UVOD

Prvi Ustavni zakon o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, nakon donošenja Ustava Republike Hrvatske od 22. prosinca 1990., donesen je i stupio na snagu 21. ožujka 1991. godine.1 Bio je na snazi do 24. rujna 1999. kad je stupio na snagu novi (koji je bio važeći do 15. ožujka 2002. g.) Ustavni zakon o Ustavnom sudu Republike Hrvatske.2 Taj je Ustavni zakon izmijenjen i dopunjen Ustavnim zakonom o izmjenama i dopunama Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske.3

Što se mijenja u Ustavnom zakonu

Promjenom Ustava Republike Hrvatske od 9. studenoga 2000.4 (unesenom u pročišćeni tekst Ustava)5 kao i Promjenom Ustava od 28. ožujka 2001.6 izmijenjene su i dopunjene neke odredbe koje se odnose na stav i nadležnost Ustavnog suda Republike Hrvatske (u nastavku teksta: Ustavni sud).

Te su promjene Ustava, u odnosu na do sada važeći Ustavni zakon, (Nar. nov., br. 99/99) sljedeće:

a) neke izmjene (prividno samo) određenih izraza ili sintagmi,

b) promjene u odnosu na postupak,

c) bitne promjene u nadležnosti.

Stoga je Ustavni zakon trebalo uskladiti s Ustavom što je i učinjeno već navedenim Ustavnim zakonom o izmjenama i dopunama Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (Nar. nov., br. 29/02). Njime su izmijenjene, ukinute ili dopunjene, odnosno unesene nove odredbe u Ustavni zakon. Najvažnije od njih prikazat ćemo u ovom članku.

POSTUPAK OCJENE SUGLASNOSTI ZAKONA S USTAVOM I SUGLASNOSTI DRUGIH PROPISA S USTAVOM I ZAKONOM

Na temelju čl. 128. podst. 2. i 3. Ustava: »Ustavni sud Republike Hrvatske - odlučuje o suglasnosti zakona s Ustavom, - odlučuje o suglasnosti drugih propisa s Ustavom i zakonom«.

Postupak ocjene suglasnosti zakona s Ustavom i suglasnosti drugih propisa s Ustavom i zakonom uređen je odredbama Glave »IV. Ocjena suglasnosti zakona s Ustavom i suglasnosti drugih propisa s Ustavom i zakonom« - članak 34.­ 58. Ustavnog zakona.

Pravo na zahtjev kojim se pokreće postupak

Odredbom članka 34. UZ-a utvrđen je krug osoba koje su imale pravo podnijeti zahtjev kojim se pokreće postupak pred Ustavnim sudom. a) U tom je krugu bila, prema čl. 34. podst. 1. UZ-a: » - jedna petina zastupnika Zastupničkog doma ili jedna petina zastupnika Županijskog doma Hrvatskog državnog sabora, ...«

Kako je promjenama Ustava (Nar. nov., br. 28/01) ukinut Županijski dom, to je prestao postojati i Zastupnički dom. Hrvatski državni sabor, sada s promijenjenim nazivom u Hrvatski sabor, postao je jednodoman.

Stoga je usklađenjem s Ustavom članka 34. podstavka 1. UZ-a propisano:7 »U članku 34. podstavku 1. riječi: Zastupničkog doma ili jedna petina zastupnika Županijskog doma Hrvatskog državnog sabora, zamjenjuju se riječima: Hrvatskoga sabora.«

Stoga sada članak 34. podstavka 1. glasi: »Zahtjev kojim se pokreće postupak pred Ustavnim sudom mogu podnijeti:

- jedna petina zastupnika Hrvatskoga sabora«.

1. b) U članku 34. podstavka 2. bilo je propisano da zahtjev može podnijeti »

- Radno tijelo Zastupničkog doma,« S obzirom na izmjenu naziva,8 riječi: Zastupničkog doma zamjenjuju se riječima: Hrvatski sabor u odgovarajućem padežu.

Odredba članka 34. podstavka 2. sada glasi:

- radno tijelo Hrvatskog sabora, Nadalje u podst. 5. čl. 34. UZ-a bilo je propisano da pravo podnošenja zakona ima: »

- Vrhovni sud Republike Hrvatske, ako pitanje ustavnosti i zakonitosti nastane u postupku pred sudovima,« Dosljedno tome, u članku 35. UZ-a bilo je propisano:

(1) Ako sud u postupku utvrdi da zakon koji bi trebalo primijeniti nije suglasan s Ustavom, zastat će s postupkom i zatražiti da Vrhovni sud Republike Hrvatske podnese Ustavnom sudu zahtjev za ocjenu ustavnosti zakona s Ustavom.

(2) Ako sud u postupku utvrdi da drugi propis koji bi trebalo primijeniti nije suglasan s Ustavom, odnosno zakonom, taj propis neće primijeniti, o čemu će izvijestiti Vrhovni sud Republike Hrvatske. U deset godina9 važenja Ustavnih zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, tu je odredbu Vrhovni sud primijenio dva ili tri puta. Kroz isto je razdoblje Ustavni sud ukinuo kao neustavne desetke odredaba zakona koje je Vrhovni sud također primjenjivao, pa je očito mogao ocijeniti potrebu primjene članka 35. Ustavnog zakona (ranije članka 14. prvog Ustavnog zakona) i obratiti se Ustavnom sudu sa zahtjevom za ocjenu ustavnosti, odnosno zakonitosti.

