1. Uvodne napomene

Danas je u Europi naglašena težnja za uvođenjem odgovornosti pravnih osoba za kaznena djela. Uzrok tomu je sve veća učestalost kaznenih djela kod kojih pojedinac kao počinitelj biva potisnut, a u prvi plan dolazi pravna osoba kao centar moći i zbiljski nositelj kriminalne djelatnosti i korisnik protupravno ostvarene imovinske ili druge koristi. To, ponajprije, vrijedi za gospodarski kriminalitet koji je sve rjeđe djelo usamljenog pojedinca, a sve češće rezultat djelovanja niza osoba u pravnim osobama, prvenstveno trgovačkim društvima. Pravni subjekti nerijetko ne biraju sredstva u ostvarivanju dobiti pa je stoga velik broj prijevara, utaja poreza, zlouporaba stečaja, pranja novca, nelojalne konkurencije, kaznenih djela na štetu potrošača i drugih gospodarskih kaznenih djela koja se imaju pripisati pravnim osobama.

U ekstremnim slučajevima pravne se osobe i osnivaju da bi činile kaznena djela, ili se nakon osnivanja posvećuju isključivo kriminalnoj djelatnosti. U takvim okolnostima smatra se da nije dovoljno kazniti odgovorne pojedince, pa niti oduzeti imovinsku korist pravnoj osobi, što je moguće i u slučaju ako budu osuđeni samo pojedinci koji su takvu korist ostvarili za pravnu osobu. Ti pojedinci često imaju podršku ostalih članova pravne osobe koji izravno ili neizravno crpe korist od kaznenog djela, pa se jedino kažnjavanjem pravne osobe može utjecati na svijest svih njezinih pripadnika o kriminalnom ponašanju u korist pravne osobe kao nedopustivom. Posebno se ističe potreba kažnjavanja pravnih osoba u slučajevima kad je faktički udjel pojedinaca zanemariv u usporedbi s težinom djela ili se, štoviše, pojedinačni počinitelj ne može utvrditi.

2. Stanje u europskom zakonodavstvu

Potreba kažnjavanja pravnih osoba izričito je proklamirana još Preporukom Vijeća Europe br. R (88) 18 iz 1988. godine pod nazivom »Odgovornost poduzeća za kaznena djela«, u kojoj se traži uvođenje odgovornosti poduzeća za kaznena djela počinjena u sklopu njihove djelatnosti čak i onda kad kazneno djelo ne predstavlja predmet djelatnosti poduzeća.

Ona upozorava na »povećani broj kaznenih djela počinjenih u sklopu djelatnosti poduzeća kojima se uzrokuje znatna šteta kako pojedincima tako i društvu«, pa preporučuje »usvajanje mjera koje će poduzeća činiti odgovornima za kaznena djela počinjena u sklopu njihove djelatnosti ne računajući već postojeće oblike građanske odgovornosti«. Odgovornost je postavljena široko pa se traži da se »mora omogućiti odgovornost poduzeća za kaznena djela počinjena u sklopu njihove djelatnosti čak i onda kad kazneno djelo ne predstavlja predmet djelatnosti poduzeća«. Drugim riječima, Preporuka jasno i u širokoj mjeri pledira za uvođenje kaznene odgovornosti pravnih osoba, lako pojedinim državama ostavlja na volju kako će pobliže oblikovati tu odgovornost, u njoj je prisutna i želja da članice Vijeća Europe usuglase temeljna načela kako bi se izbjeglo da neka pravna osoba izmiče odgovornosti prenoseći svoju djelatnost iz jedne države u drugu.

U svjetskim razmjerima kaznena odgovornost pravnih osoba i nije novost. Najlakše se afirmirala u anglosaksonskom pravu jer su se pravnici odgojeni u duhu common lawa, kojem je svojstven pragmatički i kazuistički pristup, lakše prilago-đavali novim zahtjevima od kontinentalnih koji su ostali vjerni apstraktnom razmišljanju i nepovredivosti nekih načela. U englesko kazneno pravo uvedena je još u 19. stoljeću (sudska odluka iz 1942. g.) dok se u američkom afirmirala početkom 20. stoljeća (sudska odluka iz 1909.).

Od europskih zemalja kaznenu je odgovornost pravnih osoba poznavala i prije donošenje spomenute Preporuke, Nizozemska koja ju je predvidjela za gospodarska kaznena djela zakonom iz 1951. godine, da bi je poslije Kaznenim zakonikom iz 1976. godine proširila na sva kaznena djela. Preporuku je najvjernije slijedila Francuska koja je kaznenu odgovornost potanko uredila Kaznenim zakonikom iz 1992. godine. Njezinim stopama pošla je i Slovenija koja je to pitanje pobliže uredila posebnim Zakonom o odgovornosti pravnih osoba iz 1999. godine.

