1. UVOD
Uredbom (EZ) br. 883/2004 Europskog parlamenta i vijeća od 29. travnja 2004. (Uredba 883/2004) o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti¹ i Uredbom (EZ) br. 987/2009 Europskog parlamenta i vijeća od 16. rujna 2009. o utvrđivanju postupka provedbe Uredbe (EZ) br. 883/2004 (Uredba 987/2009)² propisana su načela koja na području obveznog zdravstvenog osiguranja utječu na ostvarivanje određenih prava radnika, osiguranika Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (u nastavku teksta: HZZO). Uredbe se primjenjuju izravno i u cijelosti te su po pravnoj snazi iznad domaćeg zakonodavstva.

U članku ćemo pojasniti utjecaj načela asimilacije činjenica i načela zbrajanja razdoblja osiguranja, do čije primjene dolazi u slučajevima u kojima postoji prekogranični element koji uključuje najmanje dvije države članice Europske unije (u nastavku teksta: EU), države Europskog gospodarskog prostora (Norveška, Lihtenštajn i Island – u nastavku teksta: EGP), Švicarsku Konfederaciju ili Ujedinjenu Kraljevinu Velike Britanije i Sjeverne Irske (u nastavku teksta: države članice).

Sukladno članku 5. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju (Nar. nov., br. 80/13, 137/13, 98/19 i 33/23 – u nastavku teksta: ZOZO), pod pojmom države članice obuhvaćena je i Ujedinjena Kraljevina Velike Britanije i Sjeverne Irske, čime je pokrivena promjena koja je nastala potpisivanjem Sporazuma o trgovini i suradnji između te države i Europske unije, odnosno Ujedinjena Kraljevina Velike Britanije i Sjeverne Irske više se ne smatra trećom državom. S obzirom na navedeno, državljani te države u svim su pravima i obvezama iz ZOZO-a izjednačeni s državljanima drugih država članica EU-a, državama EGP-a i Švicarskom Konfederacijom.

2. NAČELO ASIMILACIJE ČINJENICA
Načelo asimilacije činjenica propisano je člankom 5. Uredbe 883/2004, a u punom se nazivu zove „načelo jednakog postupanja s davanjima, dohotkom, činjenicama ili događajima“. Sukladno tom načelu, ako se na temelju zakonodavstva nadležne države članice pravni učinci pripisuju pojavi određenih činjenica ili događaja, ta država članica uzima u obzir slične činjenice ili događaje koji nastanu u bilo kojoj državi članici, kao da su nastali na njezinu području.³

Zbog primjene toga načela, pri odlučivanju o pravu na naknadu plaće u slučaju privremene nesposobnosti za rad zbog bolesti ili drugih okolnosti utvrđenih ZOZO-om određene činjenice koje su se dogodile u drugoj državi članici uzet će se u obzir kao da su nastale u Republici Hrvatskoj.

Prema ZOZO-u, za vrijeme privremene nesposobnosti za rad zbog bolesti ili drugih okolnosti utvrđenih istim propisom, radnik ima pravo na naknadu plaće, pod propisanim uvjetima. Naknada plaće određuje se od osnovice za naknadu plaće koju čini prosječni iznos plaće koja je osiguraniku isplaćena u posljednjih šest mjeseci prije mjeseca u kojem je nastupio slučaj na osnovi kojega se stječe pravo na naknadu plaće, neovisno o tome na čiji se teret isplaćuje, osim kada je posebnim zakonom drukčije propisano, a prema članku 54. ZOZO-a i članku 73. Pravilnika o uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja (Nar. nov., br. 49/14, 51/14 - ispravak, 11/15, 17/15, 123/16 – ispravak, 129/17, 9/21, 90/22, 147/22, 156/22 - ispravak, 73/23 i 76/23 - ispravak).

Ako je, primjerice, radnik od 1. 4. 2022. do 1. 4. 2024. radio u Austriji pa je s te osnove bio obvezno zdravstveno osiguran u toj državi, a od 1. 4. 2024. radi u Republici Hrvatskoj te mu je 15. 6. 2024. godine utvrđena privremena nesposobnost za rad, osim domaćih propisa bit će potrebno primijeniti i Uredbu 883/04, odnosno načelo asimilacije činjenica. Time će se radniku utvrditi pravo na naknadu plaće uzimajući u obzir sve plaće isplaćene u posljednjih šest mjeseci prije lipnja 2024., odnosno plaće isplaćene u Austriji i u Republici Hrvatskoj. Zbog toga, priznat će se i potvrde o plaći ovjerene od austrijskog i hrvatskog poslodavca.

