1. Uvodne napomene i razvoj zaštite potrošača u Europskoj uniji
Danas ne postoji jedinstvena definicija pojma potrošač. Naime, taj se pojam vremenom razvio, kako na razini primarnog, tako i sekundarnog prava zajednice, a istovremeno je značajnu ulogu u razvoju zaštite potrošača imao i Sud Europske zajednice. Donošenjem Rezolucije Vijeća o prethodnom programu tadašnje Europske ekonomske zajednice o zaštiti potrošača i politici obavještavanja (tzv. Prethodni program) iz 1975. godine, uspio se na toj soft low razini afirmirati politički interes za zaštitu potrošača.

U prethodnom programu na potrošača se prvi puta nije gledalo samo kao na kupca ili korisnika usluge, nego i kao na osobu koja sudjeluje u društvenom životu i ima izravan ili neizravan utjecaj na njega. Prethodni je program prvi puta formulirao osnovna prava potrošača: pravo na zaštitu gospodarskih interesa potrošača, pravo na zaštitu života, zdravija i imovine prilikom stjecanja proizvoda i usluga na tržištu, pravo na pravnu zaštitu i potporu države te na predstavljanje u tijelima koja rješavaju o stvarima od interesa za potrošače. Na tim je načelima u Europskoj zajednici (u nastavku teksta: EZ) nastalo bogato zakonodavstvo zaštite potrošača.

Nakon prethodnog programa iz 1975. g. uslijedila je Rezolucija Vijeća o drugom programu Europske zajednice o zaštiti potrošača koja je ojačala zaštitu i sustav obavješćivanja potrošača glede kvalitete roba i usluga.

Na razini primarnog prava u EZ-u, Jedinstveni europski akt iz 1986. godine donio je značajne promjene u Ugovoru o EZ-u jer je u članku 153. uveo načelnu regulaciju zaštite potrošača u EZ-u. Ta zaštita na primarnopravnoj razini dodatno dolazi do izražaja u četiri temeljne slobode: slobodi kretanja radnika, slobodi poslovnog nastana, slobodi pružanja usluga i slobodi kretanja robe i kapitala. Stavak 2. članka 153. Ugovora o EZ-u obvezuje, kako svoja tijela, tako i države članice da prilikom definiranja i implementiranja ostalih politika i aktivnosti uzimaju u obzir potrebe zaštite potrošača.

Područje zaštite potrošača na sekundarnoj razini uređeno je nizom smjernica. Prilagodba privatnog prava na tom području počela je 1985. godine smjernicom 374. o ujednačavanju prava država članica glede odgovornosti za proizvode s nedostatkom, čime je počeo tzv. trend »europeizacije« privatnog prava. Pripreme za donošenje smjernice trajale su devet godina, što je istovremeno dokaz da su države članice čuvale svoje privatnopravne uređenje kao dio nacionalnog identiteta. Smjernica nije isključivo usmjerena na zaštitu potrošača, nego bilo koje osobe koja je oštećena proizvodom s nedostatkom, a s njom su se ujednačila pravila država članica o izvanugovornoj odgovornosti za štetu.

Smjernicama (ima ih ukupno 90) je zajedničko da predstavljaju odgovor na konkretne probleme koji se pojavljuju ili zapreke na koje potrošači nailaze unutar EZ-a, odnosno kad su razlike između prava..država zaprijetile razvoju zajedničkog tržišta. Smjernice su sredstvo za usklađenje pravnog poretka unutar EZ-a i predstavljaju minimalni standard koji se mora ispuniti. Zato su rješenja u smjernicama nerijetko rezultat kompromisa država što može imati negativan učinak na reguliranje pojedinih konkretnih pitanja. Uređenje zaštite potrošača treba sagledati u kontekstu produbljenja integracije i parcijalne izgradnje zajedničkog tržišta. Uzimajući u obzir te činjenice, razumljivo je zašto se kritizira fragmentarnost prava zaštite potrošača.

Veliki utjecaj na uređenje prava zaštite potrošača imaju načela supsidijarnosti i proporcionalnosti. Načelo supsidijarnosti temelji se na ideji da bi tijela EZ-a trebala poduzimati određene mjere na područjima koja nisu u isključivoj nadležnosti EZ-a jedino ako se ciljevi neke predložene mjere ne mogu na zadovoljavajući način postići na razini nacionalnog zakonodavstva država članica. Stajalište je EZ-a da se zaštita potrošača treba primarno regulirati u sklopu nacionalnog zakonodavstva, a EZ treba intervenirati isključivo u onim slučajevima kad bi razlike između nacionalnih prava ugrožavale ostvarivanje učinkovitog djelovanja zajedničkog tržišta. Na temelju načela proporcionaliteta EZ svojim mjerama treba regulirati određeno područje samo koliko je potrebno za ostvarivanje ciljeva koji su predviđeni u Ugovoru o EZ-u.