Načelo ustavnosti i zakonitosti (članak 5. Ustava) nije »privilegij« Ustavnog suda, već je i u ostvarenju članka 118. stavak 1. Ustava,10 i dužnost Vrhovnog suda. U tome je očito zatajio, pa je stoga trebalo omogućiti drugim sudovima neposredan zahtjev za ocjenu ustavnosti i zakonitosti Ustavnom sudu. Naime, te iste propise Ustavni sud ukinuo je u povodu prijedloga građana, dakle očito su prijedlozi sudova Vrhovnom sudu bili osnovani. Stoga je prihvaćena izmjena odredbe članka 34. podstavka 5. UZ-a koja glasi:

» - Vrhovni sud Republike Hrvatske ili drugi sud, ako pitanje ustavnosti i zakonitosti nastane u postupku vođenom pred tim sudom.« Ti su propisi (čl. 34. podst. 5. i čl. 35. UZ-a) sada izmijenjeni. O razlozima izmjene navedeno je u obrazloženju Prijedloga Ustavnog zakona o izmjenama i dopunama Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske11 sljedeće: »Iz sadržaja navedene odredbe proizlazi da se od svih tijela sudbene vlasti, jedino Vrhovnom sudu Republike Hrvatske daje mogućnost podnositi zahtjeve za ocjenu suglasnosti s Ustavom i zakonom određenog akta. Takvo rješenje nije u* suglasnosti s pojedinim postupovnim zakonima Republike Hrvatske, jer oni otvaraju mogućnost i da neki drugi sudovi odlučuju u zaštiti Ustavom utvrđenih ljudskih prava i temeljnih sloboda. Primjerice, Ustavni sud temeljem članka 66. Zakona o upravnim sudovima (Nar. nov,, br. 53/91, 9/92 i 77/92) ili redovni sudovi temeljem članka 485. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov,, br. 53/91, 91/ 92 i 112/99). S obzirom na to da su ovlasti sudova na postupanje u zaštiti Ustavom zajamčenih ljudskih prava i temeljnih sloboda u konkretnim slučajevima propisane ex lege, svrsishodnim se čini proširiti krug subjekata ovlaštenih za podnošenje zahtjeva za ocjenu ustavnosti i zakonitosti osporavanih akata Ustavnom sudu i na sva druga tijela sudbene vlasti«.12 Takvom proširenju prava na (neposredni) zahtjev Ustavnom sudu na sve sudove, slijedila je i izmjena odredbe navedenog članka 35. UZ-a. On izmijenjen13 glasi:

Članak 35. mijenja se i glasi: »(1) Ako sud u postupku utvrdi da zakon koji bi trebao primijeniti, odnosno pojedina njegova odredba nisu suglasni s Ustavom, zastat će s postupkom i podnijeti Ustavnom sudu zahtjev za ocjenu suglasnosti zakona, odnosno pojedine njegove odredbe s Ustavom. (2) Ako sud u postupku utvrdi da drugi propis koji bi trebao primijeniti, odnosno pojedina njegova odredba nisu suglasni s Ustavom i zakonom, na konkretan slučaj će neposredno primijeniti zakon, a Ustavnom sudu će podnijeti zahtjev za ocjenu suglasnosti spornog propisa, odnosno pojedine njegove odredbe s Ustavom i zakonom. (3) O podnijetim zahtjevima iz stavka 1. i 2. ovoga članka Ustavni sud će izvijestiti Vrhovni sud Republike Hrvatske.«

O razlozima izmjene navedeno je i ovo: »S obzirom na prethodno predloženu izmjenu članka 34. podstavka 5. Ustavnog zakona (propisivanje nadležnosti svih sudova za podnošenje zahtjeva za ocjenu ustavnosti i zakonitosti, a ne samo Vrhovnog suda), potrebno je i odredbu članka 35. važećeg Ustavnog zakona odgovarajuće izmijeniti, to jest izbrisati onaj dio odredbe koji obvezuje sudove da navedeni zahtjev podnose »preko« Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Time se procedura pojednostavljuje, a odredba se zadržava na pravilima postupanja sudova u slučajevima ekscepcije ilegalnosti, odnosno u slučaju sumnje u neustavnost zakona. Osim toga, predlaže se da se u stavku 2. riječi »taj propis neće primijeniti« zamijene riječima »neposredno će primijeniti mjerodavni zakon«. Naime, ako sud u konkretnom sudskom postupku posumnja da je određeni podzakonski akt (tzv. »drugi propis«) nezakonit, on ne zastaje s postupkom (kao što je to u slučaju iz stavka 1. kad posumnja u neustavnost zakona), već nastavlja postupak, ali će na konkretan slučaj neposredno primijeniti zakon, a u međuvremenu će podnijeti zahtjev za ocjenu ustavnosti i zakonitosti spornog podzakonskog akta Ustavnom sudu. To je pravna bit ekscepcije ilegalnosti, o kojoj govori stavak 2. ovog članka. Budući da iz sadržaja važeće odredbe nije jasno na koji način sud postupa ako posumnja u neustavnost i nezakonitost nekog podzakonskog akta, ovom se izmjenom daje neposrednija uputa o postupanju suda u takvim slučajevima, jer se iz sadašnjih odredaba ne uočava dovoljno jasno da su pravne situacije u stavcima 1. i 2. posve različite, te da u stavku 2. riječ »taj propis neće primijeniti« zapravo znače: »neposredno će se primijeniti zakon«

Odredbom se također propisuje da će o podnesenim zahtjevima sudovima Ustavni sud izvijestiti Vrhovni sud Republike Hrvatske.14

d) Prema članku 34. podstavka 7. UZ-a, pravo na zahtjev imala su i: » - predstavnička tijela jedinica lokalne samouprave i uprave u stvarima iz ustrojstva lokalne samouprave i uprave.« Ova je odredba brisana. To stoga što je člankom 12. UZIDUZ-a dodan novi članak 34a. On glasi:

