Ustav Republike Hrvatske¹ u dijelu »III. Zaštita ljudskih prava i temeljnih sloboda« propisuje u članku 48. stavku 4.:
»Jamči se pravo nasljeđivanja«.

Time je i pravo nasljeđivanja ustavno pravo (pravo zajamčeno Ustavom).²

Temeljno zakonsko uređenje toga prava sadržava Zakon o nasljeđivanju³ (u nastavku teksta: ZN).

Zakon o nasljeđivanju u svom prvobitnom tekstu objavljen u SI. I. SFRJ, br. 20, od 11. svibnja 1955., stupio je na snagu 11. srpnja 1955.

Izmjene toga (tada saveznog) zakona izvršene su Zakonom o izmjenama Zakona o nasljeđivanju (SI. I., br. 12/65) koji je stupio na snagu 1. travnja 1965.

Pročišćeni tekst Zakona o nasljeđivanju objavljen je u SI. I., br. 42/65.

Ispravci Zakona o nasljeđivanju izvršeni su u SI. I., br. 44/65 i 47/65).

Kao republički zakon preuzet je člankom 1. stavkom 1. točkom 72. Zakona o preuzimanju itd. (Nar. nov., br. 52/71).

Dopuna pročišćenog teksta Zakona o nasljeđivanju (sada već kao republičkog zakona) izvršena, je Zakonom o dopunama Zakona o nasljeđivanju (Nar. nov., br. 47/ 78). Taj Zakon stupio je na snagu 6. prosinca 1978. godine.

Odredbe čl. 187. i 188. toga Zakona prestale su vrijediti 1. siječnja 1983. na temelju čl. 108. t. 5. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima (SI. I., br. 43/82 i 72/82).

U ovom trenutku još traje već dugogodišnji rad na pripremama za donošenje novog cjelovitog Zakona o nasljeđivanju.

U odnosu na te pripreme, čini se mogućim ustvrditi da je ZN jedan od rijetkih zakona koji je (čiji je tekst) bez velikih izmjena i dopuna provođen kroz dugogodišnju ustaljenu praksu, bez većih teškoća, izuzevši činjenicu da život otvara i u sudskoj praksi uvijek nova pitanja. Međutim, tekst ZN-a nije priječio odgovore na ta pitanja. Stoga nam se čini da će to omogućiti donošenje i novog jasnog Zakona o nasljeđivanju koji praksi neće otvoriti nepotrebne dvojbe, a koristit će dosadašnja iskustva.

Namjera ovoga članka nije razmatranje, bar ne u pretežnom dijelu, materijalnopravnih odredaba dosadašnjeg Zakona i njihove buduće vizije već odredaba o nadležnosti za raspravu ostavine i postupka za ostavinsku raspravu, posebno položaja javnih bilježnika u primjeni budućeg Zakona o nasljeđivanju.

Određivanje njihova bitno drukčijeg položaja, te ovlaštenja, sigurno je najznačajnija izmjena i dopuna ZN-a. Smatramo da o tome stoga treba progovoriti i prije no što izmjene i dopune ZN-a, odnosno donošenje novog ZN-a, uđu u zakonodavni postupak.

U pristupu tom pitanju odmah se opredjeljujemo za takvo zakonsko rješenje u kojem javni bilježnici dobivaju bitno drukčiju ulogu. Njime se, prema našem mišljenju, pridonosi ostvarenju i ovih ciljeva:

a) namjeravanom rasterećenju sudova od rada na nespornim ostavinskim predmetima, dakle onima gdje ne postoji spor nasljednika glede ostavine.⁴ To bi rasterećenje omogućilo rad sudaca na drugim predmetima iz sudske nadležnosti, a istovremeno bi i

b) ubrzalo ostavinski postupak. S pravom se može očekivati da će javni bilježnici moći u znatno kraćem vremenu završiti te (nesporne) postupke. Pritom će biti i više javnih bilježnika nego što je općinskih sudova, odnosno sudaca koji u općinskim sudovima provode ostavinske postupke, pa će i to pridonijeti skraćenju trajanja postupka.

