1. UVOD¹
Europski sud za ljudska prava (u nastavku teksta: ESLJP), tumačeći članak 10. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda,² smatra da sloboda izražavanja predstavlja jedan od osnovnih temelja demokratskog društva te preduvjeta njegova napretka i razvoja pojedinaca³ pa je podložna iznimkama koje se moraju usko tumačiti, a potrebu za ograničenjima potrebno je uvjerljivo utvrditi.⁴

Ustavnosudska zaštita temeljnih ljudskih prava i sloboda, pa tako i prava na slobodu izražavanja, supsidijarna je. Naime, na temelju članka 115. stavka 3. Ustava Republike Hrvatske,⁵ svi sudovi sude, među ostalim, i na temelju Ustava. Stoga je Ustavni sud Republike Hrvatske (u nastavku teksta: Ustavni sud) koncepcijski “samo” zadnja “zaštitna mreža” za sprječavanje povreda temeljnih ljudskih prava i sloboda. Kako bi se očuvala kvaliteta takve njegove koncepcijske pozicije, iznimno je važno, među ostalim, da ga se uvelike “rastereti” ustavnih tužbi⁶ u predmetima koji bi za sudove (i ostala tijela) trebali biti rutinski, tako da USRH svoju ustavnu zadaću⁷ konstitucionalizacije ustavnih prava⁸ može prvenstveno obavljati u složenijim predmetima koji to stvarno “zaslužuju”.

Kao dobra ilustracija svega navedenog, može poslužiti recentna odluka USRH-a broj: U-III-5500/2020 od 15. travnja 2025.⁹ U njoj je pravo na slobodu izražavanja razmatrano u slučaju u kojem je tadašnji predsjednik Hrvatskog šahovskog saveza (u nastavku teksta: HSŠ) problematizirao i kritizirao rad tadašnjeg glavnog tajnika HŠS-a, što je svoj izraz našlo i u kaznenom postupku u kojem je potonji podnio privatnu tužbu zbog kaznenog djela klevete.

Riječ je o temi od javnog interesa jer je sport djelatnost od posebnog interesa za Republiku Hrvatsku, a nacionalni sportski savezi su, usprkos tome što imaju status udruga, pravne osobe s javnim ovlastima.¹⁰ Osim toga, iz financijskog izvješća HŠS-a za 2021. vidljivo je da se on preko 50 % financira javnim prihodima jer mu Hrvatski olimpijski odbor daje sredstva za plaće (privatni tužitelj bio je plaćeni tajnik HŠS-a) i ostale potrebe.¹¹ Ne bi smjelo biti nikakve dvojbe da je kvaliteta obavljanja dužnosti u djelatnosti od posebnog državnog interesa, napose kad je dužnosnik javno plaćen za to, tema od javnog interesa par exellence. Osim toga, sljedeće činjenice nedvojbeno ukazuju na javni interes za predmetnu tematiku: šah je jedan od najraširenijih sportova u svijetu; hrvatski šahisti bili su značajni dionici uspjeha bivše države na šahovskim olimpijadama, najvećem šahovskom momčadskom svjetskom natjecanju (od zlatne medalje osvojene 1950. u Dubrovniku bivša država sljedećih gotovo četvrt stoljeća samo jednom nije osvojila medalju na tim olimpijadama održavanim svake dvije godine); u samostalnoj Hrvatskoj, ali i prije nje, ostvareni su značajni pojedinačni uspjesi: više hrvatskih šahist(ic)a bili su svjetski prvaci/prvakinje u različitim dobnim kategorijama (mlađima od 18 godina i veteranskim); šah igra veliku ulogu u promociji Hrvatske (tako će se, uz sudjelovanje ponajboljih svjetskih šahista, tradicionalni Grand Chess Tour i ove godine održati, među ostalim, i u Zagrebu, od 30. lipnja do 7. srpnja); u skladu s člankom 1. stavkom 2. Statuta HŠS-a od 26. rujna 2015. HŠS jedini je nacionalni sportski savez koji potiče i promiče šah u Republici Hrvatskoj¹² (isto je u biti sadržano i u članku 1. stavku 2. Statuta HŠS-a od 16. ožujka 2025.).¹³