»Članak 34a. (1) Ako prestavničko tijelo jedinice lokalne ili područne (regionalne) samouprave u Republici Hrvatskoj smatra da zakon kojim se uređuje ustrojstvo, djelokrug ili financiranje jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave nije u skladu s Ustavom, ima pravo podnijeti zahtjev Ustavnom sudu za ocjenu ustavnosti tog zakona ili pojedinih njegovih odredaba s Ustavom. (2) O zahtjevu iz stavka 1. ovoga članka Ustavni sud dužan je odlučiti po hitnom postupku, a najkasnije u roku od 30 dana od dana zaprimanja zahtjeva.«

Time je:

a) utvrđeno pravo na zahtjev svakom predstavničkom tijelu jedinice lokalne ili područne (regionalne) samouprave u Republici Hrvatskoj koje smatra da zakon, kojim se uređuje: - ustrojstvo, - djelokrug, ili - financiranje jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, nije u skladu s Ustavom. Ta je odredba potpunija nego do sada u odnosu na utvrđeni opseg tog prava. Naime, do sada je u čl. 34. podst. 7. UZa bilo to pravo propisano samo u odnosu na »ustrojstvo lokalne samouprave i uprave«. To se u praksi, doduše, moglo tumačiti i šire. Ipak izmjena upotpunjuje dosadašnju odredbu.

b) Ustavni sud obvezan je da o zahtjevu (mora) odluči(ti) po hitnom postupku,15 a najkasnije u roku od 30 dana od dana zaprimanja zahtjeva. To je jedan od izuzetaka u kojima je Ustavnom sudu propisan rok za donošenje odluke. Tako, npr., još u članku 38. UZIDUZ-a kojem je dodan čl. 91a. st. 2. UZ-a upućuje na odluku o referendumu, a rok za žalbu o izbornim sporovima je 48 sati (čl. 88. st. 3. UZ-a, odluka u povodu žalbe protiv odluke o razrješenju sudačke dužnosti i odluke o stegovnoj odgovornosti suda - žalbeni ustavnosudski postupci).

Pravo na zahtjev izuzetno je važno pravo, jer prema članku 42. stavak 1. UZ-a:

»(1) Postupak za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom i drugih propisa s Ustavom i zakonom, smatra se pokrenutim na dan primitka zahtjeva u Ustavnom sudu, odnosno na dan predaje zahtjeva pošti preporučeno.«

U tome je bitna razlika u odnosu na prijedlog za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom i drugih propisa s Ustavom i zakonom, jer prema čl. 42. st. 2. UZ-a:

»(2) Postupak za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom i drugih propisa s Ustavom i zakonom u povodu prijedloga, smatra se pokrenutim na dan donošenja rješenja o pokretanju postupka.«

Prijedlog za pokretanje postupka

Prema odredbi članka 36. stavak 1. UZ-a:

“(1 ) Svaka fizička i pravna osoba ima pravo predložiti pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom i ocjenu suglasnosti drugih propisa s Ustavom i zakonom.”

 U tijeku postupka za donošenje UZIDUZ-a bilo je prijedloga da se u članku 36. stavku 1. postave određene prepreke preširokom pristupu sudu. To bi se učinilo time da bi se zahtijevalo da podnositelj prijedloga dokaže svoj pravni interes za podnošenje prijedloga.

Smatra se da predlagatelj ima „pravni interes za podnošenje prijedloga ako propis neposredno poseže u njegova prava, pravne interese ili pravni položaj." To je očito bilo inspirirano čl. 162. Ustava Republike Slovenije16 i čl. 24. Zakona o ustavnem sodištu17. Ti prijedlozi, međutim, nisu bili prihvaćeni.

Ocjena ustavnosti propisa koji su prestali važiti

Do promjene Ustava (Nar. nov., br. 28/ 01), dakle do 28. ožujka 2001. g., Ustavni sud nije bio nadležan za ocjenu ustavnosti zakona, odnosno ustavnosti i zakonitosti drugih propisa ili, pak, njihovih pojedinih odredaba ako su prestali važiti.

Na temelju članka 128. podstavak 3. Ustava, Ustavni sud: može ocjenjivati ustavnost zakona te ustavnost i zakonitost drugih propisa koji su prestali važiti ako od tog prestanka do podnošenja zahtjeva ili prijedloga za pokretanje postupka nije prošlo više od godine dana,” Ta odredba nalazi svoju ustavnozakonsku provedbu u čl. 54a. UZIDUZ-a18. Odredbe tog članka glase:

“(1 ) Ustavni sud može ocjenjivati ustavnost zakona te ustavnost i zakonitost drugog propisa, odnosno pojedinih njihovih odredaba, iako su oni prestali važiti, ako od tog prestanka do podnošenja zahtjeva ili prijedloga za pokretanje postupka nije proteklo više od godinu dana.

(2) Kad u postupku ocjene utvrdi neustavnost, odnosno nezakonitost akta iz stavka 1. ovoga članka, Ustavni sud će donijeti odluku o utvrđenju neustavnosti zakona ili neustavnosti i nezakonitosti drugog propisa, odnosno pojedinih njihovih odredaba.