Takav pristup zahtijeva odgovore na niz pitanja. U ovom ćemo članku naznačiti neka koja smatramo prioritetnima. Na-značit ćemo varijante o kojima se govori, uz pokušaje odgovora na ta pitanja, bez pretenzija na potpunost.

Dosadašnja i predvidiva nadležnost
Prema odredbama ZN-a, odnosno Zakona o sudovima, ostavinske predmete provode općinski sudovi.⁵

U odnosu na postupak za ostavinsku raspravu, dakle na utvrđenje tko su nasljednici umrlog, koja imovina čini njegovu ostavinu i koja prava iz ostavine pripadaju nasljednicima i drugim osobama (čl. 182. ZN-a) javni bilježnici nisu imali nadležnosti. Naime, prema čl. 156. Zakona o javnom bilježništvu⁶ (u nastavku teksta: ZJB): »Ovlasti javnih bilježnika u provedbi ostavinske rasprave uredit će se zakonom kojim će se urediti ostavinski postupak«.

Time ne zaboravljamo one nadležnosti koje im pristoje kao »drugi poslovi koji se mogu povjeriti javnom bilježniku«. Naime, prema čl. 157. ZJB-a, sud ili koja druga vlast mogu javnom bilježniku povjeriti i ove poslove:

Popis i pečaćenje ostavinske imovine ... itd.⁷

Javni bilježnici, stoga nisu imali nadležnosti, primjerice u sastavljanju javnobilježničkog akta o izjavama posljednje volje i o nasljednim ugovorima, jer je i to bilo prepušteno posebnom zakonu, zatim u proglašavanju izjava posljednje volje (čl. 115. ZJB-a), jer je i proglašavanje izjava posljednje volje koje se nalaze kod javnog bilježnika prepušteno uređenju posebnim zakonom.

Izuzetak je propisan u pogledu otpravaka ili prijepisa izjava posljednje volje ili odredaba za slučaj smrti koje je sastavio javni bilježnik ili koje su njemu u pisanom obliku predane, ako u javnobilježničkom aktu nije što drugo određeno. Oni se mogu izdati samo ostavitelju dok živi ili osobi koju ona na to izričito ovlasti ovjerenom punomoći. Poslije smrti ostavitelja takvi se otpravci ili prijepisi mogu izdati samo poslije proglašenja odredbe posljednje volje. Dan proglašenja zabilježit će se na otpravku ili na prijepisu (čl. 98. ZJB-a).

Sva ta pitanja koja je Zakon o javnim bilježnicima prepustio uređenju posebnim zakonom mogu se sada urediti, odnosno trebala bi se urediti, novim Zakonom o nasljeđivanju.

Sastavljanje izjava posljednje volje
Smatramo da sastav oporuke u obliku javne oporuke treba povjeriti javnim bilježnicima, s time da ne bi trebalo dovoditi u pitanje dosadašnje ovlasti odvjetnika.

Upitno je treba li, osim tamo gdje nema javnog bilježnika ili gdje je spriječen postupati, ostaviti nadležnost sudbenoj vlasti u sastavljanju izjava posljednje volje.

Isto vrijedi i za sastav nasljednopravnih ugovora - ustup i raspodjela imovine za života (čl. 111. i sl. ZN-a), ugovor o doživotnom uzdržavanju (čl. 122. i si. ZN-a), ugovor o odricanju nasljedstva koje nije otvoreno (čl. 140. ZN-a), ustupanje nasljednog dijela prije diobe (čl. 149. ZN-a) itd.

