1.Uvodne napomene
U ustavotvorstvu novih demokracija, pa tako i postjugoslavenskih država, značajnu su ulogu imali, između ostaloga, strani ustavi kao modeli-uzori, strani stručnjaci kao savjetnici, itd. Potaknuti novim valom razvoja ustava, komparativni konstitucionalisti su s razlogom otvorili temu migracije ustavnih ideja, posuđivanja, konvergencije, itd., a neki su od njih, ushićeni popularnošću modela liberalno demokratskog konstitucionalizma i na ovom planu, počeli ponavljati tezu o »kraju povijesti«.¹ Budući da je danas više nego ikada prije na djelu takva pojava »ustavnog posuđivanja«, od velikog je interesa razumjeti na koji način takvi procesi utječu na ulogu koju nacionalni ustavi i konstitucionalizam imaju u stvaranju »plodotvorne međuigre između jačanja identiteta i očuvanja različitosti«², kako i u kojoj mjeri proces »približavanja« nacionalnih ustava supranacionalnim rješenjima i oslanjanje na inozemno »ustavno nasljeđe« utječe na »domaće ustavotvorstvo« i, naposljetku, omogućuje li i na koji način olako i nekritičko preuzimanje inozemnih, primjerice »europskih rješenja« puzajuću uspostavu novih konstelacija u odnosima identiteta, različitosti i legitimnosti (Europe as empire?). Kako se takvi procesi, kao dio općeg globalnog trenda, odražavaju u »postkonfliktnim« državama, »novim demokracijama«, ili »tranzicijskim državama«, itd. Sve donedavno većina se postjugoslavenskih država još uvijek klasificirala u tim skupinama.³

2.Problematika ustavnog prosuđivanja
Potreba transgraničnog ustavnog putovanja otvara niz zanimljivih univerzalnih i posebnih pitanja o problematici ustavnog posuđivanja. Tako istraživači ustavnosti postsocijalizma govore o svojedobnoj neizbježnosti »posuđivanja«, ali i njegovim teškoćama, ponekad i nemogućnostima. Posuđivanje je neizbježno zato jer postoji ograničeni broj ustavnih ideja i mehanizama. Na prijelazu iz 20. u 21. stoljeće »većina ustavnih sustava je derivativnog karaktera, osim izuzetaka starih sustava u Velikoj Britaniji, Sjedinjenim Državama i Francuskoj«.⁴ Posuđivanje se događa tamo gdje se pisci novog ustava susreću s posebnim problemima za koje rješenja traže u drugim ustavima. S druge strane, sličnost ustavnih rješenja ne znači nužno da je do posuđivanja stvarno i došlo. Naposljetku, postoje i posebne prepreke posuđivanju. Istraživači novih demokracija ističu da pisci novih ustava u tim zemljama nisu krili svoju želju da posuđuju sa Zapada, ali su »to željeli učiniti na svoj način«. Ponekad posudbu ograničava i potreba za legitimacijom novog dokumenta.⁵ Različite situacije koje se povezuju s ustavnim posuđivanjem su: nerazumijevanje izvornih ideja, njihovo odbijanje i iskrivljavanje, te njihovo kreativno prihvaćanje. U teoriji se takve situacije nazivaju paradoksima ustavnog posuđivanja.⁶ U nastavku navodimo nekoliko primjera.

Poznato je da se ideja konstitucionalizma razvila u Engleskoj kao reakcija protiv apsolutizma i da su je u Ameriku prenijeli politički emigranti koji su je na novom kontinentu primijenili u praksi. Najznačajnija potvrda konstitucionalizma je Ustav SAD (1787.) s mehanizmima ograničene vlade, kontrolama i provjerama, pravima i slobodama. Nakon usvajanja američkog Ustava, ideja konstitucionalizma vratila se u Europu, ali je tu ona »krivo shvaćena i iskrivljena«. Naime, bît američkog konstitucionalizma čini ograničenje svake vlasti, uključujujući i suverenu vlast naroda u zakonodavnom tijelu. Francuzi su, pak, započeli s jačanjem uloge zakonodavnog tijela, što pokazuje da su oni kao i ostali Europljani od početka konstitucionalizam pogrešno shvatili kao narodni suverenitet, a ne kao ograničavanje svakog koncepta suvereniteta.