(3) U slučaju iz stavka 2. ovoga članka odgovarajuće se primjenjuju odredbe članka 56. i 56a. ovoga Ustavnog zakona”. Time je uređena i kroz Ustavni zakon (UZIDUZ) nova ovlast Ustavnog suda. Izmjena pravomoćnih pojedinačnih akata donesenih na osnovi ukinutih odredaba zakona ili drugog propisa, odnosno poništenih odredaba drugog propisa

Prema odredbi članka 19.UZIDUZ-a:

Članak 53. mijenja se i glasi:

“(1 ) Ustavni sud će ukinuti zakon ili pojedine njegove odredbe ako utvrdi da nije suglasan s Ustavom, odnosno drugi propis ili pojedine njegove odredbe ako utvrdi da nije suglasan s Ustavom i zakonom. (2) Ukinuti zakon i drugi propis, odnosno njihove ukinute odredbe, prestaju važiti danom objave odluke Ustavnog suda u Narodnim novinama, ako Ustavni sud ne odredi drugi rok. (3) Ustavni sud može poništiti propis, odnosno pojedine njegove odredbe, uzimajući u obzir sve okolnosti od važnosti za zaštitu ustavnosti i zakonitosti, te imajući u vidu osobito težinu povrede Ustava ili zakona i interes pravne sigurnosti: - ako se njime vrijeđaju ljudska prava i temeljne slobode zajamčene Ustavom, - ako se njime pojedinci, skupine ili udruge neosnovano stavljaju u povoljniji ili nepovoljniji položaj.” Stjecanje prava na izmjenu pravomoćnih pojedinačnih akata Pravo na izmjenu pravomoćnih pojedinačnih akata donesenih na osnovi ukinutih odredbi zakona, odnosno ukinutih odredbi drugog propisa, bitno je suženo.

 Do 15. ožujka 2002. kao dana stupanja na snagu UZIDUZ-a, prema stavku 2. i 3. članka 56. UZ-a:

“ (1) Pravomoćna osuda za kazneno djelo utemeljena na zakonskoj odredbi koja je ukinuta zbog nesuglasnosti s Ustavom, ne proizvodi pravne učinke i može se izmijeniti odgovarajućom primjenom odredaba o ponavljanju kaznenog postupka. ( 2) Svaka fizička i pravna osoba kojoj je povrijeđeno pravo pravomoćnim pojedinačnim aktom donesenim na osnovi ukinutog zakona ili drugoga ukinutog ili poništenog propisa, ima pravo tražiti od nadležnog tijela izmjenu tog pojedinačnog akta odgovarajućom primjenom odredaba o ponavljanju postupka.”

Odredbom članka 22. UZIDUZ-a bitno je izmijenjen članak 56. UZ-a. Radi usporedbe navodimo ga u cijelosti.

 “Članak 56. mijenja se i glasi: (1) Pravomoćna presuda za kazneno djelo utemeljena na odredbi zakona koja je ukinuta zbog nesuglasnosti s Ustavom, ne proizvodi pravne učinke od dana stupanja na snagu odluke Ustavnog suda o ukidanju odredbe zakona na temelju koje je presuda donesena i može se izmijeniti odgovarajućom primjenom odredbi o ponavljanju kaznenog postupka. (2) Svaka fizička i pravna osoba koja je Ustavnom sudu podnijela prijedlog za ocjenu suglasnosti pojedine odredbe zakona s Ustavom odnosno pojedine odredbe drugog propisa s Ustavom i zakonom, a Ustavni sud njezin prijedlog prihvati i ukine odredbu zakona, odnosno odredbu drugog propisa, ima pravo podnijeti zahtjev nadležnom tijelu za izmjenu pravomoćnog pojedinačnog akta kojim joj je povrijeđeno pravo, a koji je donesen na temelju ukinute zakonske odredbe, odnosno ukinute odredbe drugog propisa, odgovarajućom primjenom odredaba o ponavljanju postupka. (3) Svaka fizička i pravna osoba kojoj je povrijeđeno pravo pravomoćnim pojedinačnim aktom donesenim na temelju poništene odredbe drugoga propisa, ima pravo podnijeti zahtjev nadležnom tijelu za izmjenu toga pojedinačnog akta odgovarajućom primjenom odredaba o ponavljanju postupka. (4) Zahtjev za izmjenu pravomoćnog pojedinačnog akta iz stavka 2. i 3. ovoga članka može se podnijeti u roku od šest mjeseci od dana objave odluke Ustavnog suda u Narodnim novinama. (5) U postupcima u kojima o pravnoj stvari, do dana stupanja na snagu odluke Ustavnog suda kojom se ukida zakon, odnosno poništava ili ukida drugi propis ili pojedina njihova odredba, nije pravomoćno odlučeno, a taj se zakon, odnosno drugi propis neposredno primjenjuje u toj pravnoj stvari, ukinuti zakon, odnosno poništeni ili ukinuti drugi propis ili njihova ukinuta ili poništena odredba neće se primjenjivati od dana stupanja na snagu odluke Ustavnog suda.”

Prema izmijenjenom stavku 2. članka 56. UZ-a, pravo podnijeti zahtjev nadležnom tijelu za izmjenu pravomoćnog pojedinačnog akta ima samo ona fizička ili pravna osoba: a) koja je podnijela prijedlog za ocjenu suglasnosti pojedine odredbe zakona s Ustavom, odnosno pojedine odredbe drugog propisa s Ustavom i zakonom, b) kojoj je Ustavni sud prijedlog prihvatio, i c) ukinuo odredbu zakona, odnosno odredbu drugog propisa.