Veliki je broj europskih zemalja prihvatio neizravne oblike kažnjavanja pravnih osoba. Tu je ponajprije Njemačka, koja predviđa kaznenu odgovornost za prekršaje u dosta širokom opsegu. U paragrafu 30. njemačkog Zakona o prekršajima predviđeno je da se pravnim osobama može izreći novčana kazna kao prekršajna sankcija ako njihova tijela ili njima izjednačene osobe počine kazneno djelo ili prekršaj kojima se krše dužnosti pravne osobe ili se njima pravna osoba obogatila ili trebala obogatiti. U mjeri u kojoj se na taj način pravna osoba kažnjava za kaznena djela svojih fizičkih osoba, kažnjava se i sama za ta kaznena djela.

Talijanski Kazneni zakonik u članku 197. predviđa neku vrstu supsidijarne kaznene odgovornosti pravnih osoba za kaznena djela; ako je fizička osoba osuđena, za kazneno djelo počinjeno u interesu pravne osobe, na novčanu kaznu koja se ne može naplatiti, dužna ju je platiti pravna osoba.

Još je određenija Kaznenopravna konvencija o korupciji Vijeća Europe koju je Hrvatski sabor potvrdio 27. rujna 2000., koja u članku 18. izričito obvezuje zemlje potpisnice da u zakonodavstvu predvide odgovornost pravnih osoba za kaznena djela aktivnog podmićivanja, trgovanja utjecajem i pranja novca. Tim aktima Vijeće Europe želi postići da njegove članice usuglase svoja zakonodavstva kako bi se izbjeglo da neke pravne osobe izmiču odgovornosti prenoseći svoju djelatnost iz države koja poznaje odgovornost pravnih osoba u državu koja takvu odgovornost ne poznaje. Prema tome, uvođenje odgovornosti pravnih osoba za kaznena djela je i međunarodna obveza Republike Hrvatske.

Treba naglasiti da ta vrsta odgovornosti stvara brojne teškoće na doktrinarnom planu, što je razlog da neke europske zemlje još uvijek oklijevaju s njezinim uvođenjem. Pritom je glavni kamen spoticanja načelo krivnje od kojeg polaze ta zakonodavstva a prema kojem je krivnja prijekor koji se može uputiti samo pojedincu, a ne i pravnoj osobi. Ipak, u teoriji, pa i u zakonodavstvima, pronalaze se odgovori i na teorijska pitanja, a krug zemalja koje usvajaju kaznenu odgovornost pravnih osoba postupno se proširuje.

3. Kaznena odgovornost i stanje u Republici Hrvatskoj

Kaznena odgovornost pravnih osoba imala je u Hrvatskoj određenu tradiciju jer je njezin pravni sustav predviđao odgovornost za privredne prijestupe kao posebnu vrstu kažnjivih djela koja ne predstavljaju ni kaznena djela ni prekršaje. Republika Hrvatska je, naime, 1991. godine preuzela Zakon o privrednim prijestupima iz 1977. godine, koji je privredne prijestupe definirao kao »povrede propisa o privrednom i financijskom poslovanju«. Novi Zakon o prekršajima potpuno ukida privredne prijestupe i transformira ih u prekršaje. Valja, međutim, napomenuti da ni prekršaji nisu zadovoljavajući odgovor na aktualnu potrebu kažnjavanja pravnih osoba za kaznena djela. Pravne osobe ne treba kažnjavati samo za povredu gospodarske i financijske discipline nego i za njihovu kriminalnu djelatnost, a to znači za kaznena djela predviđena kaznenim zakonodavstvom.

Imajući sve navedeno na umu u nastanku Zakona o odgovornosti pravnih osoba koristila su se iskustva stranih zemalja kao i domaća iskustva s privrednim prijestupima.

Zakon je podijeljen u četiri glave. Prvu glavu čine osnovne odredbe u kojima se određuje predmet i svrha Zakona te sup-sidijarna primjena Kaznenog zakona, Zakona o kaznenom postupku i Zakona o Uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta. Temeljno načelo Zakona je da su u njemu uređena samo pitanja specifična za odgovornost pravnih osoba, a da se u svim ostalim pitanjima i na pravne osobe primjenjuju navedeni zakoni, što je omogućilo relativnu kratkoću Zakona.

U drugoj glavi dane su temeljne pretpostavke kažnjivosti te načelo da odgovornost pravne osobe treba izvesti iz odgovornosti odgovorne osobe, a mogućnost da pravna osoba odgovara i kad se ne može utvrditi odgovorna osoba predviđena je samo kao iznimka.

U trećem dijelu su predviđene kazne i druge kaznenopravne sankcije. Glavna je kazna novčana koja se može izreći u iznosu od 5.000 do 5.000.000 kuna, ali je kao iznimna kazna predviđeno i ukidanje pravne osobe, a uz to i četiri sigurnosne mjere, oduzimanje imovinske koristi i javno objavljivanje presude.