2.2.»Iskrivljavanje« i odbijanje ustavnih ideja
Nakon Prvog svjetskog rata Versajskim ugovorom tražilo se od država koje su dobile neovisnost da u svojim ustavima usvoje posebne odredbe o zaštiti nacionalnih manjina. Nakon Drugog svjetskog rata okupacijske sile nametnule su Njemačkoj čitav niz uvjeta (konstitucionalizam, ograničenje legislature, uvođenje sudske revizije, federalizam). Bivše socijalističke zemlje su nakon 1989. vrlo dobro znale koja očekivanja prema njima imaju Vijeće Europe i Europska zajednica. Da bi ušli u članstvo tih međunarodnih organizacija svoje su ustave trebale usklađivati prema njihovim izričitim zahtjevima. Iako je sada svakako bilo više prostora za izbor nego u vrijeme Versaillesa, države koje su u pitanju ipak nisu bile potpuno slobodne u svojoj potrazi za potrebnim institucijama i odredbama svojih ustava. Širenje i utjecaj Opće deklaracije o pravima UN-a, odnosno međunarodnih standarda iz ugovora o ljudskim pravima, otvaralo je dvojbe o posljedicama njihovog pozicioniranja u pravnoj hijerarhiji novih demokracija. Te su dvojbe svakako pojačavali međusobni konflikti između »uvezenih« institucija: međunarodnih ljudskih prava i načela njihove ostvarivosti u sredinama koje su dugo imale problema upravo s ostvarivanjem ljudskih prava. Ponegdje su se svjesno odbijale strane ideje i institucije. Niti jedna od novih demokracija nije prihvatila američki model ustava jer je u sredinama bivših socijalističkih država prevladavala sasvim druga tradicija i društveni uvjeti.⁷ 

Primjer za situacije gdje posuđivanje može značiti i kreativnost je područje socijalnih i ekonomskih prava. Iako međunarodni dokumenti ne traže konstitucionalizaciju takvih prava (npr. u Europskoj socijalnoj povelji socijalna prava se tretiraju kao deklaracija ciljeva), novi su europski ustavi široko konstitucionalizirali socijalna prava (Španjolska, Portugal). Kreativni pristup na ovom planu još su prije pokazali ustavi SR Njemačke, Švedske i Italije koji su državu počeli definirati kao »demokratsku i socijalnu«. Tako su postupali i ustavi novih demokracija koji su, osim socijalnih prava, široko i raznoliko razrađivali i instituciju švedskog ombudsmana te zapadnoeuropske varijante ustavnog sudovanja.⁸ 

3.Kako se odrediti prema vanjskim utjecajima?
Jedna od posebnih značajki suvremene ustavnosti je činjenica da je ustavotvorstvo, kao tradicionalno obilježje suvereniteta i ultimativni izraz nacionalnog samoodređenja, postalo predmet međunarodnog prava. Naime, na prijelazu iz 20. u 21. stoljeće, u nacionalni ustavni proces određenih država uključile su se na različite sofisticirane načine i postojeće multilateralne institucije. To znači da je izvanjski utjecaj na ustavotvorstvo postao nešto daleko više od puke migracije, odnosno posuđivanja ustavnih i političko-pravnih ideja.⁹ 

Iako je inozemni utjecaj na proces ustavotvorstva stari fenomen, današnji stupanj uključenosti međunarodne zajednice u postojeće legalizirane oblike suvremenog ustavotvorstva, dodao je tom procesu novu dimenziju. U suvremenoj znanosti ustavnog prava već su osvijetljeni različiti aspekti razvoja takvog »internacionaliziranog ustavotvorstva«. U tom smislu već se opširno analiziraju legalne strukture međunarodne administracije koje stvaraju okvir ustavotvorstva u post-konfliktnim situacijama, politički i sociološki uvjeti ustavotvorstva kao sredstva postkonfliktne rekonstrukcije, bitni standardi ustavotvorstva, kao i legitimnost takvog inozemnog utjecaja na političko samoodređenje naroda.¹⁰

