Autor analizira recentnu ustavnosudsku praksu kojom je proširena (upravno)sudska zaštita protiv niza akata javnopravnih tijela protiv kojih, sve do nedavne promjene u praksi Ustavnog suda Republike Hrvatske, nikakva sudska zaštita nije bila propisana pa posljedično niti moguća. Autor smatra da je Ustavni sud počeo ograničavati javnopravna tijela, u prvom redu državu, u korištenju tzv. akata raspolaganja vlasti glede kojih ovlaštenik na njihovo donošenje ne podliježe vanjskoj, u pravilu sudskoj, kontroli. Iako je riječ o pomaku u ustavnosudskoj praksi koji je, u mnogočemu, revolucionaran u hrvatskim okvirima, autor ukazuje i na to da nova ustavnosudska praksa nije u potpunosti konzistentna, kao i da je u nekim aspektima možda i pretjerano ograničavajuća, dok s druge strane izbjegava dati konačne i jasne odgovore na pitanja koja praksu, a i teoriju, muče već desetljećima.