U četvrtoj glavi sadržane su procesne norme, tj. posebnosti glede kaznenog postupka koji se vodi protiv pravne osobe. Ovdje se pošlo od načela jedinstvenog postupka protiv pravne i odgovorne osobe. Posebna pažnja posvećena pitanju tko može predstavljati pravnu osobu u kaznenom postupku, njezino pravo na branitelja i mjere opreza koje sud može poduzeti prema pravnoj osobi.

Treba naglasiti da je odgovornost pravnih osoba važna novost u hrvatskom pravnom sustavu. Stoga je, osim samog donošenja Zakona, od velike važnosti da se izvrše temeljite pripreme za njegovu primjenu zbog čega se predlaže i relativno dulje razdoblje između njegova donošenja i stupanja na snagu.

4. Objašnjenje pojedinih odredbi Zakona o kaznenoj odgovornosti pravnih osoba

4.1. Osnovne odredbe

Članak 1.

U članku 1. st. 1. određen je sadržaj i domet Zakona. Zakon sadržava pretpostavke kažnjivosti pravnih osoba za kaznena djela i kaznenopravne sankcije koje se pravnim osobama mogu izreći za kaznena djela (materijalnopravne odredbe) i odredbe o postupku za kaznena djela (procesnopravne odredbe). Naime, za kaznena djela mogu odgovarati samo pravne osobe: trgovačka društva, ustanove, zadruge udruge, sindikati, političke stranke i dr., dok društva koja nemaju status pravne osobe (tajno društvo, ortakluk i udruga koja nema svojstvo pravne osobe) to ne mogu.

Strane pravne osobe su, u načelu, izjednačene s domaćim, ali je trebalo voditi računa da u nekim zemljama neka društva nemaju to svojstvo iako ih, kad je u pitanju kriminalna djelatnost valja izjednačiti s pravnim osobama (primjerice osobna društva s nepotpunom pravnom sposobnošću u njemačkom pravu). Stoga se u čl. 1. st. 2 propisuje da se takve strane osobe u Hrvatskoj izjednačuju s pravnim osobama ako bi se one prema hrvatskom pravu smatrale pravnim osobama.

Članak 2.

Člankom 2. propisuje se supsidijarna primjena odredaba Kaznenog zakona, Zakona o kaznenom postupku i Zakona o Uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta. To znači da u zakonu ne treba normirati pretpostavke kažnjivosti pravnih osoba kad se i na pravne osobe mogu primijeniti odredbe postojećeg kaznenog zakonodavstva, kako materijalnog, tako i procesnog. Primjerice, ne treba normirati krajnju nuždu, pokušaj, supočiniteljsvo i druge institute općeg dijela kaznenog prava jer se oni mogu primijeniti i na pravne osobe. Iz tih se razloga smatraju nepotrebnim i posebne odredbe o odgovornosti stranih pravnih osoba jer one trebaju odgovarati prema općim odredbama o primjeni hrvatskog kaznenog zakonodavstva (čl. 13.-16. Kaznenog zakona) uz nužne modifikacije koje će razraditi teorija i praksa. Tako, primjerice, pravnu se osobu neće moći kazniti za kazneno djelo počinjeno u inozemstvu kad naš zakon traži identitet norme ili dvojnu kažnjivost, a zemlja u kojoj je počinjeno djelo ne predviđa kažnjivost pravnih osoba. Dosadašnja odredba članka 7. Zakona o privrednim prijestupima prema kojoj strana pravna osoba odgovara za privredni prijestup samo ako ima predstavništvo na području Republike Hrvatske ili je prijestup počinjen njezinim prijevoznim sredstvom bila bi, kad su u pitanju kaznena djela, odviše restriktivna. Postojanje predstavništva u RH može biti uvjet za legalnu, ali ne i za kriminalnu djelatnost stranih pravnih osoba.

4.2. Pretpostavke kažnjivosti

Zakon uređuje pitanja na koja, kad se radi o pravnim osobama, odredbe općeg dijela Kaznenog zakona ne daju odgovor. To su ujedno teorijski najkontrover-znija pitanja zbog kojih se odgovornost pravnih osoba sporo afirmira u praksi europskih kontinentalnih zemalja.

Članak 3.