Ostaje, naime, pitanje zbog kojih bi razloga ta nadležnost koja je ipak prije svega vrsta pravne pomoći, trebala ostati sudbenoj vlasti koja više ne obavlja poslove pravne pomoći. Naime, prema odredbi čl. 16. t. 3e. Zakona o sudovima (u tekstu koji je bio na snazi od 22. siječnja 1994. - Nar. nov., br. 3/94) sve do 30. prosinca 2000. (Nar. nov., br. 100/96 i 131/97) kad je stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sudovima (Nar. nov., br. 129/00), općinski sudovi obavljali su i poslove pravne pomoći. Taj dio nadležnosti prestao je na temelju spomenutog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudovima (Nar. nov., br. 129/00). Treba li u sudskoj nadležnosti stoga zadržati i ove preostale nadležnosti o pravnoj pomoći doduše u ovim vrlo osjetljivim, značajnim stvarima, ali ipak svojevrsnoj pravnoj pomoći, ili bi i to trebalo izuzeti iz sudbene nadležnosti i prenijeti u nadležnost javnih bilježnika. Ne bi trebalo iz razmatranja izostaviti ni eventualne nove nadležnosti odvjetništva.

Ostavinski postupak
Ostavinski postupak provode, kako je već rečeno, općinski sudovi. Prema očekivanim izmjenama ta bi nadležnost (varijante su razne) bila prenesena i javnim bilježnicima. Iznijet ćemo neke od tih varijanti, čime ne tvrdimo da su iznesene sve varijante. Tako:
1. ostavinski sud može povjeriti javnom bilježniku neke radnje u ostavinskom postupku,
2. ostavinski postupak u prvom stupnju provodi se pred općinskim sudom, a sud će, u pravilu, povjeriti javnom bilježniku obavljanje radnji u ostavinskom postupku i dostaviti mu smrtovnicu,
3. ostavinski sud povjerit će (dakle, ne u pravilu nego povjerava) provođenje ostavinskog postupka javnom bilježniku.

Imajući na umu motivaciju promjena nadležnosti opredjeljujemo se za treću varijantu. Stoga ostavinski sud zaprima smrtovnicu; upisuje ostavinski predmet u odgovarajući upisnik (hoće li ostati upisnik O ili neki drugi, stvar je sudskog poslovnika) i prosljeđuje nadležnom javnom bilježniku.

Ovdje se tek može postaviti pitanje treba li tako postupati i u slučajevima iz čl. 214. ZN-a, naime, odlučuje li, ako prema podacima iz smrtovnice umrli nije ostavio imovinu, ostavinski sud da se ne raspravlja ostavina, dakle ne dostavlja predmet javnom bilježniku. Međutim, imajući na umu druge slučajeve iz čl. 214. st. 2., 3. i 4. vjerojatno bi bilo svrhovitije da ostavinski sud u svakom slučaju dostavi smrtovnicu javnom bilježniku.

Zalažemo se stoga za dostavu starih ostavinskih spisa javnom bilježniku, bez obzira na sadržaj smrtovnice, uključivši i pitanje njezine potpunosti.

Dodjela predmeta
lako je prividno tehničko pitanje, ono je značajno kad je riječ o područjima suda u kojima sjedište ima više javnih bilježnika. Tada očito treba pitanju dodjele posvetiti odgovarajuću pozornost.

Varijante su različite, ali se čini da bi se trebalo zalagati za onu prema kojoj će se predmeti dodjeljivati ravnomjerno, prema abecednom redu prezimena javnog bilježnika kad na području suda svoja sjedišta ima više javnih bilježnika. Čini se da je to najobjektivnije, a na svoj način odgovara i propisu (dakako imajući na umu različitosti organizacije) čl. 33. i 56. Sudskog poslovnika o načinu podjele predmeta.⁸

Kod toga bi trebalo razmotriti ovlasti suda da iz važnih razloga oduzme javnom bilježniku daljnje provođenje ostavinskog postupka koje mu je povjereno, te da raspravu provede sam ili je povjeri drugom javnom bilježniku. Takvi važni razlozi mogli bi biti nemogućnost javnog bilježnika da zbog bolesti ili kojeg drugog razloga obavlja posao, očigledno zanemarivanje zakonskih obveza od strane javnog bilježnika ili pak drugi važni razlozi prema ocjeni suda.⁹

Ovlasti javnog bilježnika u ostavinskom postupku
U dosadašnjim raspravama protezalo se stajalište prema kojem bi javni bilježnik kao sudski povjerenik u ostavinskom postupku provodio sve radnje propisane Zakonom o nasljeđivanju, osim:
1. donošenja rješenja o nasljeđivanju,
2. donošenja rješenja o upućivanju stranaka u parnicu,
3. druge radnje ako to sud izrijekom navede.