U određivanju stajališta prema pitanju inozemnog i međunarodnog utjecaja na određivanje koncepata i kategorija, važno je uočiti da se takav utjecaj na ustavotvorstvo najčešće odvija u jasnim prijelomnim situacijama u razvoju ustavne povijesti određene zemlje. Međutim, u tradicionalnom konceptu ustavotvorstva taj se element nije uzimao u obzir. To je bilo razumljivo jer se shvaćalo da je ekskluzivni subjekt ustavotvorstva konkretan narod pa se svaki eksterni utjecaj na njega mogao smatrati razvodnjavanjem, odnosno slabljenjem demokratske prirode ustavotvornog procesa. U tradicionalnoj perspektivi, ideja pouvoir constituant povezuje se s procesom preuzimanja političke sudbine naroda u vlastite ruke te posljedično obnašanjem temeljnih i suverenih prava. O tome svjedoči usvajanje pisanog ustava i njegova važnost za suvremenu državu. 

Primjedbe da su inozemni čimbenici i međunarodno pravo postali naglašeno prisutni u ustavotvorstvu suverenih država, izazivaju, dakako, neugodu. Ipak, ma kako to primali treba priznati da je oduvijek bilo izvanjskih utjecaja na domaće ustavotvorstvo. Međutim, ono što čini razliku između jučerašnje i današnje situacije na tom planu je činjenica intenzifikacije, štoviše legalizacije, takvih utjecaja. Govori se o internacionalizaciji ustavnog prava. Ona se, dakle, odnosi na činjenicu da međunarodno pravo u naglašenoj mjeri oblikuje nacionalno ustavno pravo i njegove standarde, i to, ponajprije, u području ljudskih prava. Izvanjski utjecaj na proces ustavotvorstva i njegov pravni okvir sagledavaju se, pritom, kao proceduralna ekstenzija takvog razvitka.¹¹ 

Najbolji poligon provjere svih spomenutih i drugih teorija bez sumnje predstavlja skupina zemalja tzv. novih demokracija koje su svoj život započele nakon sloma socijalističke države i prava. I u Republici Hrvatskoj mogu se naći brojni i zanimljivi primjeri koji determiniraju i čine relevantnim teme o migraciji ustavnih ideja, ustavnom posuđivanju, ustavnoj konvergenciji, ustavnom povrtlarenju, itd., dakle sve one pojave koje se mogu javiti ili su nužne u međusobnom odnosu ustava i država koji na njima rade.¹² 

Tako je, na samom početku života nove demokratske i neovisne Republike Hrvatske, dr. Franjo Tuđman u izlaganju političkih i metodologijskih polazišta te političkopravnih načela za izradu novog Ustava Republike Hrvatske (1990.) izravno govorio o potrebi »povratka europskoj i osloncu na sjevernoameričku građanskopravnu i ustavnu tradiciju«:

»Ideologija i praksa tzv. revolucionarnoga i samoupravnoga ‘prava’ udaljila je postupno hrvatsko ustavno (ali i građansko, gospodarsko i ino) pravo od europske pravne tradicije, kojoj je doskora (od početka 20. stoljeća) organski pripadala. Novi ustav pisat ćemo poštujući ponovno tu tradiciju, tj. čisteći ustavni tekst od pravnih termina, odredbi i instituta koji su potpuno strani (europskim) državama i društvima koja počivaju na logici vlasti naroda (a ne logici vlasti ideologije i dogmatskih političkih doktrina)«.¹³ 