Članak 3. određuje da se kaznena odgovornost pravne osobe mora temeljiti na kaznenom djelu njezine odgovorne osobe. Ta odredba jasnija je od dosadašnje odredbe članka 10. Zakona o privrednim prijestupima prema kojoj je »pravna osoba odgovorna za privredni prijestup ako je do izvršenja došlo radnjom ili propuštanjem dužnog nadzora organa upravljanja ili odgovorne osobe koja je bila ovlaštena postupati u ime pravne osobe«, a koja je dovodila do brojnih nedoumica. Odustalo se od utemeljenja odgovornosti pravne osobe na odlukama tijela upravljanja jer se odgovornost mora uvijek temeljiti na odgovornosti pojedinačne fizičke osobe (pa i u slučaju ako je u pitanju odluka koju je donijelo neko kolegijalno tijelo). Pravna osoba, međutim, neće odgovarati automatski za sva kaznena djela svojih odgovornih osoba, nego samo ako je ista ujedno povrijedila neku dužnost pravne osobe (npr. kod kaznenih djela protiv okoliša) ili je njime pravna osoba ostvarila ili trebala ostvariti protupravnu imovinsku korist za sebe ili drugoga (npr. kod gospodarskih kaznenih djela u korist pravne osobe). Taj kriterij iz članka 3. st. 2., ujedno dovoljno precizno određuje krug kaznenih djela za koja pravne osobe mogu odgovarati, pa se odustalo od kataloga kaznenih djela. Stoga se stavkom 2. propisuje da pravne osobe mogu biti proglašene krivima za kaznena djela propisana Kaznenim zakonom i za djela propisana drugim zakonima.

Članak 4.

Definicija odgovorne osobe iz članka 4. ponešto se razlikuje od definicija iz članka 9. bivšeg Zakona o privrednim prijestupima i čl. 89. st. 7. Kaznenog zakona, koje obuhvaćaju sve osobe kojima je povjeren određeni djelokrug poslova u pravnoj osobi. Člankom 4. se u prvi plan stavljaju osobe koje vode poslove pravne osobe, koje u njezino ime mogu sklapati pravne poslove pa pritom mogu i za njezin račun počiniti i kaznena djela. Međutim, ako fizičke osobe mogu činiti kaznena djela za koja treba odgovarati i pravna osoba ne samo u sklapanju pravnih poslova, nego i u sklopu djelatnosti pravne osobe, zadržana je dosadašnja formulacija prema kojoj je odgovorna osoba i svaka osoba kojoj je povjereno obavljanje poslova iz područja djelovanja pravne osobe. Na taj je način otvorena široka mogućnost kaznenopravne odgovornosti pravnih osoba.

Članak 5.

Kako uskladiti odgovornost pravnih osoba za kaznena djela s načelom krivnje - vjerojatno je najteže teorijsko pitanje u cjelokupnom kompleksu odgovornost za kaznena djela. Kao i u većini europskih kontinentalnih država kazneno pravo je i u Republici Hrvatskoj utemeljeno na načelu krivnje, štoviše, to je načelo sada izričito proklamirano u članku 4. Kaznenog zakona.

Budući da se krivnja sastoji u prijekoru koji se upućuje počinitelju, teško je taj prijekor opravdati u odnosu na pravne osobe. Stoga se kao izlaz u nekim sustavima nudi objektivna odgovornost pravne osobe. Takvo bi rješenje u nas bilo neprihvatljivo već zato što su sva kaznena djela za koja će odgovarati pravne osobe namjerna ili nehajna, pa se onda ti oblici krivnje moraju utvrditi kad je u pitanju pravna osoba. Jedino je rješenje da se krivnja pravne osobe izvodi iz krivnje odgovorne osobe, kako je propisuje članak 5. tog Zakona. Kod odgovorne osobe moraju postojati ne samo namjera i nehaj, nego i ostali sastojci krivnje koje predviđa članak 39. Kaznenog zakona (ubrojivost i svijest o protupravnosti).

Članak 6.

U članku 6. predviđeno je isključenje, odnosno ograničenje odgovornosti za neke pravne osobe. Sva zakonodavstva koja predviđaju kaznenu odgovornost pravnih osoba slažu se u tome da državu treba isključiti iz te odgovornosti jer država ne može kažnjavati samu sebe. Prijeporno je vrijedi li to i za teritorijalne zajednice. Zakon se opredjeljuje za odgovornost jedinica lokalne i područne samouprave kad se ne radi o kaznenim djelima počinjenim u izvršavanju javnih ovlasti. Dakle, te jedinice ne mogu odgovarati za kaznena djela kada postupaju i ure imperii, ali mogu kad postupaju iure gestionis, kad se pojavljuju kao ravnopravni subjekti u trgovačkom poslovanju i drugim djelatnostima.

Članak 7.