Stoga bi, nakon što provede ostavinsku raspravu, javni bilježnik bio dužan sastaviti nacrt rješenja o nasljeđivanju, te sve zapisnike o učinjenim radnjama, zajedno s nacrtom odluke i izvješćem o naplaćenim troškovima i nagradi, dostaviti sudu. U javnobilježničkom spisu zadržali bi se, pak, prijepisi svih sudu dostavljenih isprava.

Smatramo da ta ograničenja nisu osnovana. Naime, motivacija izmjena i dopuna o nadležnosti u postupku, bitno bi bila okrnjena takvim ograničenjima. Stoga im se protivimo, a držimo da je potrebno navesti kao argument i sljedeće:
a) prema odredbi čl. 1. ZJB-a, javno bilježništvo je javna služba koju obavljaju javni bilježnici kao samostalni i neovisni nositelji te službe, te imaju svojstvo osoba javnog povjerenja (čl. 2. st. 2. ZJB-a),
b) javni bilježnik nije zastupnik stranke, već njezin nepristrani povjerenik (čl. 33. st. 2. ZJB-a),
c) i drugi propisi o općoj službenoj dužnosti iz čl. 33. ZJB-a govore o posebnom položaju javnog bilježnika. Uvjeti za imenovanje javnog bilježnika iznimno su strogi. Propisani su odredbom čl. 13. ZJB-a. Tu ćemo navesti, primjerice, i one prema kojima za javnog bilježnika može biti imenovana osoba:
- koja ima poslovnu sposobnost i ispunjava opće zdravstvene uvjete za obavljanje sudačke službe (čl. 13. st. 1. t. 2. ZJB-a),
- koja je u Republici Hrvatskoj diplomirala na pravnom fakultetu ili koja je nostrificirala svoju diplomu o završenom pravnom fakultetu izvan Republike Hrvatske (čl. 13. st. 1.1. 3. ZJB-a),
- koja je položila:
- pravosudni i
- javnobilježnički ispit (čl. 13. st. 1. t. 4. ZJB-a),
- koja ima nakon položenog pravosudnog ispita najmanje pet godina radnog staža na pravnim poslovima,
- koja je dostojna javnog povjerenja za obavljanje javnobilježničkog poziva (čl. 13. st. 1. t. 6. ZJB-a). Jamstvo te dostojnosti su i pretpostavke iz čl. 13. st. 2. ZJB-a. Prema njima se dostojnost za obavljanje službe procjenjuje kako s moralnog tako i stručnog stajališta.

Koji bi razlozi trebali opravdati spomenuto ograničenje. Ne vidimo ih. Naprotiv, to ograničenje smanjilo bi sve učinke prenošenja nadležnosti na javne bilježnike. To bi, naime, značilo, da sudac nakon što mu javni bilježnik po provedenoj ostavinskoj raspravi dostavi nacrt rješenja o nasljeđivanju, te sve zapisnike o učinjenim radnjama, mora proučiti ne samo dostavljeni mu nacrt, već i čitav ostavinski spis. Naime, samo tada može biti siguran u (ne)ispravnost ili točnije (ne)zakonitost ponuđenog mu nacrta rješenja o nasljeđivanju. To je, prema našem mišljenju, nepotrebno opterećivanje suca. Stoga bi, prema našem mišljenju, jer je javni bilježnik osoba čije povjerenje u radu na ostavinskom predmetu (a i inače) nije upitno u svim nespornim stvarima trebao biti ovlašten donijeti i rješenje o nasljeđivanju. Dostavilo bi ga strankama i drugim sudionicima u postupku. Naime, ako nema spora ni o pravu ni o činjenicama tada je čitav ostavinski postupak u biti svojevrsni sporazum (ugovor) stranaka i drugih sudionika o nasljedstvu, dakle i sporazum o tome tko su nasljednici umrlog, koja imovina čini njegovu ostavinu i koja prava iz ostavine pripadaju nasljednicima, zapisovnicima i drugim osobama.