»Pisanje« prvog hrvatskog demokratskog Ustava i svih njegovih sukcesivnih promjena (1990.-2010.) otkriva nam, između ostaloga, i to na koji su način, kako i odakle hrvatskim ustavotvorcima »dolazile ideje« potrebne za konstrukciju ustava. Ipak, ono što je najvažnije utvrditi je pitanje je li se u svim fazama njegovog stvaranja i ostvarivanja na djelu potvrđivala stvarna želja da se takvim novim Ustavom otvara i potiče ona ustavna politika koja jača - »habitus prihvaćanja prava kao temelja izgradnje društvenih odnosa i rješavanja konflikata«. Ustav i njegove promjene upućuju na postojanje prolongiranog procesa ustavne izgradnje nacije i države (constitutional nation and state building). Dok, primjerice, proces izgradnje nacije producira njezinu kulturnu projekciju, dotle ustavna izgradnja nacije i države filtrira, formalizira i usmjerava proces izgradnje nacije prema demokraciji i vladavini prava s tri glavna instrumenta: oblikom i procedurom samog ustavotvorstva, institucionalnim ustavnim aranžmanima, te vrijednostima i simbolima koji se koriste ili na koje se poziva, kako za vrijeme političkog procesa, tako i u prihvaćenom konačnom tekstu ustava.¹⁴

Hrvatski su ustavotvorci, primjerice 1990. faktički afirmirali ustavno posuđivanje importom i prilagodbom bitnih francuskih doktrina suvereniteta. Tako je npr. profesor S. Sokol, na poseban način teorijski opravdavao organizacijski oblik kojeg je nova država bila spremna prihvatiti kao kičmu projekta Republike Hrvatske, kao nove demokracije. 

»Republika Hrvatska je na temelju svoga Ustava od 22. prosinca 1990. godine nedvojbeno demokratska ustavna država. To je prvi hrvatski ustav koji je demokratski i građanski u pravom smislu riječi. Hrvatski ustav izrazit je primjer prihvaćanja koncepcije ustavnog izbora pri uspostavi novog ustavnog poretka ... Pri izboru modela ustrojstva vlasti ustavotvorac se također svjesno opredijelio za polupredsjedničku varijantu parlamentarnog sustava, a ne za čisti sustav parlamentarne vlade. Čitav sustav ustrojstva vlasti kroz odnose i ovlasti Hrvatskog državnog sabora, kao nositelja zakonodavne vlasti, i predsjednika Republike te vlade kao tijela izvršne vlasti, oblikovan je po uzoru na francuski ustav V. Republike iz 1958. godine ... Smatralo se da polupredsjednički sustav francuskog tipa omogućava svrhovitu ravnotežu između demokratičnosti sustava vlasti i njegove djelotvornosti«.¹⁵

Važnost inozemnih ustavnih ideja otkriva nam i primjer koji se odnosi na konstitucionalizaciju dvodomnog parlamenta u Ustav Republike Hrvatske iz 1990.

»Ideja o uvođenju dvodomnog sustava prvi put je uvedena u radnu verziju Prijedloga Potkomisije za stručnu pripremu prijedloga Komisije za ustavna pitanja Sabora, tek 9. prosinca 1990. godine, po završetku javne rasprave o Nacrtu ustava. To je učinjeno na inzistiranje predsjednika Republike, a nasuprot mišljenju većine članova kako: ‘dvodomni sustav nije u hrvatskoj državnopravnoj tradiciji i da je teško odrediti odnos Zastupničkog i Županijskog doma, što može izazvati niz poteškoća u funkcioniranju Sabora’. Prema svjedočenju ondašnjeg presjedničkog savjetnika Slavena Letice, predsjednik Tuđman je na ideju došao prilikom neformalnog razgovora s američkim političarem Rudijem Prpichem koji je, kao što je čest slučaj kod američkih političara, preporučio kao najbolje rješenje iz američkog Ustava, zanemarujući činjenicu da se ondje radi o federativnom državnom uređenju, dok zakonodavna tijela američkih saveznih država većinom imaju jednodomni sastav. Međutim, budući da je predsjednik Tuđman ustrajao u svojem zahtjevu, prijedlog je na brzinu i usvojen. Rezultat je, dakako bio slabi drugi dom, nejasnih kompetencija, koji nije potvrdio očekivanja predlagača«.¹⁶

