizmi. Ne može se tumačiti mogućnost nadzora Sabora nad Vladom samo kroz mehanizme povjerenja, samo kroz mehanizme interpelacije i samo kroz mehanizme izraza povjerenja.

informator: Jeste li mogli imati čvršći odnos prema Vladi?

Zlatko Tomčić: U ovakvim odnosima - ne!

informator: Dakle, da vi kažete Vladi ovako: molim vas, prijedlog zakona izvolite dostaviti najkasnije do...!

Zlatko Tomčić: Ne! Na ovaj način - ne!

informator: Ne? Niste mogli?

Zlatko Tomčić: Ne!

informator: Prema tome, nije na predsjedniku Sabora, pa čak vjerojatno ni na Stručnim službama, da, recimo, zastupnici dobivaju u zadnji trenutak prijedloge zakona, koje nisu mogli, vjerojatno, temeljito pročitati?

Zlatko Tomčić: To je stvar, ja bih rekao, dosad uobičajenih postupaka za puno stvari - radi potrebe Vlade, radi nekih inertnosti unutar Vlade, da zapra

vo prijedlozi zakona, strategije i ostalog, prebrzo ulaze u proceduru. Ali, vidite, ja stalno jednu stvar govorim - ne znam koliko se shvaća: ne može unutar Sabora postojati petnaest ili dvadeset subjekata s kojima Vlada komunicira. Primjerice, dogovori s Odborom za zakonodavstvo, dogovori sa Odborom za Ustav i Poslovnik, itd., itd. - to sve skupa postaje jako, rekao bih, konfuzno. Zato ja inzistiram - ne na predsjedniku Sabora, nego na Velikom odboru, koji sintetizira sva radna tijela i sve klubove zastupnika i gdje se utvrđuje politika prema Vladi. Kada taj Odbor zaključi da u roku mjesec dana mora dobiti od Vlade analizu, primjerice, rada Državnog odvjetništva, ili prometnih nesreća, ili požara, ili bilo čega - onda se Vladi moraju »tresti gaće«, jer to u roku mjesec dana mora biti dostavljeno. Jer, zapravo je onda to jedinstveni stav Sabora! Plenarna sjednica, u tom slučaju, zapravo nema potrebe da se kompromitira donošenjem stalnih zaključaka koji obavezuju Vladu na ovo ili ono, a Vlada može jednostavno, možda svojom iner-tnošću, neodgovornošću - ne odgovoriti na te obveze, jer je sigurna da će je parlamentarna većina podržati.

Međutim, na takav način, kad to ide preko jednog zajedničkog tijela, pozicije i opozicije - što predstavlja taj nadod-bor, ili Veliki odbor, na čijem čelu stoji predsjednik Sabora - te su obveze onda puno snažnije i čvršće. Jer i taj Veliki odbor ne može reći; malo smo se šalili, pa smo od Vlade tražili nešto što ne može ispuniti, itd.

informator: Još jedno pitanje o mandataru Vlade. Ustavnopravni stručnjaci su rekli da to ne mora biti osoba, odnosno čelnici stranke, najjače stranke koja je u izborima postigla najbolje rezultate. Zapravo, to ide ovako: Predsjednik Republike povjerava mandat za sastavljanje Vlade - osobi koja na temelju raspodjele zastupničkih mjesta u Saboru I obavljenih konzultacija, uživa povjerenje većine ili svih zastupnika. Zanima me vaš osobni stav, jer to, zapravo, ne mora biti čelnik najjače stranke po rezultatima izbora što znači, prema vašem mišljenju: »koji uživa povjerenje većine zastupnika«? Kako Predsjednik Republike može u danom trenutku znati tko uživa povjerenje većine zastupnika?

Zlatko Tomčić: Znate, mi nemamo u Hrvatskoj potrebu da otkrivamo stalno toplu vodu! Mi stalno otkrivamo nekakvu toplu vodu! - Naš Ustav, u članku 97., je potpuno jasan. Ja iskreno moram reći: čudim se nekim pravnicima koji vode raspravu o tome - kome će Predsjednik države dati mandat. Definicija je potpuno jasna, i ona je potpuno u skladu s parlamentarnom praksom u većini država.