Stranci, odnosno drugom sudioniku u postupku koji smatra da je rješenjem o nasljeđivanju povrijeđeno njegovo pravo, treba dati pravo prigovora. Taj se podnosi u roku određenom zakonom, npr. 15 dana preko javnog bilježnika (ili izravno) ostavinskom sudu. O prigovoru odlučuje sudac pojedinac. O tome kakvu bi odluku mogao donijeti u povodu prigovora mogu se zauzeti razna stajališta. Tako primjerice, stajalište prema kojem sudac može u povodu prigovora novim rješenjem preinačiti rješenje o nasljeđivanju koje je donio javni bilježnik ili ga opozvati ako se time ne vrijeđaju prava drugih osoba zasnovana na tom rješenju.¹⁰

Ako iz prigovora slijedi da ne postoji spor o činjenicama, već se stranke spore o primjeni prava, tada bi sudac mogao raspraviti pravna pitanja u ostavinskom postupku koji bi on nastavio voditi, bez upućivanja na parnicu. To bi odgovaralo sadašnjem rješenju iz čl. 211. st. 3. ZN-a.

Ako je, pak, riječ o sporu o činjenicama, tada će uputiti stranke na parnicu.

Protiv rješenja stranke bi imale pravo žalbe nadležnom drugostupanjskom sudu. Postupak po žalbi mogao bi se provesti na način kako to predviđa i čl. 183. ZN-a.

To su, dakako, te natuknice koje traže podrobniju razradu.

Takvim pravnim sredstvom uspostavlja se sudbena nadležnost i zaštita ustavnog prava iz čl. 29. Ustava da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravedno i u razumnom roku odluči o pravima i obvezama stranke, odnosno drugog sudionika u postupku.

To je ujedno i provođenje čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Europske konvencije) prema kojem:

»Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi ... svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni, neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj ...«.¹¹

Činom ratifikacije i objave u Narodnim novinama, kao službenom glasilu Republike Hrvatske, ta je Konvencije na temelju čl. 140. Ustava Republike Hrvatske postala dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske.

Time bi se otklonio razlog zbog kojeg je Ustavni sud Republike Hrvatske ukinuo odredbe čl. 22., čl. 25. t. 7. i čl. 36. st. 3. Zakona o izvlaštenju (Nar. nov., br. 9/94 i 35/94). Naime, našao je povredu čl. 6. st. 1. Europske konvencije u spomenutim propisima, jer nije bila osigurana sudska zaštita odgovarajuća propisima Konvencije. Uz obrazloženje odluke¹² Ustavni sud je naveo i ovo:
»Pretpostavka za primjenu odredbe stavka 1. članka 6. Konvencije je da se radi o odlučivanju o građanskim pravima i obvezama (civil rights and obligations). Praksa Europskoga suda pokazuje da se taj pojam shvaća relativno široko, pa se područje primjene spomenute odluke odnosi ne samo na klasične građanskopravne postupke, nego i sve one čiji se ishod izravno odnosi na neko građansko pravo ili obvezu u smislu ustaljenog kontinentalnoeuropskog shvaćanja. Nevažno je pri tome primjenjuju li se propisi privatnopravne ili javnopravne naravi, sudjeluju li u postupku fizičke osobe ili pravne osobe privatnog ili javnog prava (npr. država), kao ni to u čijoj je nadležnosti prema unutarnjem pravu odlučivanje o pojedinom pravu. Prema toj praksi odlučivanje o izvlaštenju, uključujući i odlučivanje o naknadi za izvlaštenu nekretninu, smatra se odlučivanjem o građanskom pravu odnosno obvezi u smislu članka 6. Konvencije.«