Kasnija evolucija ustavne strukture hrvatskog parlamenta pokazuje da institucionalna struktura nije, niti je trebala biti na ekskluzivan način određena diskusijom o djelotvornosti ili modernitetu, drugim riječima imitacijom stila zapadnoeuropskih institucija. Povratak na jednodomni Sabor umnogome je označavao snagu jednostavne ideje da ponekad upravo tradicionalni dizajn državnih institucija, u ovom slučaju Hrvatskog sabora, nosi snažan biljeg kolektivnog identiteta. U ovom je slučaju akcentiranje potrebe za legitimiziranjem tradicionalne institucije olakšavalo napor da se i Ustav kao cjelina prihvati bez suvišnih problema.¹⁷ 

Konstitucionalizacija tradicionalnih simbola i vrednota u ustavnom tekstu (Izvorišne osnove, Temeljne odredbe u Glavi I. Ustava, Prava i slobode u Glavi II. Ustava), te otvaranje prema mogućnostima aktivnije zaštite ljudskih prava (Ustavni sud), također se naslanjalo na ustavni import. Tako je, primjerice, činjenica pristupanja Vijeću Europe 1996. i Konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda imala veliki utjecaj na razumijevanje i oblikovanje suvremenih sredstava zaštite prava i sloboda. Jedan od takvih važnih instrumenata je i pravo na suđenje u razumnom roku i njegova konstitucionalizacija u članku 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske. Jačanje toga prava na normativnoj razini popraćeno je izmjenama Ustavnog zakona o Ustavnom sudu te Zakonom o sudovima. Pritom se isticalo da je:

Otvorenost nacionalnog Ustava prema utjecaju transnacionalnog nomosa postala je osobito izražena za vrijeme posljednje promjene Ustava iz 2010. Više nego ikada prije, došlo je do izražaja postojanje međunarodnog suplementarnog ustava na koji se oslanjaju mnogi novi nacionalni ustavi, pa tako i Ustav Republike Hrvatske.¹⁹ Prihvaćanje i stupanje na snagu Lisabonskog ugovora 2009., odnosno sasvim izgledno pristupanje Republike Hrvatske Europskoj uniji kao njezine 28. članice, stavilo je pred pisce i predlagače zadnje promjene Ustava složenu zadaću njegove izmjene i dopune kako bi se Republika Hrvatska bez suvišnih potresa uključila u europski pravni prostor. U tom je smislu niz ustavnih odredaba u rasponu od europskog uhidbenog naloga (čl. 9. Ustava RH) do tzv. europske klauzule (čl. 143.-146. Ustava RH) oblikovan prema stranim uzorima, uključujući sada prije svega i eksplicitne odredbe europskog prava. Taj napor, bez obzira na moguće previde i kontroverze, treba nastojati razumjeti u svjetlu »kooperativnog konstitucionalizma« kao jedinog načina da se pronađe put koji će biti slobodan od ustavnih konflikata između poredaka Unije i hrvatskog ustavnog sustava.<sup>20