Iz navedenog je razumljivo zašto područje zaštite potrošača ne predstavlja jednu zatvorenu cjelinu već područje podijeljene nadležnosti EZ-a i njezinih država članica. Dakle, može se reći da je osnovna karakteristika propisa o zaštiti potrošača njihova nekonzistentnost i heterogenost. Nastali problem se u smjernicama često želi riješiti tako da se ne vodi računa o pravnim podjelama koje postoje u nacionalnim porecima, pa stoga i smjernice sadržavaju i javnopravne i privatnopravne elemente, kao i elemente postupovnog i materijalnog prava. Heterogenost pravila vidljiva je i po tome da ne postoji jedinstvena definicija pojma potrošač. Neke smjernice uopće ne sadržavaju definiciju pojma potrošač, iako je zaštita potrošača navedena u samom naslovu smjernice, kao što je to slučaj u smjernici 581. o zaštiti potrošača glede isticanja cijena prehrambenih proizvoda iz 1979. godine. Smjernica 113. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima iz 1993. godine i smjernica 7. o zaštiti potrošača glede ugovora sklopljenih na daljinu iz 1997. godine sadržavaju ujednačenu definiciju prema kojoj je potrošač bilo koja fizička osoba koja djeluje izvan okvira svoje djelatnosti, svog posla ili svog zanimanja. S druge strane, smjernica 577. glede ugovora sklopljenih izvan poslovnih prostora definira potrošača kao fizičku osobu koja djeluje radi ostvarivanja ciljeva koji se mogu smatrati izvan njegove djelatnosti ili zanimanja. Smjernica 314. o turističkim paket-aranžmanima definira potrošača kao osobu koja uzima ili pristaje uzeti paket-aranžman. Valja spomenuti i smjernicu 374. o ujednačavanju prava države glede odgovornosti za proizvode s nedostatkom, u kojoj pojam potrošač uopće nije spomenut, već se umjesto njega koristi izraz oštećena osoba.

Može se zaključiti da u velikom broju slučajeva definicija potrošača ovisi o cilju koji se pojedinom smjernicom želi postići. Iz toga slijedi da je vjerojatno nemoguće postaviti jednu opću definiciju potrošača koja bi se mogla koristiti za svaki slučaj koji se pojavljuje u društvenom životu. Preširoka definicija ne bi predstavljala problem ako bi smjernica odredila minimalno usklađenje, tako da pojedine države članice u nacionalnim zakonodavstvima moraju štititi određeni krug osoba, dok bi kod preuske definicije prijetila opasnost da se možda ne bi zaštitile osobe koje bi svakako trebale biti zaštićene.

Ako se to pitanje postavi u kontekst usklađivanja hrvatskog prava s pravom EZ-a, onda bi trebalo imati na umu da bi preuska definicija mogla isključiti određene iz zaštićenog kruga, što znači da im hrvatski pravni poredak ne bi osigurao razinu zaštite koja zahtijeva pravo EZ-a, odnosno da Hrvatska ne ispunjava konkretnu obvezu iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju.

Razina zaštite potrošača razlikuje se od države do države članice EZ-a. U tim razlikama leži uzrok za moguću intervenciju od strane europskog zakonodavstva ili Europskog suda sa svrhom ujednačavanja nacionalnih normi. Zajedničko obilježje modernih demokratskih država je zaštita ekonomski slabije strane u poslovnim transakcijama na tržištu, pa se stoga i zakonima o zaštiti potrošača štite samo fizičke osobe - potrošači, kad kupuju na tržištu proizvode i usluge za svoje neprofesionalne svrhe, tj. za osobne ili obiteljske potrebe.

2. Prilagodba prava potrošača u Hrvatskoj pravu Europske unije
Hrvatska je s Europskom zajednicom i njezinim članicama 29. listopada 2001. g. potpisala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju s jasnim opredjeljenjem za razvoj i demokratizaciju izgradnjom institucija civilnog društva.

U članku 74. Sporazuma, pod naslovom »Zaštita potrošača« određuje se: »Stranke će surađivati kako bi uskladile standarde za zaštitu potrošača sa standardima u Zajednici. Učinkovita zaštita potrošača nužna je kako bi se osiguralo primjereno funkcioniranje tržišnog gospodarstva, a ta će zaštita ovisiti o razvoju upravne infrastrukture kako bi se osigurao nadzor nad tržištem i provedba zakona na tom području. U tu će svrhu i njihovom zajedničkom interesu stranke poticati i osigurati: usklađivanje zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj s onom koja je na snazi u Zajednici, politiku aktivne zaštite potrošača u cilju povećanja kvalitete robe široke potrošnje te uspostavu odgovarajućih sigurnosnih normi«.