Tim člankom propisuje se odgovornost kad dođe do promjena statusa pravne osobe prije okončanja kaznenog postupka, nakon pravomoćno okončanog postupka, a posebno za pravne osobe u stečaju. S obzirom na to da pravne osobe u stečaju nastavljaju svoju djelatnost koja i u tom stadiju može biti kriminalna, u članku 7. st. 3. tog Zakona predviđa se mogućnost kažnjavanja pravne osobe za kaznena djela počinjena prije pokretanja ili tijekom stečajnog postupka. Specifičnost tog stadija ogledat će se u ograničenju kruga odgovornih osoba, ponajprije na stečajne upravitelje kao osobe koje su u tom stadiju ovlaštene zastupati pravnu osobu. Ipak, poteškoće nastaju ako pravna osoba prestane postojati prije nego je kazneni postupak okončan. Članak 7. st. 1. tog Zakona u tom slučaju predviđa kažnjavanje pravne osobe koja je pravni sljednik, izricanjem novčane kazne, sigurnosne mjere, javnog objavljivanja presude i oduzimanjem imovinske koristi. Time se želi onemogućiti fiktivni prestanak pravne osobe. Slična je situacija i kad pravna osoba prestane postojati nakon pravomoćno okončanog kaznenog postupka, s tim da će se i u tom slučaju navedene kaznene mjere moći izvršiti samo prema pravnoj osobi koja je sveopći sljednik osuđene pravne osobe.

4.3. Kazne i druge kaznenopravne sankcije

Članak 8.

Polazeći od vrsta svrha kaznenopravnih sankcija predviđenih Kaznenim zakonom, taj Zakon u članku 8. predviđa tri oblika kaznenopravnih sankcija za pravne osobe. To su uvjetna osuda i sigurnosne mjere.

Kad je riječ o kaznama, kazna zatvora po prirodi stvari otpada za pravne osobe ali razumije se, ne i za odgovorne osobe jer se one kažnjavaju prema Kaznenom zakonu. Glavna je kazna za pravne osobe novčana kazna, a uz nju i ukidanje pravne osobe, ali samo kao iznimna kazna. Novčana kazna propisana za pravne osobe mora biti viša od ove kazne propisane za fizičke osobe, a i sustav dnevnih dohodaka, predviđen Kaznenim zakonom, neprimjenjiv je na pravne osobe.

Članci 9., 10., 11., 12. i 13.

Načelo zakonitosti zahtijeva da u zakonu bude predviđeno ne samo kazneno djelo nego i kazna. Člankom 9. propisuje se raspon novčane kazne za pravne osobe od 5 tisuća do 5 milijuna kuna.

Određujući raspone kazni za fizičke osobe Kazneni je zakon usvojio nekoliko ustaljenih okvira prilagođenih težini djela pa i ovaj Zakon u čl. 10. polazi od četiri takva temeljna okvira (predviđena kazna zatvora do 1, 5, 10 godina ili 15 godina ili kaznom duljom od 15 godina) te je predvidio posebne kaznene okvire za pravne osobe (do 2, 3, 4, i 5 milijuna kuna). Na taj je način ostvareno načelo da je kazna propisana za pravnu osobu razmjerna težini počinjenog kaznenog djela.

Kod kaznenog djela u stjecaju člankom 11. predviđeno je da jedinstvena novčana kazna za stjecaj ne smije biti veća od zbira pojedinačnih kazni niti od najveće zakonske mjere novčane kazne.

Kao posebna kaznu (čl. 12.) predviđa se ukidanje pravne osobe, koja se može izreći samo ako je pravna osoba osnovana radi činjenja kaznenih djela ili svoju djelatnost pretežito koristi za počinje- nje kaznenih djela. Ostvarenjem tog uvjeta, neodlučna je vrsta i težina djela. Daljnje ograničenje te kazne sastoji se u tome što se ona ne može izreći jedinicama lokalne i područne samouprave, političkim strankama i sindikatima.

Također je (čl. 13.) usvojena koncepcija uvjetne osude iz članka 67. KZ-a, s tim da je rok provjeravanja skraćen na vrijeme od jedne do tri godine, a mogućnost njezinog izricanja ograničena je na kaznena djela za koja je propisana kazna zatvora do tri godine, a izrečena novčana kazna ne prelazi 50.000 kuna.

Članak 14.

Glede zastare kaznenog progona protiv pravne osobe vrijede odredbe KZ-a, no budući da su zastarni rokovi vezani uz visinu kazne predviđene za fizičke osobe, posebno je istaknuto da se zastara kaznenog progona protiv pravne osobe određuje prema kazni propisanoj za počinitelja kaznenog djela (čl. 12. st. 1. tog Zakona). Na taj se način osigurava da zastara kaznenog progona teče jednako za fizičku osobu kao počinitelja i pravnu osobu. Što se, pak, tiče zastare izvršenja kazne predviđeno je da izvršenje novčane kazne zastarijeva kad proteknu tri godine od njezinog izricanja, tj. povišen je rok u odnosu na zastaru izvršenja novčane kazne izrečene fizičkoj osobi koji iznosi dvije godine s obzirom na to da je novčana kazna izrečena pravnoj osobi u pravilu glavna kazna, a i izriče se u višim iznosima nego fizičkim osobama. Predviđeno je i da izvršenje kazne ukidanja pravne osobe ne zastarijeva jer to proizlazi iz naravi te kazne.