1 J. Goldsworthy, QUESTIONING THE MIGRATION OF CONSTITUTIONAL IDEAS: RIGHTS, CONSTITUTIONALISM AND THE LIMITS OF CONVERGENCE, u THE MIGRATION OF CONSTITUTIONAL IDEAS, Ed. by S. Choudry, Cambridge University Press, 2006, p. 115-141. 
2 M. Rosenfeld, MODERN CONSTITUTIONALISM AS INTERPLAY BETWEEN IDENTITY AND DIVERSITY, u CONSTITUTIONALISM, IDENTITY, DIFFERENCE AND LEGITIMACY, Duke University Press, Durham & London 1994, p. 4. 
3 THE CONSTITUTIONAL HERITAGE OF EUROPE, European Commission for Democracy through Law, Council of Europe, Strasbourgh 1997; J. Zelonka, EUROPE AS EMPIRE-THE NATURE OF THE ENLARGED EUROPEAN UNION, Oxford University Press, Oxford 2007. 
4 C. Saunders, A CONSTITUTIONAL CULTURE IN TRANSITION, u CONSTITUTIONAL CULTURES, Ed. M. Wyrzykowski, ISP 2001, cit. pr. W. Osiatynski, PARADOXES OF CONSTITUTIONAL BORROWING, I.CON, Volume 1, No. 2, 2003, p. 244. 
5 A. Sayo, EMOTIONS IN CONSTITUTIONAL DESIGN, I.CON, Vol. 8, No. 3, 2010, p. 354-384. 
6 V. šire kod W. Osiatynski, op. cit., p. 244. 
7 Ibid., p. 250. 
8 V. šire kod W. Osiatynski, op. cit., p. 260. 
9 O ovoj materiji više kod P. Dann et al., THE INTERNATIONALIZED POUVOIR CONSTITUANT - CONSTITUTION MAKING UNDER EXTERNAL INFLUENCE IN IRAQ, SUDAN AND EAST TIMOR, u A. von Bogdany and R. Wolfrum, (eds.), Max Planck Yearbook of United Nations Law, Volume 10, 2006, p. 423-463. 
10 R. Wolfrum, INTERNATIONAL ADMINISTRATION IN POST-CONFLICT SITUATIONS BY UNITED NATIONS AND OTHER INTERNATIONAL ACTORS, Max Planck Yearbook of United Nations Law, Volume 9, 2005, p. 423-463; A. v. Bogdany et al. STATE BUILDING, NATION BUILDING AND CONSTITUTIONAL POLITICS OF POST-CONFLICT SITUATIONS, Max Planck Yearbook of United Nations Law, Volume 9, 2005; C. Sunstein, DESIGNING DEMOCRACY, 2001; N. Feldman, IMPOSED CONSTITUTIONALISM, Connecticut Law Review, 37, 2004-2005; M. Sunder, ENLIGHTENED CONSTITUTIONALISM, Connecticut Law Review, 37, 2004-2005. Cit. pr. P. Dann et al., THE INTERNATIONALIZED POUVOIR CONSTITUANT - CONSTITUTION MAKING UNDER EXTERNAL INFLUENCE IN IRAQ, SUDAN AND EAST TIMOR, u A. von Bogdany and R. Wolfrum, (eds.), Max Planck Yearbook of United Nations Law, Volume 10, 2006, p. 424. 
11 P. Dann et al., op. cit., p. 425 et passim. 
12 G. Ismayilova, CONSTITUTION-MAKING PROCESS IN POST-COMMUNIST STATE: THE CASE OF CZECH REPUBLIC, CEU, Department of Political Science, Budapest, 2010, p. 1-69; I. Pejic, CONSTITUTIONAL DESIGN AND VIABILITY OF SEMI-PRESIDENTIALISM IN SERBIA, The Centre for the Study of Global Governance, Discussion paper 43 (2007); W. Partlett, MAKING CONSTITUTIONS MATTER: THE DANGERS OF CONSTITUTIONAL POLITICS IN CURRENT POST-.AUTHORITARIAN CONSTITUTION MAKING, http://ssrn.com/abstract=1924958; G. Ajani, BY CHANCE AND PRESTIGE: LEGAL TRANSPLANTS IN RUSSIA AND EASTERN EUROPE, The American Journal of Comparative Law, Vol. 43, 93/1995. 
13 F. Tuđman, Politička i metodologijska polazišta te političko-pravna načela za izradu Ustava Republike Hrvatske, Izvješća Hrvatskog sabora, br. 3. od 9. VIII. 1990.; cit. pr. A. Milardović, DOKUMENTI O DRŽAVNOSTI REPUBLIKE HRVATSKE, Zagreb. 1992., str. 22-28. 