Sukladno preuzetim obvezama iz Sporazuma, Hrvatska je preuzela smjernice EU-a o zaštiti potrošača u nacionalnom zakonodavstvo. Kod ispunjenja te obveze Hrvatska je donošenjem Zakona o zaštiti potrošača (u nastavku teksta: Zakon) izvršila podjelu smjernica na: a) one koje isključivo ili najvećim dijelom uređuju zaštitu neprofesionalnog djelovanja na tržištu fizičkih osoba i b) one koje u svojem području djelovanja uređuju zaštitu i drugih interesa i drugih osoba.

Prema toj podjeli, prva skupina smjernica postaje predmet zakona o Zaštiti potrošača, a druga skupina smjernica preuzet će se prilagodbom Zakona o obveznim odnosima. Time Zakon o zaštiti potrošača postaje opći propis čija primjena ne smije utjecati na prava koja potrošači već imaju, ili će tek steći, prema nekim drugim zakonima.

Sadržaj i područje primjene navedene prve skupine smjernica, kao i većeg dijela Zakona, ugovorni su odnosi između potrošača i trgovca, kojima se štite osobni, ponajprije gospodarski interesi potrošača, fizičkih osoba koje su slabija strana na tržištu. U tom smislu radi se o smjernicama o prodaji od vrata do vrata, o potrošačkom zajmu, o zaštiti kod sklapanja ugovora na daljinu i zaštiti od nepravednih ugovornih odredbi. Smjernicom o zavaravajućem oglašavanju štite se također gospodarski, a Zakonom u dijelu koji preuzima tu smjernicu, i drugi interesi potrošača (zaštita maloljetnika i dr.).

S druge strane, Zakon modificira neke odnose koji su uređeni drugim zakonima kao općim propisima. Budući Zakon uređuje posebnosti određenog broja obveznopravnih odnosa između potrošača i trgovca, radi se ponajprije o odnosu tog Zakona sa Zakonom o obveznim odnosima. Taj bi se odnos trebalo sagledavati kao odnos općeg i posebnog i to tako da je Zakon o zaštiti potrošača poseban zakon čije bi se odredbe trebale primjenjivati primano kad se rješava o pitanjima iz područja zaštite potrošača, dok bi Zakon o obveznim odnosima predstavljao opći propis, koji se primjenjuje na sve one obveznopravne odnose koji nisu izričito drukčije uređeni Zakonom o zaštiti potrošača.

Hrvatski zakonodavac dosad još nije poradio na izmjenama Zakona o obveznim odnosima glede zaštite potrošača.¹ Uzimajući u obzir heterogenost i nekonzistentnost EZ-a glede uređenja prava zaštite potrošača, evidentno je da se zakonodavac treba odlučiti za sveobuhvatni ili pojedinačni pristup kojim će se poslužiti prilikom ispunjenja obveze usklađivanja. Hrvatski zakonodavac se, načelno, odlučio za prvi pristup, ali s mnogim iznimkama kao što su, primjerice smjernice, koje se odnose na zaštitu zdravlja i sigurnosti potrošača ili proizvoda. To znači da hrvatski zakonodavac namjerava obuhvatiti što više smjernica, odnosno područja zaštite potrošača u jednom zakonu, a taj put nije jednostavan, jer mora pronaći jedinstveni pristup za različita pitanja koja su se pojavila pred europskim zakonodavcem u razdoblju duljem od dva desetljeća.

Pozitivno je da će se Zakonom o zaštiti potrošača raščistiti sadašnja situacija u kojoj postoji djelomično uređenje zaštite potrošača kroz više zakona, odnosno u kojoj neka područja zaštite uopće nisu regulirana ili je zaštita nedovoljno razvijena.² U kontekstu pronalaženja aktivne politike zaštite potrošača valja uzeti u obzir da je nekim smjernicama, uz upravnu i sudsku zaštiu,e predviđena i zaštita u potrošačkim sporovima pred samoregulatornim tijelima koja provode dobrovoljni nadzor nad primjenom smjernice. Takvo uređenje nije obvezno, ali bi se njime moglo znatno poboljšati rješavanje sporova.

Na izričit zahtjev stručnjaka Europske unije, u Zakon je uključena i smjernica o timeshareu, koja je u Glavu 9. Zakona unesena pod nazivom »Ugovor o pravu na vremenski ograničenu uporabu nekretnine«. Ovdje se radi o sasvim određenom aspektu zaštite potrošača u području stjecanja prava na vremenski ograničenu uporabu nekretnine, koje kod nas još nije regulirano. Ugovorno oblikovanje tog prava može biti različito. Jedinstveni, uvijek isti tip ugovora ne postoji, što onemogućava unošenje te smjernice u Zakon o obveznim odnosima, čija bi nadležnost za određeni opći tip ugovora teško bila moguća.