2. ČINJENICE I OKOLNOSTI SLUČAJA
Podnositelj ustavne tužbe podnio ju je u povodu presude Županijskog suda u Bjelovaru broj: Kž-251/2019-3 od 10. rujna 2020., kojom je odbijena njegova žalba protiv presude Općinskog suda u Sisku broj: K-448/2016-57 od 15. ožujka 2019. te je potvrđena prvostupanjska presuda, kojom je proglašen krivim za počinjenje kaznenog djela protiv časti i ugleda - klevete iz članka 149. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona¹⁴ i izrečena mu je novčana kazna od pedeset dnevnih iznosa - ukupno 4.145,00 kn, koja će se u slučaju neplaćanja zamijeniti radom za opće dobro u omjeru 2 sata rada za 1 dnevni iznos, odnosno kaznom zatvora ako podnositelj ne pristane na rad za opće dobro u omjeru 1 dan zatvora za 1 dnevni iznos. Podnositelj je smatrao da su mu tim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje, zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava, i jamstvo slobode mišljenja i izražavanja misli, zajamčeno člankom 38. stavcima 1. i 2. Ustava, pozivajući se i na povredu prava zajamčenih analognim odredbama Konvencije (članci 6. i 10.).

Tim presudama prethodio je kazneni postupak u kojem je tadašnji glavni tajnik HŠS-a podnio prvostupanjskom sudu privatnu tužbu¹⁵ kojom je podnositelju (tadašnjem predsjedniku HŠS-a) stavio na teret da ga je oklevetao time što je 3. kolovoza 2016. na internetskoj stranici HŠS-a objavio tekst u kojem je, znajući da su neistinite, iznio sljedeće činjenične tvrdnje koje mogu škoditi časti i ugledu privatnog tužitelja: “Zbog sustavnih zlouporaba, opstrukcija i kršenja Statuta, Zakona o radu te zbog pokušaja onemogućavanja rada Hrvatskog šahovskog saveza od strane tajnika A. J. ... Gospodin tajnik ne odrađuje svoj posao... na posao dolazi kada hoće i odlazi kada hoće... flagrantno krši Zakon o radu... Opstruirao je zapisnik Skupštine... opstruirao je zapisnik Izvršnog odbora... Hrvatskom šahovskom savezu treba tajnik koji će raditi... tajnik ne radi 60, a radi 33 dana u 4 mjeseca”.¹⁶

U ustavnoj tužbi podnositelj je, među ostalim, naveo da je predmetni tekst objavio isključivo s namjerom da upozna članstvo HŠS-a s propustima u radu glavnog tajnika, a uz tekst je priložio i tablicu u kojoj je iznio projekciju (a ne činjeničnu tvrdnju) toga koliko će dana glavni tajnik raditi od 16. srpnja do 16. listopada 2016. Nadalje, naveo je da je privatni tužitelj iz teksta izabrao pojedine dijelove rečenica izvan konteksta, pri čemu sudovi nisu ocijenili predstavljaju li te izjave vrijednosne sudove ili činjenične tvrdnje, a prvostupanjski sud pozvao se na navode iz tog teksta koji nisu bili predmet privatne tužbe.

U obrazloženju osuđujuće prvostupanjske presude prvostupanjski sud utvrdio je da su podnositeljeve tvrdnje objavljene na internetskoj stranici HŠS-a neistinite te da štete ugledu i časti privatnog tužitelja kao javne osobe, a drugostupanjski sud je u obrazloženju drugostupanjske presude naveo da u cijelosti prihvaća detaljno i argumentirano obrazloženje prvostupanjskog suda.