Nakon izbora, nakon objavljivanja rezultata izbora, uobičajeno je - a to piše u našem Ustavu, da se Predsjednik države konzultira s čelnicima parlamentarnih stranaka. Vrlo često možete pročitati u novinama, kad u nekoj državi padne vlada, ili se nakon izbora kaže: predsjednik države primio je tog i tog na konzultacije ...,! Ne pričaju oni o ruži vjetrova, niti o pomrčini sunca - oni pričaju o mogućim kombinacijama stvaranja parlamentarne većine u dotičnom parlamentu. Pretpostavljam da će i Predsjednik Me-sić, nakon obavljenih izbora, pozvati prvo najjače parlamentarne stranke ...

informator: Ali, nema tu obvezu?!

Zlatko Tomčić: Nema, ali to podrazumijeva spomenuta konzultacija, da bi mogao identificirati tko će s kim ući u postizbornu koaliciju i hoće li uopće biti uvjeta da se formira parlamentarna većina? Dakako, to je i svojevrsni rizik Predsjednika države. Ali, puno manji nego da automatizmom povjeri mandat čelniku stranke koja pojedinačno ima najveći broj mandata, a koji nema, recimo, šansu sastaviti parlamentarnu većinu. To osiguranje parlamentarne većine je, zapravo, smisao konzultacija koje nakon izbora s parlamentarnim pobjednicima, a to su svi oni koji uđu u parlament, provodi konzultacije. U tim konzultacijama se može i pogriješiti. Zato naš Ustav i predviđa: ako osoba koja ne sastavi u roku od trideset dana Vladu i ne dobije povjerenje Sabora - može mu Predsjednik države produljiti mandat još trideset dana. Ako u tih, daljnjih, trideset dana ne sastavi Vladu, onda može to dati drugom, itd.

informator: Ispada, zapravo, da je to diskrecijska ocjena Predsjednika države?

Zlatko Tomčić: Jeste! - Jeste, po našem Ustavu!

informator: Prema tome, to može biti čelnik te, te, te..., i neke minorne stranke.

Zlatko Tomčić: Može!

informator: Recimo, hiptoteski: čelnik te minorne stranke uživa povjerenje, bez obzira na to što je minorna ...?

Zlatko Tomčić: Ništa loše u tome nema!

informator: Gledajte to ovako: on je mandatar Vlade. Predsjednik države niti imenuje, niti razrješava predsjednika Vlade ...

Zlatko Tomčić: Da, ali raspušta Sabor. I to onda ako i drugi mandatar uz sva moguća konzultiranja ne uspije, u roku šezdeset dana, formirati Vladu.

informator: Ali, taj mandatar Vlade, ne znači da će biti i predsjednik Vlade, je li tako?

Zlatko Tomčić: Znači! Prema našem Ustavu znači. Onaj tko je dobio mandat za sastav Vlade predsjednik je Vlade. On sastavlja Vladu i predlaže Saboru sastav Vlade, na čijem je čelu on kao mandatar. Tu su posve jasne stvari, ako Sabor takvoj Vladi izglasa povjerenje.

informator: Sigurni ste?

Zlatko Tomčić: Sto posto sam siguran!

informator: Tu bi neki pravni teoretičari nešto drugo rekli, ali dobro.

Zlatko Tomčić: Ne, to je jasno! To je praksa u svim zemljama svijeta - onaj tko dobije od suverena pravo na sastav vlade, on je prvi - on je premijer.

Informator: Ali, prema Ustavu Republike Hrvatske, Predsjednik ne imenuje i ne razrješava predsjednika Vlade

Zlatko Tomčić: Točno!

informator: a niti njegove potpredsjednike i članove.

Zlatko Tomčić: Tako je! - On imenuje samo mandatara.

informator: Je li, recimo, to »normalno« da, ako je netko mandatar vlade, da će on i biti predsjednik vlade.

Zlatko Tomčić: Potpuno normalno jer to naš Ustav predviđa. Vi, kao pravnici, bolje znate od mene da je svaka pisana odredba podložna i određenim tumačenjima, podložna je određenoj praksi. Za mene je moguća kombinacija da parlamentarnu većinu okupi, recimo, osoba koja ima svega deset posto zastupnika u Saboru, ako mu ostale stranke potpišu nekakav koalicijski ugovor da će s njim činiti parlamentarnu većinu. Tu su meni stvari posve jasne.

informator: Zahvaljujemo.