Za preuzimanje smjernice o općoj sigurnosti proizvoda trebat će se donijeti poseban zakon, dok će se smjernica o odgovornosti za neispravne proizvode i smjernica o timeshareu uključiti u Zakon o obveznim odnosima. Značenje tog Zakona je ponajprije pružanje, na jednom mjestu, što više informacija o proizvodima i uslugama koje se nude na tržištu putem deklaracija, isticanjem cijena, obveznim dokumentima koji prate proizvode na tržištu, pisanim izvješćivanjem potrošača prije sklapanja ugovora o prodaji, propisivanjem obvezatnog sadržaja ugovora, te o obvezama trgovca koji te proizvode i usluge nude potrošačima glede odgovornosti za ispunjenje ugovora, odgovornosti za nedostatke i prihvaćanja reklamacija. Cjelovitom i pravovremenom informacijom, potrošaču se omogućuje slobodan izbor proizvoda i usluga, briga za zdravlje i zaštita njegovih gospodarskih interesa.

Zakon o zaštiti potrošača uređuje zaštitu potrošača putem općih pravila o trgovini uključujući i pravila o odnosu pruža-telja javnih usluga koji kod nas imaju karakter monopola prema potrošačima, preuzimanjem smjernica iz područja zaštite potrošača i uspostavljanjem infrastrukture koja se sastoji od upravnih tijela i samostalnih neovisnih tijela koja međusobnom interakcijom trebaju uspostaviti sustav aktivne zaštite potrošača, kako je to predviđeno Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju.

U dijelu kojim se uređuje odnos pru-žatelja javnih usluga prema potrošačima, polazi se od istih načela koja primjenjuje EU: a) javne usluge moraju biti dostupne svim građanima po dostupnim cijenama i definiranoj kvaliteti, b) kod pružanja javnih usluga treba stvarati okruženje otvorenog, tržišnoj utakmici orijentiranog tržišta, c) država treba regulirati slučajeve u kojima potrebe krajnjih korisnika ne mogu biti zadovoljavajuće podmirene pod tržišnim uvjetima, d) cijene i uvjeti obavljanja javnih usluga trebaju se donositi pod nadzorom državnih tijela i u suradnji s potrošačima, prema načelima objektivnosti, transparentnosti, nediskriminiranja i razmjernosti učinaka.

Države članice EU-a obvezale su se voditi brigu o opskrbi uslugama prema cijenama i ostalim uvjetima koji su blaži od tržišnih kad to zahtijevaju javnih interesi, osobito uzimajući u obzir odnos nacionalne potrošačke cijene i primanja građana. Javni interes predstavljen je kroz načelo da pristup javnim uslugama moraju imati sve osobe, uključujući i osobe sa slabijim prihodima, kao i osobe s posebnim specijalnim potrebama. Navedena načela socijalno-tržišnog gospodarstva moraju biti polazište i kod naših subjekata koji odlučuju o cijenama i uvjetima pružanja javnih usluga, pri čemu je na državi odgovornost za njihovu realizaciju, odnosno stvaranje okruženja socijalno-tržišnog gospodarstva.

U sklopu izgradnje sustava zaštite potrošača i podizanja njezine kvalitete kao javnog interesa Republike Hrvatske, Zakon predviđa da Hrvatski sabor svake dvije godine donosi Nacionalni program zaštite potrošača. Sadržaj programa određivat će temelje politike zaštite potrošača i izbor područja koja će se financirati ili sufinancirati iz Državnog proračuna u tom razdoblju. Sadržajem Nacionalnog programa trebalo bi odrediti: načela i ciljeve politike zaštite potrošača u određenom razdoblju, zadaće koje imaju prednost prigodom ostvarivanja te politike, okvirni opseg financijskih sredstava za ostvarivanje zadaća te okvirni opseg i program financijskih sredstava za poticanje razvoja i djelovanje udruga.

Predviđene zakonske odredbe predstavljaju okvir za sadržaj Nacionalnog programa. Zakon se ne opredjeljuje za određene politike zaštite, nego ih prepušta samom programu, ovisno o potrebama vremena za koje se donosi i opredjeljenju Vlade Republike Hrvatske kao predlagatelja programa. Odredbe o Nacionalnom programu treba razumjeti, prije svega, tako da se radi o dokumentu s kojim Republika Hrvatska određuje politiku i opseg zaštite potrošača, ali i dokumenta s kojim se Republika Hrvatska predstavlja u procesu približavanja Europskoj uniji.