U vrijeme donošenja te Odluke Ustavnog suda odredba čl. 29. st. 1. Ustava nije sadržavala i riječi: »... odluči o njegovim pravima i obvezama ...«, već samo o pravima svakog koji je osumnjičen ili optužen zbog kaznenog djela, na pravilno suđenje pred nadležnim sudom.¹³

Ustavni sud je, međutim, već tada u svojoj praksi zauzeo stajalište da se ta odredba odnosi i na suđenje u parničnom postupku (Odluka Ustavnog suda br. U-lll- 919/1997), na pravedan postupak u svakoj vrsti pred upravnim tijelima i svim sudovima, a ne samo kaznenim postupcima (U- 111-32/1997, te U-l11-39/1997), te nizu drugih predmeta zauzevši u biti načelno stajalište da »iako se predmetno ustavno jamstvo nalazi u članku kojim se uređuju prvenstveno prava osoba tijekom provođenja kaznenog postupka, kvalitativno ista prava pripadaju i svim drugim sudionicima u pravno reguliranim postupcima koji se vode pred nadležnim tijelima ustanovljenim zakonom.«¹⁴

Nema dvojbe da se odredba čl. 6. st. 1. Konvencije odnosi i na pravo da o pravu na nasljedstvo (odnosno cjelokupna ostavinska prava iz čl. 48. st. 4. Ustava - jamči se pravo nasljeđivanja) odluči zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud, ali tek tada ako je to pravo sporno. Do tog trenutka postupovnopravna jamstva nisu obvezatna u sudbenoj nadležnosti. Stoga se prigovorom protiv rješenja o nasljeđivanju uspostavlja u ostavinskom postupku pravo iz čl. 29. Ustava, odnosno čl. 6. st. 1. Konvencije.

Prema zaključku
Ovim smo člankom pokušali potaknuti raspravu o toj problematici. Stoga niukoliko ne smatramo da su time naznačeni svi činitelji o kojima valja raspraviti, argumentacija ni za ni protiv, ali da kao poticaj kritičkoj raspravi iznošenje ove problematike ima svrhu.

I na kraju
Bez obzira na to u kojoj će se mjeri prihvatiti izmjene i dopune Zakona o nasljeđivanju, posebno u pogledu nadležnosti i ovlasti javnih bilježnika, bit će potrebno posebno voditi brigu o prijelaznim i završnim odredbama. One su, naime, vrlo često »nahočad« u zakonodavnoj proceduri, iako iz njihove nepotpunosti ili nedorečenosti slijede značajne posljedice za pravnu sigurnost.

Kod toga će biti potrebno voditi računa i o sljedećim činiteljima:
a) stupanju na snagu Zakona o nasljeđivanju (vremenu vakacije),
b) o predmetima koji su u tijeku, jer je jedna od mogućnosti da se oni odmah dostave javnim bilježnicima, bez obzira na konkretno procesno stanje u pojedinom predmetu ili, pak, da se dostave samo predmeti u kojima ostavinski sud nije obavio ni jednu radnju ili pak predmeti koji stignu do određenog datuma.

Nadalje, bit će nužno pripremiti i odgovarajuće podzakonske akte. Tu će, uz ostalo, sigurno biti potrebne izmjene i dopune u:
1. Javnobilježničkom poslovniku (Nar. nov., br. 38/95, 82/94 i 37/96),¹⁵
2. Pravilniku o službenim sjedištima javnih bilježnika (Nar. nov., od br. 38/94 do br. 45/00),
3. Pravilniku ojavnobilježničkim uredima (Nar. nov., br. 38/94 i 82/94),
4. Pravilniku o radnom vremenu javnih bilježnika (Nar. nov., br. 38/94),
5. Pravilniku o privremenoj javnobi- Iježničkoj tarifi (Pravilnik o privremenoj jav- nobilježničkoj tarifi - proč. tekst Nar. nov., br. 97/01),
6. Pravilniku o oslobađanju snašanja troškova pružanja javnobilježničkih usluga (Nar. nov., br. 19/96),
7. bit će potrebno razmotriti i Statut Hrvatske javnobilježničke komore (Nar. nov., br. 27/01 - proč. tekst i 33/01),
8. odgovarajuće izmjene bit će potrebne i u Sudskom poslovniku (Nar. nov,, br. 80/ 97 i 20/98), a dakako i u Zakonu o sudovima i Zakonu o javnom bilježništvu.