Članci 15., 16., 17., 18. i 19.

Kao dopunske sankcije Zakon predviđa četiri sigurnosne mjere: zabranu obavljanja određenih djelatnosti ili poslova, zabranu poslovanja s korisnicima Državnog i lokalnih proračuna, zabranu stjecanja dozvola, ovlasti ili koncesija i oduzimanje predmeta, lako u tim mjerama nedvojbeno ima punitivnih elemenata, zbog prevladavanja preventivnih elemenata više im priliči naziv sigurnosne mjere nego sporedne kazne (jer se izriču uz novčanu kaznu ili kaznu ukidanja pravne osobe).

Zakon propisuje pretpostavke primjene sigurnosnih mjera, pa u stavku 1. članka 16. predviđa da se zabrana obavljanja

određenih djelatnosti ili poslova može izreći u odnosu na jednu ili više djelatnosti ili poslova čijim je obnavljanjem pravna osoba počinila kazneno djelo. U stavku 2. predviđen je uvjet koji se mora ostvariti za izricanje te mjere: ako bi daljnje obavljanje određenih djelatnosti ili poslova bilo opasno za život, zdravlje ili sigurnost ljudi i imovine, ili za gospodarstvo, ili ako je pravna osoba već kažnjavana za isto ili istovrsno djelo. Vrijeme trajanja te zabrane je od jedne do tri godine. U stavku 3. ovog članka sadržana je zabrana izricanja te sigurnosne mjere jedinicama lokalne i područne samouprave, političkim strankama i sindikatima.

Zabrana poslovanja s korisnicima Državnog ili lokalnog proračuna kao sigurnosna mjera kao i mjera izricanja zabrane stjecanja dozvola, ovlasti ili koncesija koje izdaju državna tijela ili jedinice lokalne i područne samouprave (čl. 18.) može se izreći pravnoj osobi u trajanju od jedne do tri godine samo pod uvjetom da postoji opasnost da bi takvo poslovanje poticajno djelovalo na počinjenje novog kaznenog djela. To znači da će sud utvrditi postojanje navedene opasnosti dovođenjem u vezu s već počinjenim kaznenim djelom od strane pravne osobe.

Sigurnosna mjera oduzimanja predmeta (čl. 19.) predviđena je sukladno propisu KZ-a o oduzimanju predmeta uporabljenih za počinjenje ili pripremanje kaznenog djela, proizvedenih ili namijenjenih za počinjenje djela ili nastalih počinjenjem djela. Kad će sud izreći tu mjeru precizirano je pozivanjem na uvjete predviđene člankom 80. KZ-a.

Članak 20.

U članku 20. Zakona pobliže su određene pretpostavke za izricanja mjere oduzimanja imovinske koristi stečene kaznenim djelom. U stavku 2. definirana je imovinska korist kao svako povećanje ili sprječavanje smanjenja imovine pravne osobe do kojeg je došlo počinjenjem kaznenog djela. U stavku 3. dana je uputa sudu kako će utvrđivati imovinsku korist pri čemu se to utvrđenje može temeljiti i na procjeni suda uz uvid u cjelokupnu imovinu pravne osobe i dovođenje u svezu s počinjenim djelom. U stavku 4. propisuje se da je u slučajevima nemogućnosti oduzimanja imovinske koristi koja se sastoji od novca, prava ili stvari, sud dužan obvezati pravnu osobu na isplatu protuvrijednosti u novčanom iznosu, ali je dodana i nova odredba prema kojoj će sud pri određivanju iznosa uzeti u obzir tržišnu vrijednost stvari ili prava u vrijeme donošenja odluke. Na kraju, sukladno noveli- ranoj odredbi čl. 82. st. 3. KZ-a, propisano je da će se imovinska korist oduzeti kad se prema bilo kojem pravnom temelju nalazi kod drugoga, ako je prema okolnostima pod kojima je ostvario određene vrijednosti znao, mogao ili bio dužan znati da su vrijednosti ostvarene kaznenim djelom, čime je propisana zaštita savjesnog stjecatelja.

Pravo oštećenika na namirenje iz oduzete imovine nije posebno spomenuto ali iz opće odredbe članka 2. Zakona, o supsidijarnoj primjeni KZ-a, valja zaključiti da je takvo namirenje moguće pod uvjetima iz čl. 82. st. 4. KZ-a.

Članak 21.

Zakon predviđa javno objavljivanje presude kao mjeru sui generis. No, dok je ta mjera u čl. 83. KZ-a ograničena na kaznena djela počinjena sredstvima javnog priopćavanja, kad su u pitanju pravne osobe nema tog ograničenje nego sud objavu presude može odrediti uvijek kad se s obzirom na značenje kaznenog djela utvrdi postojanje opravdanih razloga da se javnost obavijesti o pravomoćnoj presudi.