3. Zakon o zaštiti potrošača
Zakonom o zaštiti potrošača uređuju se sljedeća pitanja: prodaja proizvoda i pružanje usluga, opće odredbe o prodaji na malo, deklariranje proizvoda, rasprodaja, prodaja energije, vode i telekomunikacijskih usluga, ugovori o prodaji zaključeni izvan poslovnih prostorija, prodaja na daljinu, potrošački zajam, ugovori o pravu na vremenski ograničenu uporabu nekretnine, nepoštene odredbe o potrošačkim ugovorima, oglašavanje proizvoda i usluga, Nacionalni program zaštite potrošača, udruge i prosvjećivanje potrošača, inspekcijski nadzor i upravne mjere.

3.1. Opće odredbe (čl. 1.-6.)
Odredbama prvog dijela Zakona o zaštiti potrošača definiran je sadržaj Zakona i pojmovi koji se u Zakonu koriste, odnos prema drugim zakonima i odgovornost trgovca za ispunjenje ugovora zaključenog s potrošačem.

Odredbom članka 5. naglašeno je jedno od osnovnih načela obveznog prava, pacta sunt servanda; ugovori se moraju ispunjavati. Tim su načelom stranke obvezne izvršavati obveze preuzete ugovorom. Budući da se ugovorom rijetku mogu urediti sve pojedinosti određenog obveznopravnog odnosa, na te će se odnose primjenjivati odredbe tog Zakona. Tim je člankom uređen redoslijed primjene određenih pravila na ugovorni odnos stranaka. Na odnos ugovornih strana, sukladno načelu dispozitivnosti, primarno se primjenjuju odredbe samog ugovora. Ako odredbama ugovora neki dio njihovog odnosa nije izričito uređen, primjenjivat će se pravila koja predviđa Zakon. S obzirom na to da je Zakon o zaštiti potrošača na području obveznop-ravnih odnosa poseban zakon (lex specialis) valjalo je uredili i međusobni odnos tih dvaju zakona. Oni aspekti ugovornog odnosa potrošača i trgovca koji nisu izričito uređeni ugovorom, rješavat će se primarno primjenom odredbi tog Zakona, a tek podredno, ako Zakonom neko pitanje nije izričito uređeno, odredbama općeg propisa obveznog prava, dakle Zakona o obveznim odnosima.

Člankom 6. obvezuje se trgovca ili proizvođača na poštivanje preuzetog jamstva. Kako je jamstvo, za razliku od odgovornosti za materijalne nedostatke stvari, dobrovoljno proširenje odgovornosti, jasno je da se Zakonom mora obvezati na pridržavanje jamstvom preuzetih obveza onoga koji takvo jamstvo izdaje. U tom smislu odredba članka 6. ima, u nešto užem dijelu, istu funkciju kao i odredba članka 5. U situacijama u kojima trgovac ili proizvođač izdaje jamstvo, ali ne određuje pobliže njezin sadržaj, sadržaj će biti određen na temelju odredbi Zakona.

3.2. Prodaja proizvoda i pružanje usluga (čl. 7.-88.)
U ovom dijelu uređene su opće odredbe o prodaji na malo, kao što su uvjeti prodaje, isticanje cijena proizvoda i usluga, plaćanje novčanih obveza potrošača, obveze trgovca prilikom izdavanja računa, obveze kod prodaje proizvoda s greškom, odredbe o ambalaži i odredbe o postupanju trgovca ako potrošaču obeća odbitak.

Stavkom 1. članka 7. propisano je da ako se izlaganje proizvoda ne smatra ponudom, trgovac može odbiti sklopiti ugovor samo iz posebno opravdanih razloga. Budući da se prema općem propisu obveznog prava, izlaganje robe s cijenom smatra ponudom koja obvezuje ponuditelja, trgovac ne bi mogao odbiti sklapanje ugovora. No, izlaganje robe s cijenom smatra se ponudom samo ako drukčije ne proizlazi iz okolnosti slučaja ili običaja. U tim posebnim situacijama članak 7. određuje da trgovac može odbiti sklopiti ugovor samo iz opravdanih razloga. Opravdanje za to rješenje jest u činjenici da se u tim situacijama izlaganje proizvoda smatra pozivom na stavljanje ponuda. Ozbiljnost poslovanja nalaže obvezu trgovca na sklapanje ugovora, na čije sklapanje, izlaganjem robe, poziva. To je rješenje prispodobivo rješenju iz Zakona o obveznim odnosima prema kojem se slanje kataloga, letaka i si. ne smatra ponudom, no ponuditelj i u tim slučajevima može odbiti sklopiti ugovor samo iz opravdanih razloga. Za usluge popravaka i održavanja proizvoda, kao obvezni uvjet propisano je i postavljanje predračuna i radnog naloga koje potpisuju trgovac i potrošač.