14 A. v. Bogdany et al. STATE BUILDING, NATION BUILDING AND CONSTITUTIONAL POLITICS OF POST-CONFLICT SITUATIONS, Max Planck Yearbook of United Nations Law, Volume 9, 2005, p. 397 et passim. 
15 S. Sokol, HRVATSKA KAO DEMOKRATSKA USTAVNA DRŽAVA, Politička misao, XXXV, 3/1998., str. 112-120. 
16 B. Smerdel - S. Sokol, USTAVNO PRAVO, Zagreb, 2006., str. 41-42. Ideju o postojanju dvodomnog hrvatskog parlamenta sadržavao je i nacrt profesora Eugena Pusića, Mirjane Kasapović i Arsena Bačića, ali taj je kratki nacrt polazio s pozicije koncepcije dosljedne diobe zakonodavne vlasti, a ne nekritičkog preuzimanja pojedinih ideja o organizacije vlasti nove države. Pisac ovog teksta je u pripremi spomenutog nacrta bio zadužen upravo za oblikovanje zakonodavne vlasti (op. A. B.). 
17 A. v. Bogdany et al. STATE BUILDING, NATION BUILDING AND CONSTITUTIONAL POLITICS OF POST-CONFLICT SITUATIONS, Max Planck Yearbook of United Nations Law, Volume 9, 2005, p. 397 et passim. 
18 I. P. Tomičić, ZAŠTITA PRAVA NA SUĐENJE U RAZUMNOM ROKU U REPUBLICI HRVATSKOJ S POSEBNIM OSVRTOM NA BROJ OKONČANIH PREDMETA, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, 2/2007, str. 1353-1375. 
19 P. Bačić, KONSTITUCIONALIZAM, EUROPSKE ORGANIZACIJE I SUSTAV ZAŠTITE PRAVA ČOVJEKA U REPUBLICI HRVATSKOJ, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, 2/2006, str. 75 et passim. 
20 O. Pollicino, European Arrest Warrant and Constitutional Principles of the Member States: a Case Law-Based Outline in the Attempt to Strike the Right Balance between Interacting Legal Systems, German Law Journal, Vol. 9, No. 10, 2008, p. 1349; S. Rodin, USTAVNE PROMJENE I PRISTUPANJE EU - NEPOSTOJEĆA DEBATA, 9. IV. 2010. http://www.boell.hr/downloads/HBS_2010_ustav_Rodin.pdf 
21 G. Ajani, BY CHANCE AND PRESTIGE: LEGAL TRANSPLANTS IN RUSSIA AND EASTERN EUROPE, The American Journal of Comparative Law, Vol. 43, 1995, p. 115; S. Rodin, USTAVNE PROMJENE I PRISTUPANJE EU - NEPOSTOJEĆA DEBATA, 9. IV. 2010. http://www.boell.hr/downloads/HBS_2010_ustav_Rodin.pdf 
22 Rett R. Ludwikowski, »Mixed Constitutions«- - Product of an East-Central European Constitutional Melting Pot, 16 B.U. INT’L. L.J. 1, 64 (1998), cit. pr. W. Osiatynski, PARADOXES OF CONSTITUTIONAL BORROWING, u I.CON, Volume 1, No. 2, 2003, p. 244; D. L. Horowitz, CONSTITUTIONAL DESIGN: PROPOSALS VERSUS PROCESSES, University of Notre Dame, 1999; CONSTITUTION BUILDING AFTER CONFLICT: EXTERNAL SUPPORT TO A SOVEREIGN PROCESS, IDEA, Policy Paper, May 2011. 
23 Usp. Y. Hasebe, CONSTITUTIONAL BORROWING AND POLITICAL THEORY, I.CON, Vol. 1, Number 2, 2003, p. 240 et passim. 
24 Usp. IZVORIŠNE OSNOVE USTAVA REPUBLIKE HRVATSKE (Nar. nov., br. 85/10) i odredbu »da se Republika Hrvatska oblikuje i razvija kao suverena i demokratska država u kojoj se jamče i osiguravaju ravnopravnost, slobode i prava čovjeka i državljanina, te promiče njihov gospodarski i kulturni napredak i socijalno blagostanje.«</sup>