4.3. Kazneni postupak

Zakon o odgovornosti pravnih osoba za kaznena djela mora sadržavati odredbe procesnog karaktera jer pojavljivanje pravne osobe kao okrivljenika pred sudom predstavlja posebnu situaciju koja traži određena rješenja. Tim Zakonom uređuju se samo ona pitanja koja se zbog specifičnosti postupka prema pravnim osobama moraju drukčije oblikovati, dok za sva ostala pitanja vrijede odredbe Zakona o kaznenom postupku (u nastavku teksta: ZKP) i Zakona o Uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta. Naime, potonji predviđa posebne ovlasti i postupanje državnih tijela u slučaju kaznenih djela koja ulaze u područje korupcije i organiziranog kriminaliteta, a koja prema tom Zakonu mogu počiniti i pravne osobe.

Valja istaknuti da glede stvarne nadležnosti sudova nema nikakvog odstupanja u odnosu na ZKP, jer taj Zakon ne sadržava odredbe o stvarnoj nadležnosti sudova. Za vođenje kaznenog postupak protiv pravnih osoba trebaju biti stvarno nadležni redoviti a ne trgovački sudovi. Naime, iako trgovački sudovi imaju određena iskustva s odgovornošću pravnih osoba za gospodarske prijestupe, bilo bi neopravdano suđenje fizičkim osobama za kaznena djela prenijeti iz nadležnosti redovitih na trgovačke sudove (čije je iskustvo u primjeni kaznenog prava znatno skromnije).

Članak 22.

Zakon proklamira jedinstvo postupka protiv fizičke i pravne osobe, ako za to ne postoje pravne i stvarne zapreke, a što proizlazi iz stajališta prema kojem je kaznena odgovornost pravne osobe utemeljena na krivnji fizičke osobe kao odgovorne osobe.

Članak 23.

Prema tom članku, ako državni odvjetnik donese odluku o odgodi početka kaznenog postupka prema okrivljenoj odgovornoj osobi, mogao bi tu odluku proširiti i na okrivljenu pravnu osobu ako ona dade privolu i pripravna je ispuniti neke obveze koje se po prirodi stvari mogu odnositi i na pravnu osobu. To će primjerice biti: izvršenje neke činidbe u svrhu popravljanja ili naknade štete prouzročene kaznenim djelom ili uplata određenog iznosa u korist javne ustanove, u humanitarne ili karitativne svrhe, odnosno u fond za naknadu štete žrtvama kaznenih djela. Taj članak predviđa da se državni odvjetnik može odlučiti ne pokrenuti kazneni postupak ako pravna osoba nema imovine, ako je imovina neznatna pa ne bi bila dovoljna niti za pokriće troškova postupka, ako se protiv pravne osobe vodi stečajni postupak, te ako je pravna osoba poduzela sve da do djela ne dođe ili je pokazala spremnost za otklanjanjem posljedica djela i naknade štete.

Članak 24.

Člankom 24. rješava se pitanje mjesne nadležnosti u slučajevima kad se ne može odrediti primarna mjesna nadležnost prema mjestu počinjenja djela jer ono nije poznato ili je izvan područja Republike Hrvatske. Budući da se u takvim slučajevima vodi jedinstveni postupak protiv odgovorne i pravne osobe, državni će odvjetnik moći izabrati hoće li pokrenuti postupak kod suda prebivališta, odnosno boravišta okrivljenika (čl. 26. st. 1. ZKP-a) ili kod suda sjedišta pravne osobe. U slučajevima kad se radi o kaznenim djelima za koja se kazneni postupak pokreće privatnom tužbom, a odgovara i pravna osoba, privatna tužba, sukladno čl. 24. st. 2., može se podnijeti sudu prebivališta odnosno boravišta okrivljenika, kao i sudu na čijem području okrivljena pravna osoba ima sjedište.

Članak 25.

Tim je člankom dana ovlast državnom odvjetniku za pokretanje postupka protiv pravne osobe za isto kazneno djelo za koje je podnesen prijedlog za progon samo protiv odgovorne osobe.

Članci 26., 27., 28., 29., 30. i 31.

Predstavnik pravne osobe, predviđen člankom 26., ima pravo poduzimati sve radnje u postupku koje može poduzeti okrivljenik kao fizička osoba, kao što su očitovanje o krivnji, stavljanje dokaznih prijedloga, uvid u spis, ispitivanje svjedoka i vještaka, podnošenje pravnih lijekova itd. Člankom 26. predviđeni su uvjeti koje mora ispuniti predstavnik i postupak njegovog određivanja u pravnoj osobi. Određeno je da pravna osoba može imati samo jednog predstavnika koji mora biti potpuno poslovno sposobna fizička osoba sa znanjem hrvatskog jezika. Predstavnika određuje njezino tijelo ili osobe koje je zastupaju, a njihova ovlast mora se temeljiti na zakonu, odluci nadležnog tijela, statutu, društvenom ugovoru ili odluci tijela pravne osobe. Pravna osoba može odrediti svog predstavnika i temeljem punomoći, a dužna je obavijestiti sud o osobi svog predstavnika kao i pravnom temelju za njegovo ovlaštenje.