Odredbama Glave 2. Zakona propisani su obvezni podaci koje mora sadržavati deklaracija, a u sklopu toga je i obvezna izjava proizvođača o mogućem postojanju preoblikovanih svojstava.

Glava 3. Zakona sadržava odredbe o rasprodaji kojima se trgovcu propisuje obveza fizičkog odvajanja proizvoda koje stavlja na rasprodaju, označavanja proizvoda cijenom prije i cijenom nakon sniženja, te ako proizvodu istječe rok, dodatno istjecanje najmanjeg ili krajnjeg roka uporabe.

Odredbe Glave 4. odnose se na prodaju javnih usluga. Propisuje se obračunavanje izdataka prema stvarnoj potrošnji u obračunskom razdoblju, te obveza trgovca da svim potrošačima omogući upoznavanje unaprijed sa svim uvjetima korištenja javnih usluga i te da uvjete javno objavi.

Načela prema kojima postupaju države članice EU-a, kad se radi o pružanju javnih usluga je transparentnost, objektivnost i indiskriminacija. Također se primjenjuje pravilo da javna usluga mora biti dostupna svim građanima, dakle i onima sa slabijim prihodima i posebnim socijalnim potrebama, te da u odlukama o cijenama i uvjetima obavljanja takvih usluga moraju sudjelovati i predstavnici potrošača. Briga za provedbu tih pravila povjerena je državama članicama i njihovim regulatornim upravama. Budući da mi još nemamo državnu regulatornu upravu za ta pitanja, obveza za ispunjavanje tih načela pripada državi i njezinim nadležnim tijelima.

Dopušta se potrošaču zatražiti, bez plaćanja naknade, limitiranje mjesečnog iznosa telefonskog računa do visine koju odredi, kao i korištenja određenih usluga na određeno ili neodređeno vrijeme. Potrošačima se mora omogućiti nadziranje i prikladno upravljanje telefonskim izdacima radi izbjegavanja sporova, kao i selektivno zatvaranje odlazećih spajanja, bez naknade, odnosno besplatno zatvaranje odlazećih poziva određene vrste brojeva, kao i plaćanje pristupa javnoj telefonskoj mreži unaprijed (čl. 26. i 27.).

U Glavi 5. uređuje se obveza trgovca na plaćanje kamata za predujmljena sredstva ako je rok isporuke proizvoda ili usluge dulji od mjesec dana.

U Glavi 6. preuzeta je smjernica Europske unije o ugovorima sklopljenim izvan poslovnih prostorija trgovca koja se odnosi na ugovore koji su sklopljeni za vrijeme izleta organiziranog od strane trgovca, za vrijeme posjete trgovca domu potrošača, domu drugog potrošača ili radnom mjestu, ako do posjeta nije došlo na izričit zahtjev potrošača i ako je posjet uslijedio na izričit zahtjev potrošača, ali potrošač nije znao niti morao znati da proizvodi i usluge koje nudi trgovac predstavljaju njegovu komercijalnu ili poslovnu djelatnost. Trgovac se mora potrošaču legitimirati identifikacijskom karticom.

Za takav tip ugovora propisuje se trgovcu obveza davanja potrošaču pisane obavijesti o njegovu pravu na raskid ugovora koja mora sadržavati sve taksativno navedene podatke i koja mora biti uručena potrošaču najkasnije u trenutku sklapanja ugovora. Teret dokaza o pravovremenom uručenju je na trgovcu.

Potrošač ima pravo, bez navođenja razloga, jednostrano raskinuti ugovor iz ove glave Zakona u roku osam radnih dana od dana primitka pisane obavijesti. Ako potrošač tu obavijest nije primio, pravo na raskid ugovora nije mu vremenski ograničeno. Kad je ugovor raskinut potrošač je dužan vratiti proizvod trgovcu, ali ne odgovara za štetu koju je trgovac pretrpio zbog raskida ugovora. Trgovac je dužan vratiti potrošaču cjelokupni iznos koji je do tog trenutka platio i to najkasnije u roku 30 dana od dana primitka pisane obavijesti o raskidu.

U Glavi 7. preuzeta je Smjernica o ugovorima na daljinu, sklopljenim između trgovca i potrošača s pomoću sredstava daljinske komunikacije, bez istovremene fizičke prisutnosti stranaka na jednom mjestu. Glava 8. je preuzela smjernicu o potrošačkom zajmu i prekoračenju na tekućem računu.