Ostale fizičke i pravne osobe, dakle one koje nisu podnijele prijedlog, iako im je povrijeđeno pravo, nemaju pravo, na zahtjev nadležnom tijelu za izmjenu pravomoćnog pojedinačnog akta kojim im je povrijeđeno pravo, a koji je donesen na temelju ukinute zakonske odredbe, odnosno ukinute odredbe drugog propisa. Kako je moguće, da je do ukidanja došlo na zahtjev nekog ovlaštenika iz čl. 34. UZ-a ili, pak, u postupku koji je temeljem čl. 36. st. 2. UZ-a pokrenuo sam Ustavni sud, u tim slučajevima, prema našem mišljenju, neće postojati ničije pravo na zahtjev (iz st. 2. i 3. čl. 56. UZ-a) nadležnom tijelu za izmjenu pravomoćnog pojedinačnog akta.

Takvo suženje kruga osoba ovlaštenih na podnošenje zahtjeva za izmjenu pojedinačnog akta (uvijek je riječ o posljedicama ukidanja zakona ili drugog propisa), koliko je s jedne strane suženje prava, toliko je, s druge strane, doprinos pravnoj sigurnosti. To, tim više što je moguće da zakon ili drugi propis koji je Ustavni sud ukinuo, ostaje temeljem dosadašnjeg kao i sada važećeg čl. 53. st. 2. UZ-a na snazi i određeno vrijeme nakon ukidanja,19 te proizvodi učinke, da bi ih se zatim, pozivom na čl. 56. UZ-a uklonilo iz pravnog poretka.20 To je i razlog zbog kojeg novelirani čl. 56. st. 2. UZ-a smatramo doprinosom pravnoj sigurnosti.

Poništeni propis

Ustavni sud ne može poništiti zakon. Može, međutim, poništiti drugi propis, odnosno pojedine njegove odredbe. Vidjeti o tome naprijed navedenu odredbu čl. 19. UZIDUZ-a, odnosno novelirani čl. 53. UZ-a. S obzirom na to da poništenje drugog propisa, odnosno pojedinih njegovih odredbi dolazi samo kad za takvu odluku Ustavnog suda govore „....sve okolnosti od važnosti za zaštitu ustavnosti i zakonitosti, te imajući na umu osobitu težinu povrede Ustava ili zakona i interes pravne sigurnosti...", Ustavni zakon daje pravo svakoj fizičkoj i pravnoj osobi, dakle i onoj koja nije podnijela prijedlog za pokretanje postupka o ocjeni ustavnosti, odnosno zakonitosti tog drugog propisa, da podnese zahtjev nadležnom tijelu za izmjenu pojedinačnog akta kojim je povrijeđeno njezino pravo ako je taj akt donesen na temelju poništene odredbe drugog propisa.

Rok za podnošenje zahtjeva

Dok je prema čl. 56. st. 3. u dosadašnjem tekstu UZ-a rok za podnošenje zahjeva bio dvostruko uvjetovan i različito propisan ovisno o tome je li bila riječ o ukidanju ili, pak, o poništaju, sada je st. 4. čl. 56. UZ-a određen jedan rok za sve slučajeve: “....šest mjeseci od dana objave odluke Ustavnog suda u Narodnim novinama”.

Naknada štete

Prema do sada važećim odredbama st. 5. i 6. UZ-a: "(5) Ako se utvrdi da se izmjenom pojedinačnog akta ne mogu otkloniti posljedice nastale primjenom propisa koji je neustavan, odnosno nezakonit, Ustavni sud može odrediti da se te posljedice otklone povratom u prijašnje stanje, naknadom štete ili na drugi način. (6) Ustavni sud će odluku iz prethodnog stavka donijeti na prijedlog osobe koja za to ima pravni interes. Prijedlog se podnosi u roku od 30 dana po pravomoćnom okončanju postupka za izmjenu pojedinačnog akta.” Te su odredbe sada izostavljene iz čl. 56. UZ-a. Taj dio uređen je novim, dodanim21 člankom 56.a UZ-a.

On glasi: „Ako su nastupili učinci pravomoćne sudske presude za kazneno djelo utemeljene na zakonskoj odredbi koja je ukinuta, odnosno ako se izmjenom pravomoćnoga pojedinačnog akta iz članka 56. stavka 2. i 3. ovoga Ustavnog zakona ne mogu otkloniti štetne posljedice nastale uslijed povrede prava stranke, stranka može u roku iz članka 56. stavka 4. ovoga Ustavnog zakona podnijeti zahtjev nadležnom sudu da se te posljedice otklone naknadom štete."

Time je prestala nadležnost Ustavnog suda u otklanjanju posljedica neustavnog, odnosno nezakonitog, ukinutog ili poništenog propisa (dosadašnji čl. 56. st. 5. i 6. UZ-a). Zahtjev se podnosi u roku od šest mjeseci od dana objave odluke Ustavnog suda u Narodnim novinama nadležnom sudu. U prosuđivanju tog roka ne bi trebalo zanemariti ni činjenicu prema kojoj nije isključeno da se za nemogućnost izmjene pravomoćnog pojedinačnog akta i otklanjanju štetnih posljedica nastalih zbog povrede prava stranke, kad stranka sazna tek nakon neuspjelog pokušaja te izmjene, dakle izvan roka od šest mjeseci od dana objave odluke Ustavnog suda u Narodnim novinama. Čini nam se da bi za vrijeme trajanja pokušaja te izmjene (osim ako je riječ o očitoj zloporabi) trebalo smatrati da rok od šest mjeseci ne teče.

Ovdje naglašavamo da tu naknadu štete zbog nemogućnosti otklanjanja štetne posljedice izmjenom pravomoćnog pojedinačnog akta, treba razlikovati od naknade koju Ustavni sud određuje (primjerena naknada) temeljem čl. 59.a UZa zbog povrede ustavnog prava podnositelja ustavne tužbe tom podnositelju.

