Povod pisanju ovog članka je način utvrđivanja apsolutne zastare drugostupanjskih tijela u poreznim upravnim stvarima. Drugostupanjska porezna tijela, naime, postupajući u povodu žalbi poreznih obveznika, razvila su praksu prema kojoj, ističući da ispituju samo zakonitost prvostupanjskih poreznih rješenja, u situacijama kada utvrde da su prvostupanjska rješenja donesena prije nego što je nastupila apsolutna zastara utvrđivanja poreza, odbijaju prigovore zastare. Drugostupanjska porezna tijela, prema tome, zauzimaju stajalište da su samo prvostupanjska tijela vezana rokom apsolutne zastare odnosno da se rokovi za apsolutnu zastaru ne protežu i na drugostupanjska tijela. S obzirom na navedeno, autor se u ovom članku, osim na pitanja instituta zastare, osvrće i na pitanje žalbe u upravnom postupku i iznosi određene zaključke.