Kao što smo već rekli na izričit zahtjev stručnjaka Europske unije u Zakon je uključena smjernica o ugovorima o pravu na vremenski ograničenu uporabu nekretnine (timeshare). Naime, odredbama Glave 9. uređuju se jedan ili više ugovora koji se sklapaju za razdoblje koje ne može biti kraće od tri godine, a kojim trgovac izravno ili neizravno za potrošača osniva ili na njega prenosi pravo uporabe jedne ili više nekretnina, odnosno jednog ili više posebnih dijelova nekretnine tijekom određenog ili odredivog dijela godine, dok se potrošač obvezuje za to platiti cijenu. Onaj tko stekne pravo na vremenski ograničenu uporabu nekretnine koja se nalazi na području Republike Hrvatske, ovlašten je to pravo upisati u zemljišnu knjigu.

Smjernica o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima preuzeta je Glavom 10. Zakona. Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u stranačkim pravima i obvezama na štetu potrošača.

Smatra se da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

Činjenica da se o pojedinim oblicima neke ugovorne odredbe pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe ugovora ocijene nepoštenim, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

Zakon u članku 82. taksativno nabraja ugovorne odredbe koje se mogu smatrati nepoštenima. To su primjerice:
- odredba o ograničenju ili isključenju odgovornosti trgovca za štetu uzrokovanu smrću ili tjelesnom ozljedom potrošača, ako je šteta posljedica štetne radnje trgovca;
- odredba o ograničenju ili isključenju prava koja potrošač ima prema trgovcu ili nekoj trećoj osobi u slučaju potpunog ili djelomičnog neispunjenja ugovora, uključujući i odredbu o isključenju prijeboja potrošačeva dugovanja s dugom kojeg trgovac ima prema potrošaču;
- odredba kojom se potrošač obvezuje na ispunjenje ugovorne činidbe, dok je ispunjenje obveze trgovca uvjetovano okolnošću čije ispunjenje ovisi isključivo o volji trgovca;
- odredba kojom se predviđa da trgovac zadrži plaćeno od strane potrošača kad on odluči da neće sklopiti, odnosno ne ispuni ugovor, dok se isto pravo ne predviđa za potrošača u slučaju da trgovac ne želi sklopiti, odnosno ne ispuni ugovor;
- odredba kojom se potrošač obvezuje platiti naknadu štete zbog neispunjenja, koja je značajno veća od stvarne štete;
- odredba kojom se trgovca ovlašćuje na raskid ugovora na temelju njegove diskrecijske ocjene, dok isto pravo nije predviđeno i za potrošača.³

Posljedica nedopuštenosti ugovorne odredbe je njezina ništavost, ali koja ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (čl. 88.).

Svatko tko ima opravdani interes za zaštitu potrošača, posebice udruge za zaštitu potrošača, može zahtijevati od suda da zabrani određenom trgovcu korištenje ugovorne odredbe u njegovim standardnim ugovorima ako sud utvrdi da je ta odredba prema odredbama tog Zakona nepoštena (čl. 89.).

U dijelu Zakona preuzeta je smjernica o oglašavanju proizvoda i usluga. Ta je smjernica preuzeta u zasebnom dijelu Zakona jer se prema području koje uređuje razlikuje od prethodnih smjernica, odnosno ne uređuje ugovorne odnose između potrošača i trgovca.

Za potrebe tog Zakona oglašavanje proizvoda i usluga je svako očitovanje u bilo kojem obliku koje netko daje u sklopu svog zanimanja ili poslovne djelatnosti, a usmjereno je na promociju nekog proizvoda ili usluge.

Člancima 90. i 91. zavaravajuće oglašavanje nije dopušteno. To je svako oglašavanje koje dovodi u zabludu ili je vjerojatno da će dovesti u zabludu osobe kojima je oglašavanje upućeno pa je vjerojatno da će utjecati na ekonomsko ponašanje osoba kojima je upućeno, kao i oglašavanje koje vrijeđa ili je vjerojatno da će povrijediti konkurente na tržištu.

Zabranjeno je oglašavanje koje vrijeđa ljudsko dostojanstvo, koje je neetično i prouzrokuje tjelesnu, duševnu ili drugu štetu kod djece, koje djeci širi poruke i dijelove poruka kojima se iskorištava ili zlorabi ili bi se mogla zlorabiti njihova lakovjernost ili pomanjkanje iskustva. Zabranjeno je ostavljanje oglasnih poruka i materijala na kućnim vratima potrošača kao i u poštanskim sandučićima, ako je takva zabrana na njima jasno napisana.

Komparativno oglašavanje je ono koje u svrhu promocije nekog proizvoda ili usluge izravno ili neizravno upućuje na konkurenta na tržištu, odnosno na konkurentski proizvod ili uslugu (čl. 89. st. 4.).

Zakon u svom dijelu odnosi na nositelja zaštite potrošača, a koji su udruge za zaštitu potrošača, Savez udruga, Vlada Republike Hrvatske i Hrvatski sabor koji donosi dvogodišnji Nacionalni program zaštite potrošača.