ZAŠTITA LJUDSKIH PRAVA I TEMELJNIH SLOBODA

U skadu s promjenom Ustava (Nar. nov., br. 28/01), terminologija do te promjene koja je govorila o “zaštiti ustavnih sloboda i prava čovjeka i građanina” izmijenjena je u “zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda”, Sadržaj, pak, čl. 59. UZ-a usklađen je s odredbom čl. 128. podst. 4. Ustava.22 Stoga je izmijenjen st. 1. čl. 59. UZ-a.

On sada glasi: »U članku 59. stavak 1. mijenja se i glasi: (1) Svatko može podnijeti Ustavnom sud ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom, odnosno Ustavom zajamčeno pravo na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu (u nastavku teksta: ustavno pravo)23.

Pretpostavke pokretanja postupka

Pretpostavka podnošenju ustavne tužbe je i nadalje (u pravilu) iscrpljeni pravni put.24 Odredbom st. 4. čl. 59. UZ-a bilo je dopušteno iznimno podnošenje ustavne tužbe i prije iscrpljenog pravnog puta. Kako bi se i nadalje dopustilo pokretanje postupka ustavnom tužbom i prije iscrpljenog pravnog puta, dakle ne iznimno, već uz postojanje određenih pretpostavki, dodan je člankom 26. UZIDUZ-a novi čl. 59a. UZ-a. Njegovo unošenje otvorilo je mnoge (kad se pročita većinom ipak nepotrebne) dvojbe. Stoga, prije nego što ga navedemo, treba ukazati na povijest i razloge njegova nastajanja i donošenja.

Kako je nastao članak 59a. UZ-a

Razlozi

U prethodnom poglavlju naveli smo da je člankom 25. UZIDUZ-a brisana odredba st. 4. čl. 59. UZ-a. Ona je glasila: »(4) Ustavni sud iznimno može pokrenuti postupak po ustavnoj tužbi i prije negoli je iscrpljen pravni put ako utvrdi da je potpuno razvidno da se pobijanim aktom, odnosno ne donošenjem akta u razumnom roku, grubo vrijeđaju ustavna prava ili slobode i da bi nepokretanjem postupka za podnositelja tužbe mogle nastupiti teške i nepopravljive posljedice.« Tom je odredbom, kao iznimka (».... iznimno..«), ali kao mogućnost, bilo dopušteno pokretanje postupka i prije no što je iscrpljen pravni put. (»Ustavni sud može ....«).

Pokretanje postupka po ustavnoj tužbi ni u tom slučaju nije bila obveza Ustavnog suda. On je tek mogao (»... može ...«) pokrenuti postupak. To samo ako je utvrdio da skupno (kumulativno) postoje ove pretpostavke: a) da je potpuno razvidno (dakle više od vjerojatnog), b) da se pobijanim aktom, odnosno nedonošenjem akta u razumnom roku, c) grubo vrijeđaju ustavna prava i slobode i d) da bi nepokretanjem postupka (po ustavnoj tužbi) za podnositelja tužbe mogle nastupiti teške i nepopravljive posljedice.

Prijedlogom Ustavnog zakona o izmjenama i dopunama Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (u nastavku teksta: Prijedlog) od 10. 10. 2001., predlagao je predložio brisanje te odredbe st. 4. čl. 59. UZ-a, a dodao je člankom 26. Prijedloga novi čl. 59a. koji je trebao glasiti: »Članak 59a. (1) Ustavni sud iznimno može (podcrtao J. C.) pokrenuti postupak po ustavnoj tužbi prije no što je iscrpljen dopušteni pravni put, u slučaju kad o pravima i obvezama stranke nije u razumnom roku odlučio sud ili u slučaju kad se pobijanim aktom grubo vrijeđaju ustavna prava, a potpuno je razvidno da bi nepokretanjem postupka za podnositelja ustavne tužbe mogle nastati teške i nepopravljive posljedice. (2) U odluci kojom usvaja ustavnu tužbu zbog nedonošenja akta u razumnom roku iz st. 1. ovog članka, Ustavni sud će nadležnom sudu odrediti primjereni rok za donošenje akta kojim će taj sud meritorno odlučiti o pravima i obvezama podnositelja, računajući od dana objave odluke Ustavnog suda u Narodnim novinama.

Tako sročeni članak i nadalje je zadržao ovlast Ustavnog suda da po ustavnoj tužbi pokrene postupak prije no što je iscrpljen dopušteni pravni put, ali i opet samo kao mogućnost, a ne kao obvezu. Više nije zahtijevao da skupno (kumulativno) budu ispunjene sve ranije pretpostavke iz čl. 59. st. 4. UZ-a (kako smo ih naprijed naveli od a) do d), već je to učinio kroz dvije osnovne grupe. a) prvu - propuštanje donošenja odluke u razumnom roku, i b) drugu - kad se pobijanim aktom grubo vrijeđaju ustavna prava. Unio je i odredbu prema kojoj (st. 2. čl. 59a. Prijedloga) u odluci kojom usvaja ustavnu tužbu zbog nedonošenja akta u razumnom roku Ustavni sud određuje nadležnom sudu primjereni rok za donošenje akta kojim će taj sud meritorno odlučiti o pravima i obvezama podnositelja ustavne tužbe. Ta je odredba (trebala biti) zasnovana na praksi Ustavnog suda kojom je Ustavni sud pokušao otkloniti deficitarnost odredbe čl. 59. st. 4. UZ-a o tome kakvu odluku Ustavni sud donosi u primjeni te odredbe.