Prema našem mišljenju stoga i vrijeme vakacije mora biti dovoljno dugo kako bi nadležni, pa tako i Ministarstvo nadležno za poslove pravosuđa, Hrvatska javnobilježnička komora (koja treba osnovati i Hrvatski upisnik oporuka) mogli na vrijeme donijeti podzakonske akte. Bez tih akata očito bi nastao niz problema u primjeni zakona.

Jednako tako Ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske bit će dužan obavijestiti Vladu Sjedinjenih Američkih Država, kao depozitara prema Konvenciji o jednoobraznom zakonu, o obliku međunarodne oporuke tko su ovlaštene osobe za sastavljanje međunarodne oporuke. To smatramo tek početkom rasprave o ovim složenim, značajnim i važnim pitanjima bez, kako smo to već naveli, pretenzija na potpunost iznesenog.

¹ Pročišćeni tekst - Nar. nov., br. 41/2001 i Nar. nov., br. 55/2001 - isp. - u nastavku teksta: Ustav).
² Čl. 59. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (Nar. nov., br. 99/99).
³ Objavljen u SI. I. SFRJ, br. 42/65, 44/65 - isp. 47/ 65 - isp., Nar. nov,, br. 52/71, 47/78 i Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, br. U-l-11/93, U-l- 904/95, od 24. svibnja 2000. (Nar. nov., br. 56/00).
⁴ Budući da ne raspolažem točnim statističkim podacima, iznosim približne. Naime, godišnji priliv ostavina u svim sudovima iznosi oko 60.000. Smatramo da više od 10 do 15% nisu sporne.
⁵ Čl. 16. st. 1. t. 3b. Zakona o sudovima (Nar. nov., od br. 3/94 do br. 129/00). O tome pobliže Siniša Triva - Mihajlo Dika: Zakon o parničnom postupku, Informator, Zagreb, 2001., Prilog III. na str. 283.
⁶ Nar. nov., br. 78/93, 29/94, te čl. 371. Obiteljskog zakona (Nar. nov., br. 162/98). Vidjeti o tome i Ivica Crnić - Mihajlo Dika: Zakon o javnom bilježništvu, Organizator, Zagreb, 1994.
⁷ Vidjeti i čl. 72., 98., 109., 115., 120. i 158. ZJB-a.
⁸ Nar. nov., br. 80/98 i 20/98.
⁹ Vidjeti i čl. 157. st. 2. ZJB-a, kao i čl. 159. ZJB-a, a u odnosu na odsutnost javnog bilježnika čl. 143. ZJB-a.
¹⁰ To je sada slučaj iz čl. 183. st. 1. ZN-a.
¹¹ V. Zakon o potvrđivanju Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i Protokola br. 1., 4., 6., 7. i 11. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine - Međunarodni ugovori, br. 18/97). Pročišćeni tekst Konvencije zajedno s protokolima objavljen je u Narodnim novinama - Međunarodni ugovori, br. 6/99, a njegov ispravak u br. 8/99.
¹² Nar. nov., br. 112/00.
¹³ V. pročišćeni tekst Ustava - Nar. nov., br. 8/98
¹⁴ Iz Odluke Ustavnog suda, br. U-lll-435/2000, te br. U-lll-504/1996 i dr.
¹⁵ Vidjeti i čl. 116. ZJB-a o registru i knjigama javnog bilježnika.