Sud će po službenoj dužnosti (članak 27.) pravnoj osobi odrediti predstavnika ako ga pravna osoba ne odredi u roku osam dana od primitka poziva, ako ga pravni sljednik pravne osobe koja je prestala postojati ne odredi prije kraja postupka te ako je za predstavnika postavljena osoba koja ne ispunjava zakonske uvjete.

Da bi se onemogućilo izbjegavanje primitka odluka i dopisa i time opstrukcija kaznenog postupka članak 28. određuje dostavu svih pismena na adresu predstavnika ili u sjedište pravne osobe, odnosno podružnice.

Sud ima ovlast prisilno dovesti predstavnika ako se ne odazove pozivu i svoj izostanak ne opravda. Primjena prisilne mjere bit će ograničena samo na slučajeve kad je njegova prisutnost u istrazi i na raspravi prijeko potrebna (kad na raspravi daje izjavu o osnovanosti optužnice u odnosu na pravnu osobu, ili kad daje svoj iskaz kao okrivljenik).

Troškovima kaznenog postupka smatraju se i nužni izdaci predstavnika pravne osobe (članak 30.).

Okrivljena pravna osoba ima pravo uz predstavnika imati i branitelja, ali uzimanje branitelja nije nikad obvezno. U članku 31. propisano je da punomoć branitelju određuju ovlaštenici za zastupanje pravne osobe, a pravna i odgovorna osoba mogu imati zajedničkog branitelja ako to nije u suprotnosti s probitci- ma njihove obrane.

Članci 32., 33. i 34.

Optužnica protiv okrivljene pravne osobe, osim dijelova propisanih ZKP-om, mora sadržavati i tvrtku, odnosno naziv okrivljene pravne osobe, sjedište i matični broj, ime njezina predstavnika te broj putovnice ako je stranac.

Na glavnoj raspravi u jedinstvenom postupku protiv pravne i odgovorne osobe prvo će se ispitati odgovorna osoba o stavu kojem zauzima prema svakoj točki optužbe, a zatim predstavnik pravne osobe. Redoslijed izvođenja dokaza u jedinstvenom postupku određuje se prema tome kako se odgovorna osoba očitovala u odnosu na optužbu bez obzira na očitovanje predstavnika pravne osobe. Uvijek će se prvo ispitati odgovorna osoba (čl. 33.).

Presuda protiv okrivljene pravne osobe osim dijelova propisanih ZKP-om mora sadržavati: u uvodu presude tvrtku, odnosno naziv okrivljene pravne osobe, sjedište i matični broj, ime predstavnika, te broj putovnice ako je stranac, u izreci presude tvrtku, odnosno naziv i sjedište okrivljene pravne osobe.

Članak 35.

Članak 35. predviđa mjere opreza prema pravnoj osobi, a mogu se odrediti ako postoje okolnosti zbog kojih je moguće odrediti pritvor, ali se ista svrha može ostvariti i njima. Ako postoji opasnost da će pravna osoba obavljanjem određenih djelatnosti ili poslova, poslovanjem s korisnicima Državnog i lokalnih proračuna i stjecanjem dozvola, ovlasti ili koncesija ponoviti kazneno djelo ili dovršiti pokušano djelo ili ponoviti djelo kojim prijeti za vrijeme trajanja postupka, sud će joj odrediti jednu ili više mjera opreza. Te su mjere, zapravo, sigurnosne mjere predviđene u čl. 16.-19. tog Zakona. Mjere se izriču i nadziru prema istom postupku kao i druge mjere opreza što znači da ih istražni sudac, sudac pojedinac ili predsjednik vijeća može narediti tijekom cijeloga postupka, mogu trajati dok za to postoji potreba, najdulje do pravomoćnosti presude, a svaka dva mjeseca sud ispituje postoji li još potreba, odnosno uvjeti za njihovo trajanje.

Tim člankom propisani su još posebni uvjeti za određivanje mjere opreza zabrane obavljanje određenih djelatnosti ili poslova, pretpostavke za zabranu određenih statusnih promjena i obveznost upisa mjera opreza u sudski registar.

Članak 36.

Zakon stupa na snagu šezdesetog dana od dana objave u Narodnim novinama, što znači da je predviđena dulja vacatio legis iz razloga što je realno očekivati da će trebati dulje vrijeme da se tijela kaznenog progona i sudovi mogu bolje upoznati sa sadržajem tog Zakona koji predstavlja važnu novost u hrvatskom pravnom sustavu.