3. OCJENA USTAVNOG SUDA
USRH je za ocjenu osnovanosti podnositeljeve ustavne tužbe relevantnima ocijenio odredbe članaka 16., 35. i 38. stavaka 1. i 2. Ustava,¹⁷ odnosno članaka 8. i 10. Konvencije.¹⁸

Primjenjujući svoja načelna stajališta glede predmetne problematike¹⁹ na okolnosti slučaja, USRH je ocijenio da odluke o utvrđivanju odgovornosti i kažnjavanju podnositelja za kazneno djelo klevete predstavljaju miješanje države u njegovu slobodu izražavanja, da je miješanje utemeljeno na zakonu (članku 149. KZ-a/11) i slijedi jedan od legitimnih ciljeva iz članka 16. stavka 1. Ustava (zaštitu sloboda i prava drugih, odnosno u konkretnom slučaju zaštitu ugleda i prava privatnog tužitelja), nakon čega je prešao na ocjenu je li to miješanje bilo nužno u demokratskom društvu.

U tom je smislu USRH najprije istaknuo da se, na temelju članka 449. stavka 1. u vezi s člankom 520. Zakona o kaznenom postupku,²⁰ i u postupku po privatnoj tužbi presuda može odnositi samo na kazneno djelo koje je predmet optužbe sadržane u podnesenom, odnosno na raspravi izmijenjenom ili proširenom optužnom aktu. Polazeći od navedenog, USRH je primijetio da je privatni tužitelj određujući činjenični opis kaznenog djela (za koje je podnositelj osuđen u kaznenom postupku), taj opis najvećim dijelom prima facie “smjestio” u područje vrijednosnih sudova. Razlozi za takvu ocjenu zasnovani su djelomice na tome što u tom činjeničnom opisu nije bilo daljnje konkretizacije navedenih inkriminacija, nego je bila riječ o apstraktnim (vrijednosnim) sudovima, a djelomice na tome što je bila riječ o načelnim deklaracijama i projekciji stanja.²¹ Jedini dio činjeničnog opisa kaznenog djela inkriminiranog podnositelju koji je imao dostatne obrise izjave o činjenicama predstavljao je navod da privatni tužitelj “na posao dolazi kada hoće i odlazi kada hoće”.

Polazeći od toga da je pri utvrđivanju jesu li sudovi u presudama dali dostatne i relevantne razloge za miješanje u pravo na slobodu izražavanja potrebno odgovoriti i na pitanje jesu li se odluke sudova temeljile na “prihvatljivoj ocjeni relevantnih činjenica”²², USRH istaknuo je da ne utvrđuje činjenice, ne ocjenjuje dokaze i ne primjenjuje mjerodavno materijalno pravo, ali da ne može ne primijetiti da je u kaznenom postupku svih četvero saslušanih svjedoka iskazalo da nisu mogli dobiti privatnog tužitelja na službeni telefon tijekom radnog vremena, a jedan od njih izjavio je i da ga nikada nije zatekao na radnom mjestu. Osim toga, primijetio je USRH, sam privatni tužitelj je u svojem iskazu naveo da ne postoji evidencija odlaska i dolaska na posao, ali da činjenicu da dolazi na vrijeme može potvrditi portir HŠS-a (no, dokaz saslušanjem toga svjedoka nije proveden).

U svakom slučaju, zaključio je USRH, sudovi su utvrdili odgovornost podnositelja za objavljeni članak bez preciznije analize glede toga koji dijelovi tog teksta predstavljaju navode o činjenicama, a koji vrijednosne sudove.²³ USRH nadalje je primijetio da su predmetni sudovi selektivno pristupili potkrjepljivanju namjere podnositelja dijelovima teksta koji nisu uneseni u činjenični opis kaznenog djela²⁴ te da je podnositelj kažnjen zbog izjava danih u svojstvu predsjednika HŠS-a na štetu privatnog tužitelja (glavnog tajnika HŠS-a), koje su se odnosile na privatnog tužitelja upravo u tom njegovu svojstvu. Polazeći od toga da je privatni tužitelj nedvojbeno (bio) javna osoba poznata užoj (šahovskoj) javnosti, široj (sportskoj) javnosti, a dijelom i najširoj (općoj) javnosti, USRH je u tom kontekstu primijetio i to da su izjave podnositelja koje su se odnosile na način rada glavnog tajnika HŠS-a, koji je tijelo s javnim ovlastima i financira se dijelom iz državnog proračuna, a fortiori tema od javnog interesa.