Načelo asimilacije činjenica važno je, primjerice, i pri utvrđivanju statusa u obveznom zdravstvenom osiguranju, a nakon prestanka radnog odnosa. Naime, prema članku 7. st. 1. toč. 13. a) ZOZO-a, na obvezno zdravstveno osiguranje prema ZOZO-u obvezno se osiguravaju i stječu status osiguranika osobe s prebivalištem, odobrenim stalnim boravkom ili dugotrajnim boravištem u Republici Hrvatskoj, koje nisu obvezno zdravstveno osigurane po drugoj osnovi i koje su se prijavile HZZO-u u roku 30 dana od dana prestanka radnog odnosa, prestanka obavljanja djelatnosti ili od dana prestanka primanja naknade plaće na koju imaju pravo prema ZOZO-u.

Ako je osoba s prebivalištem, odnosno odobrenim stalnim boravkom ili dugotrajnim boravištem u Republici Hrvatskoj radila u drugoj državi članici te se u propisanom roku od 30 dana nakon prestanka radnog odnosa u toj državi članici prijavila na obvezno zdravstveno osiguranje u HZZO-u, činjenica prestanka radnog odnosa u drugoj državi članici uzet će se u obzir kao da se dogodila u Republici Hrvatskoj. Pritom, dokaz o prestanku radnog odnosa (ugovor o radu, potvrda o prestanku radnog odnosa) izdan od poslodavca u drugoj državi članici imat će jednaku pravnu snagu kao i takav dokaz izdan od hrvatskog poslodavca.

Da bi se prijavila u hrvatski sustav obveznog zdravstvenog osiguranja, navedena osoba mora dokazati da više nije prijavljena na obvezno zdravstveno osiguranje u drugoj državi članici, jer prema propisima Europske unije nije moguća istovremena prijava na obvezno zdravstveno osiguranje u dvije države članice. Dokaz o navedenom bit će SED obrazac S041 („Odgovor na zahtjev za razdoblja - Vrsta rizika u osiguranju: bolest, porodiljni dopust ili davanja za očinstvo“) bivšeg obveznog zdravstvenog osiguranja iz druge države članice u kojoj je osoba radila.

Sukladno članku 7. st. 6. ZOZO-a, pod uvjetima i na način utvrđen člankom 7. st. 1. toč. 13. ZOZO-a, status osiguranika može steći i hrvatski državljanin s prebivalištem u Republici Hrvatskoj i stranac s odobrenim stalnim boravkom ili dugotrajnim boravištem u Republici Hrvatskoj nakon prestanka mandata zastupnika u Europskom parlamentu, odnosno nakon prestanka radnog odnosa u institucijama, tijelima, uredima i agencijama Europske unije koje zapošljavaju dužnosnike i privremene ili ugovorne službenike te državljanin druge države članice s odobrenim privremenim boravkom u Republici Hrvatskoj nakon prestanka radnog odnosa, odnosno obavljanja gospodarske ili profesionalne djelatnosti na državnom području Republike Hrvatske.

3. NAČELO ZBRAJANJA RAZDOBLJA
Načelo zbrajanja razdoblja utvrđeno je člankom 6. Uredbe 883/2004. U skladu s tim načelom, nadležna ustanova države članice, čije zakonodavstvo uvjetuje stjecanje, zadržavanje, trajanje ili ponovnu uspostavu prava na davanja navršenim razdobljima osiguranja, zaposlenja, samozaposlenja ili boravišta/prebivališta, uzima u obzir ista ta razdoblja koja su navršena prema zakonodavstvu bilo koje druge države članice kao da je riječ o razdobljima koja su navršena prema zakonodavstvu koje primjenjuje nadležna ustanova.⁴

Načelo znači da će HZZO, kada odlučuje o određenim pravima svojih osiguranika koja su uvjetovana određenim razdobljima osiguranja, zaposlenja, samozaposlenja ili boravišta/prebivališta, uzeti u obzir ista takva razdoblja ostvarena u drugim državama članicama kao da je riječ o razdobljima navršenima prema hrvatskom zakonodavstvu.

Tako, prema članku 56. ZOZO-a, naknada plaće koja se isplaćuje na teret sredstava HZZO-a, odnosno na teret sredstava državnog proračuna, za naknadu plaće za vrijeme privremene nesposobnosti zbog pojave zaraze u okolini osiguranika (iz članka 39. toč. 11. ZOZO-a), pripada osiguraniku u visini propisanoj ZOZO-om, odnosno propisima i općim aktima donesenim na temelju ZOZO-a, pod uvjetom da prije dana nastanka osiguranog slučaja na osnovi kojega se stječe pravo na naknadu plaće ima ostvaren staž osiguranja u HZZO-u na temelju radnog odnosa, obavljanja gospodarske djelatnosti ili obavljanja profesionalne djelatnosti samostalno u obliku zanimanja, odnosno na temelju primanja naknade plaće nakon prestanka radnog odnosa, odnosno prestanka obavljanja djelatnosti osobnim radom ostvarene prema ZOZO-u od najmanje devet mjeseci neprekidno ili dvanaest mjeseci s prekidima u posljednje dvije godine (prethodno osiguranje), ako posebnim zakonom nije drukčije utvrđeno. Navedena odredba ne primjenjuje se na naknadu plaće za slučaj priznate ozljede na radu, odnosno profesionalne bolesti.