O tome je sudac Ustavnog suda Velimir Belajec naveo i ovo: »Treba napomenuti da se citiranom odredbom (čl. 54. st. 4. - nap. J. C.) ne uređuje kakvu će odluku Ustavni sud donijeti u slučaju kad u razumnom roku nije donesen akt (tj. kakav će biti njezin sadržaj), iako je očito da se u tom slučaju akt (koji ne postoji) ne može ukinuti prema čl. 72. Ustavnog zakona. Ustavni je sud u toj situaciji, morao popuniti zakonsku prazninu, i to tako da je u izreci odluke (pored općeg izričaja da se tužba usvaja) unio i naredbu nadležnom tijelu i da postupak okonča u određenom roku.

To pokazuje da je Ustavni sud i dalje, nakon donošenja novog Ustavnog zakona, prisiljen tumačenjem pojedinih odredaba rješavati procesna pitanja koja Zakonom nisu razjašnjena, pa čak i stvarati procesnopravne odredbe koje nedostaju.«25

Pristup Europskom sudu za ljudska prava

U razradi tog dijela instituta ustavne tužbe, postavilo se i pitanje pristupa Europskom sudu za ljudska prava (u nastavku teksta: Europski sud) prema odredbama Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, posebno i Protokola br. 11 uz tu Konvenciju26. Kako je pretpostavka pristupu (obraćanju) Europskom sudu prema čl. 35. t. 1. Protokola 11. - »Uvjeti dopuštenosti« iscrpila sva raspoloživa domaća pravna sredstva, to se u pretežnom dijelu stručne javnosti smatralo da treba biti iscrpljen i put pred Ustavnim sudom - postupak po ustavnoj tužbi.

Međutim, neke odluke Europskog suda pokazale su27 da Europski sud, iako u pravilu smatra «... da pravilo o iscrpljenju domaćih pravnih sredstava iz čl. 35. st. 1. Konvencije obvezuje one koji žele svoj predmet protiv države predati pred međunarodno sudsko tijelo da prvo iskoriste pravna sredstva iz svog nacionalnog pravnog sustava«28, ipak to ne smatra beziznimnim. Naime, u istoj presudi se navodi: »... Ovo se pravilo temelji na predmnijevi koja je izražena u čl. 13. Konvencije - a s kojom je blisko povezana -kako je u domaćem sustavu na raspolaganju učinkovito sredstvo u odnosu na navodnu povredu, bez obzira na to jesu li odredbe Konvencije preuzete u nacionalno pravo ili nisu.... ....Na temelju čl. 35. Konvencije, podnositelj zahtjeva bi trebao imati redovni put do pravnih sredstava koja su dostupna i dovoljna da osiguraju naknadu u odnosu na navodne povrede. Postojanje pravnih sredstava u pitanju mora biti dovoljno sigurno ne samo u teoriji nego i u praksi, a ako to nije tako, tada će tim pravnim sredstvima nedostajati potrebna dostupnost i učinkovitost.... U ovom predmetu Vlada je Sudu dostavila samo jedan predmet (podcrtao J. C.) u kojem je Ustavni sud donio odluku na temelju čl. 59. st. 4. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu kako bi potkrijepila svoju tvrdnju koja se odnosi na dostatnost i djelatnost pravnog sredstva.... Međutim, nepostojanje daljnje sudske prakse ukazuje na trenutnu nesigurnost tog pravnog sredstva u praktičnom smislu. Prema mišljenju Suda, samo jedan predmet kojeg je navela Vlada nije dostatan kako bi se pokazalo da postoji ustaljena nacionalna sudska praksa koja bi dokazala djelotvornost tog pravnog sredstva.

U svjetlu naprijed navedenog, Sud smatra da se tužba na temelju čl. 59. st. 4. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu ne može s dovoljnom razinom sigurnosti smatrati djelotvornim pravnim sredstvom (podcrtao J. C.) u predmetu podnositelja.29 To se u biti ponavlja i u predmetu Cerin protiv Hrvatske u kome Sud, uz ostalo: »Podsjeća da je dužnost država ugovornica organizirati svoje pravosudne sustave na takav način da mogu svakome jamčiti donošenje konačne odluke o sporovima koji se odnose na građanska prava i obveze u razumnom roku ....«30

Ponavlja se i u predmetu Futterer protiv Hrvatske.31 Je li ova praksa Europskog suda utjecala na preispitivanje čl. 26. Prijedloga ili su tome drugi razlozi, ostaje u sferi nagađanja. Međutim, bez obzira na motivaciju Amandmanom II. na Prijedlog Ustavnog zakona32 na čl. 26. Prijedloga, taj je izmijenjen i prilikom donošenja UZIDUZ-a unesen u isti kao čl. 26. tog Ustavnog zakona, te je njime dodan čl. 59a. koji, jednako kao Amandmanom II. glasi:

»Članak 59a. (1) Ustavni sud će pokrenuti po ustavnoj tužbi i prije no što je iscrpljen pravni put, u slučaju kad o pravima i obvezama stranke ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela nije u razumnom roku odlučio sud ili u slučaju kad se osporenim pojedinačnim aktom grubo vrijeđaju ustavna prava, a potpuno je razvidno da bi nepokretanjem ustavnosudskog postupka za podnositelja ustavne tužbe mogle nastati teške i nepopravljive posljedice. (2) U odluci kojom usvaja ustavnu tužbu zbog nedonošenja akta u razumnom roku iz st. 1. ovog članka, Ustavni sud će nadležnom sudu odrediti rok za donošenje akta kojim će taj sud meritorno odlučiti o pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela podnositelja. Rok za donošenje akta počinje teći idućeg dana od dana objave odluke Ustavnog suda u Narodnim novinama. (3) U odluci iz st. 2. ovog članka Ustavni sud će odrediti primjerenu naknadu koja pripada podnositelju zbog povrede njegova ustavnog prava koju je sud učinio kada o pravima i obvezama podnositelja ili o sumnji ili optužbi zbog njegova kažnjivog djela nije odlučio u razumnom roku. Naknada se isplaćuje iz državnog proračuna u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva stranke za njezinu isplatu.«