Vlada Republike Hrvatske na prijedlog ministra gospodarstva imenuje Vijeće za zaštitu potrošača sastavljeno od predstavnika nadležnih tijela državne uprave, Saveza udruga za zaštitu potrošača, Hrvatske gospodarske komore, Hrvatske udruge poslodavaca, Hrvatske obrtničke komore, te uglednih stručnjaka s područja zaštite potrošača. Jednu trećinu članova Vijeća imenuje Vlada na prijedlog udruga za zaštitu potrošača. Vijećem predsjeda ministar ili osoba koju on ovlasti.

Udruge potrošača koje radi promicanja i zaštite svojih prava osnivaju potrošači mogu se udruživati u Savez udruga radi provođenja politike zaštite potrošača, uzajamne potpore i ostvarivanja interesa udruga na nacionalnoj i međunarodnoj razini. Savez udruga je pravna osoba (čl. 102.).

Za organiziranu pomoć potrošačima, udruge osnivaju savjetovališta za zaštitu potrošača, a za koja odobrenje za rad izdaje Ministarstvo gospodarstva na osnovi potreba predviđenih Nacionalnim programom i stručne osposobljenosti osoba zaposlenih u savjetovalištu (čl. 104.).

Peti dio odnosi se na inspekcijski nadzor nad provedbom tog Zakona, koji obavlja nadležni inspektor Državnog inspektorata, sukladno ovlastima utvrđenim posebnim zakonima ili drugim propisima.

Inspektor može rješenjem privremeno zabraniti prodaju ako utvrdi da:
- trgovac prodaje proizvod koji ima nedostatak, a nije ga fizički odvojio od ostalih proizvoda i jasno, vidljivo i čitljivo obilježio na proizvodu i prodajnom mjestu da se radi o prodaji proizvoda s nedostatkom;
- proizvod na rasprodaji nije jasno, vidljivo i čitljivo označen cijenom prije i cijenom poslije sniženja;
- najveći postotak sniženja cijena proizvoda na rasprodaji ne iznosi najmanje jednu petinu vrijednosti svih proizvoda na početku rasprodaje;
- proizvod koji je na rasprodaji jer mu uskoro ističe rok uporabe nema jasno, vidljivo i čitljivo istaknut najkraći ili krajnji rok uporabe, te
- trgovac koji nije fizički odvojio proizvode na rasprodaji od proizvoda koji to nisu te čitljivo istaknuo da se radi o rasprodaji.

Zaključak
Donošenjem Zakona o zaštiti potrošača zaštitit će se slabija strana na tržištu i stvorit će se viši standardi trgovanja i odnosa trgovaca prema potrošačima. Dakle, nije važno samo izvršavanje preuzetih obveza prema Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju, već prije svega potreba jačanja položaja na tržištu zbog domaćih posebnih okolnosti: velik utjecaj sivog tržišta, nered u odnosima i neetični pristup potrošaču, teškoće u ostvarivanju konkretne sudske zaštite, kad institucije civilnog društva koje bi trebale stvarati određenu klimu zaštite potrošača još nisu razvijene.

Stoga je bilo potrebno donijeti zakon kojim bi se preuzeli standardi zaštite potrošača koji vladaju u Europskoj uniji i uredile neke naše specifičnosti koje nisu u uskoj vezi sa smjernicama, ali ih je potrebno, radi zaštite potrošača, zakonski urediti i za njih propisati sankcije.

1 Za napomenuti je da je smjernica br. 44 o određenim aspektima kupnje potrošačkih dobara i jamstvima za potrošačka dobra iz 1999. godine dovela do reforme austrijskog OGZ-a i njemačkog BGB-a. Ta smjernice predviđa produljenje jamstva za potrošačka dobra na dvije godine. Gospodarstvo zasigurno nema interes da se rok jamstva od jedne godine, katkad i šest mjeseci, produlji na dvije godine, no aktivnom politikom zaštite potrošača predviđenoj u akcijskom planu i strategiji Europske komisije za razdoblje 2002.-2006. g. određeno je da se pravo potrošača ne smije gledati samo kao zaštita slabijeg elementa unutar gospodarstva, nego da je potrošač ključni element u svrhu ostvarivanja zajedničkog tržišta.
2 Postojeća zaštita potrošača u RH uređena je parcijalno kroz više zakona: Zakonom o trgovini, Zakonom o nadzoru kakvoće određenih proizvoda pri uvozu i izvozu, Zakonom o normizaciji, Zakonom o zdravstvenoj ispravnosti zdravstvenom nadzoru nad namirnicama i predmetima opće uporabe, Zakonom o turističkoj djelatnosti, dok područje potrošačkog zajma nije s aspekta zaštite potrošača uopće zakonski uređeno.
3 Nastavno vidjeli članak 83. Zakona.