U prethodno osiguranje ubraja se i zdravstveno osiguranje ostvareno na temelju mandata zastupnika u Europskom parlamentu, odnosno radnog odnosa u institucijama, tijelima, uredima i agencijama Europske unije koje zapošljavaju dužnosnike i privremene ili ugovorne službenike radnog odnosa.

Osiguraniku koji ne ispunjava uvjet prethodnog osiguranja, naknada plaće, za sve vrijeme trajanja privremene nesposobnosti, pripada u iznosu od 25 % proračunske osnovice za puno radno vrijeme (110,36 EUR).

Primjenom Uredbe 883/2004, koja je po pravnoj snazi iznad ZOZO-a kao domaćeg propisa, odnosno članka 6. te Uredbe, kada HZZO odlučuje o pravu na naknadu plaće osiguranika koji je u razdoblju od devet mjeseci neprekidno ili dvanaest mjeseci s prekidima u posljednje dvije godine ostvario opisani staž osiguranja i u drugoj državi članici, morat će taj staž osiguranja priznati kao da je ostvaren u Republici Hrvatskoj.

U skladu s člankom 6. Uredbe 883/2004, HZZO će, dakle, rješavajući o pravima svojih osiguranika, odnosno osiguranih osoba, priznavati razdoblja obveznog zdravstvenog osiguranja, prebivališta, zaposlenja ili samozaposlenja onda kada je to potrebno za priznavanje određenih prava prema domaćim propisima.

Primjerice, prema članku 32. st. 1. Zakona o rodiljnim i roditeljskim potporama (Nar. nov., br. 152/22 – u nastavku teksta: ZRRP), za vrijeme korištenja prava na rodiljni dopust, zaposleni ili samozaposleni roditelj ima pravo na naknadu plaće u iznosu 100 % od osnovice za naknadu plaće utvrđene prema propisima iz obveznog zdravstvenog osiguranja (bez limita). No, sukladno članku 32. st. 8. ZRRP-a, kao poseban uvjet za ostvarivanje prava na naknadu plaće tijekom rodiljnog dopusta u iznosu od 100 % od osnovice za naknadu plaće, bez limita, javlja se uvjet staža osiguranja (na temelju nesamostalnog ili samostalnog rada te primanja naknade plaće nakon prestanka toga rada ostvarene prema propisima obveznog zdravstvenog osiguranja), prema kojem osoba mora imati navedeni staž u trajanju od šest mjeseci neprekidno odnosno devet mjeseci s prekidima u posljednje dvije godine.

Tako, prema istoj odredbi ZRRP-a, zaposleni ili samozaposleni roditelj koji na dan koji prethodi danu započinjanja prava ne ispunjava uvjet prethodnog osiguranja u trajanju od najmanje šest mjeseci neprekidno ili devet mjeseci s prekidima u posljednje dvije godine, za vrijeme korištenja prava prema istom Zakonu ima pravo na novčanu naknadu za puno radno vrijeme u iznosu 125 % proračunske osnovice, odnosno 551,80 EUR.

U skladu s navedenim, priznavanje staža osiguranja iz druge države članice može bitno utjecati na visinu naknade plaće. Primjerice:

Zaposlena majka radila je u Sloveniji od 1. 1. 2010. do 31. 12. 2023. i bila je obvezno zdravstveno osigurana s osnove istog radnog odnosa sukladno slovenskim propisima.

• U Republici Hrvatskoj zasnovala je radni odnos 1. 1. 2024. te je stekla status u HZZO-u.

• Otvorila je rodiljni dopust 1. 4. 2024.

• Staž osiguranja u Republici Hrvatskoj ostvaren je u razdoblju od 1. 1. 2024. do 1. 4. 2024. (ukupno tri mjeseca).

Kada bi se gledao samo staž osiguranja ostvaren u Republici Hrvatskoj, tada navedena radnica ne bi imala ispunjen potreban staž osiguranja te bi za vrijeme rodiljnog dopusta mogla primati samo naknadu plaće u iznosu od 551,80 EUR. No, zbog obveze primjene načela zbrajanja razdoblja osiguranja, uzet će se u obzir i staž osiguranja ostvaren u Sloveniji, čime će radnica imati ispunjen staž osiguranja potreban za primitak naknade u iznosu 100 % od osnovice za naknadu plaće (bez limita).