Usprkos tome, sudovi nisu obrazložili na koji način je to što je podnositeljev tekst usmjeren na privatnog tužitelja kao predstavnika pravne osobe s javnim ovlastima, i to što je riječ bila o temi od javnog interesa utjecalo na kaznenu osudu podnositelja,²⁵ a nisu se (dovoljno) bavili ni općim tonom i kontekstom inkriminiranog članka, koji je jednim dijelom vidljiv iz prethodno spomenutih e-poruka od 23. srpnja 2016., razmijenjenih između stranaka u postupku. Što se pak tiče sankcije, iako je riječ o novčanoj kazni, podnositelj se ipak suočio s kaznenim postupkom i kaznenom osudom, pri čemu bi se novčana kazna u slučaju neplaćanja zamijenila radom za opće dobro, a ako podnositelj ni na to ne pristrane, kaznom zatvora, što ima obeshrabrujući učinak (eng.: chilling effect) na ostvarivanje slobode javnog govora (slobode izražavanja).²⁶

Polazeći od svega navedenog, USRH ocijenio je da ne može zaključiti da je podnositeljeva namjera bila klevetnička te da je sporne izjave dao u toj namjeri odnosno da je iznio činjenične tvrdnje koje su mogle naškoditi časti i ugledu privatnog tužitelja, znajući da su neistinite, pa sudovi nisu uvjerljivo utvrdili postojanje prijeke društvene potrebe koja bi zahtijevala da se pravu privatnog tužitelja na zaštitu njegova ugleda da prednost pred pravom podnositelja na slobodu izražavanja. Sažeto rečeno, nije pokazano da je podnositeljeva kaznena osuda bila nužna u demokratskom društvu, zbog čega je osporenim presudama podnositelju povrijeđeno jamstvo slobode mišljenja i izražavanja misli zajamčeno člankom 38. stavcima 1. i 2. Ustava. Stoga je podnositeljeva ustavna tužba usvojena te su presude ukinute i predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

4. UMJESTO ZAKLJUČKA
Uvodno je istaknuto zašto je važno da se USRH “rastereti” ustavnih tužbi u rutinskim predmetima poput prikazanog. U njemu više nego zabrinjava već sam izostanak razmatranja elementarnog pitanja je li bila riječ o činjeničnim tvrdnjama ili vrijednosnim sudovima, pogotovo nakon što je podnositelj svojim žalbenim navodima drugostupanjskom sudu skrenuo pozornost na to, a da ne govorimo o posvemašnjem izostanku ustavnopravnog i konvencijskog diskursa (metodologije) razmatranja opravdanosti ograničavanja slobode izražavanja.

Završno treba, en passant, istaknuti nešto čime se USRH nije bavio jer nije bilo predmet podnositeljevih prigovora. Pri ocjeni iskaza jednog od svjedoka prvostupanjski sud je u obrazloženju prvostupanjske presude na tri (!) mjesta naveo ocjenu da taj svjedok iskazuje tako kako iskazuje zbog osobnog animoziteta prema privatnom tužitelju zbog tom svjedoku znanih razloga. “Ljutnja” prvostupanjskog suda zbog sadržaja svjedokova iskaza narušava dojam nepristranosti suda i potpuno je nepoželjna u obrazloženju bilo koje presude. Uostalom, ne bi li se prvostupanjskom sudu istom “logikom” mogao imputirati animozitet prema tom svjedoku zbog razloga poznatih samo tom sudu?!