Što je (nova) uredio članak 59a. UZ-a

Tako sročeni tekst, koji je, kako smo već rekli, u javnosti probudio znatnu pažnju i dvojbe, unio je u odnosu na raniji tekst čl. 59. st. 4. UZ-a niz novina:

1 . Pokretanje postupka po ustavnoj tužbi više nije iznimka o kojoj Ustavni sud može, ali ne mora odlučiti. - riječ »iznimno« nema u tekstu čl. 59a. - ako su ispunjene pretpostavke iz st. 1. ovog članka, Ustavni sud dužan je (»će« a ne: »može«) pokrenuti postupak po ustavnoj tužbi.

2. Razlozi više nisu skupni (kumulativni) već su propisana dva zasebna osnovna razloga: a) nedonošenja akta u razumnom roku ili b) gruba povreda ustavnih prava. 3. U st. 2. čl. 59a. obvezan je Ustavni sud odrediti rok nadležnom sudu, kad je riječ o nedonošenju akta u razumnom roku, za donošenje akta kojim će nadležni sud meritorno odlučiti o pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela nositelja. To je u biti potvrda ustavnosudske prakse Ustavnog suda Republike Hrvatske u primjeni čl. 59. st. 4. UZ-a.33 4. U stavku 3. Ustavni sud obvezan je odrediti primjerenu naknadu koja pripada podnositelju zbog povrede njegova ustavnog prava učinjene zbog propuštanja donošenja odluke u razumnom roku.

Moguće je upitati se je li takva odredba inicirana čl. 41. Protokola 11. Konvencije (Strassbourg 11. svibnja 1994.), prema kojem: »- pravedna naknada Ako sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi (podcrtao J. C.) dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci.« U svezi s tim treba primijetiti da čl. 41. Protokola 11. omogućava Europskom sudu prosudbu o potrebi dodjele pravedne naknade (».....prema potrebi ....«).

Naprotiv, čl. 59a. st. 3. obvezuje Ustavni sud34 da odredi primjerenu naknadu podnositelju ustavne tužbe zbog povrede njegova ustavnog prava koje je sud učinio kad o pravima i obvezama ili sumnji ili optužbi zbog njegova kažnjivog djela nije odlučio u razumnom roku. U obrazloženju uz Amandman II. o razlozima donošenja čl. 59a. rečeno je i ovo: »U st. 1. čl. 59. predlaže se izmjena riječi »iznimno može« u riječ »će«. To stoga što se tom odredbom jasnije razrađuje nadležnost Ustavnog suda (sadržana u važećem čl. 59. st. 4.) pri odlučivanju u slučajevima kad stranka podnosi ustavnu tužbu zbog nerazumne duljine sudskih postupaka.

Izmjenom tog članka Ustavni sud dobiva jaču nadležnost da, kao najviša nacionalna institucija Republike Hrvatske, odlučuje o povredama ljudskih prava koja su građanima počinjena nerazumnom duljinom sudskih postupaka. Do donošenja izmjena i dopuna Ustava iz 2000. godine (Nar. nov., br. 113/00), Ustava Republike Hrvatske nije imao u sebi ugrađenu ustavnu odredbu o nužnosti donošenja sudskih odluka u razumnom roku.

Izmjenama Ustava u prosincu 2000. godine to je pravo postalo Ustavom zajamčeno svim građanima, pa se i nadležnost Ustavnog suda mora prilagoditi važećem Ustavu Republike Hrvatske. Budući da je čl. 29. izmjena i dopuna Ustava iz 2000. godine građanima Republike Hrvatske po prvi put zajamčeno ustavno pravo na postupanje sudova u razumnom roku, utvrđenje Ustavnog suda da je u pojedinačnom sudskom predmetu sud doista prekoračio svaku razumnu duljinu sudskog postupka, za sobom povlači i utvrđenje da je stranci time povrijeđeno njezino ustavno pravo na suđenje u razumnom roku.

To je posve samostalna povreda ustavnog prava, koja nema nikakve veze s naknadom štete koja se stranci dodjeljuje nakon što sud okonča sudski postupak i meritorno presudi o njezinom pravu ili obvezi, a zakon na kojem se temeljila presuda naknadno bude ocijenjen neustavnim (v. čl. 23. Prijedloga). Prema tome, nakon uvođenja novog čl. 29. Ustava u pravni poredak Republike Hrvatske, moraju se razlikovati dvije samostalne vrste naknade štete: 1) ona koja se dosuđuje stranci zbog toga što joj je povrijeđeno njezino ustavno pravo na razumnu duljinu sudskog postupka (čl. 26. Prijedloga), i 2) ona koja se dosuđuje stranci ako se izmjenom pojedinačnog sudskog akta ne mogu otkloniti štetne posljedice nastale zbog toga što je pojedinačni akt donesen na temelju neustavnog zakona ili neustavnog i nezakonitog drugog propisa (čl. 23. Prijedloga).

Za određivanje naknade u prvom slučaju bio bi nadležan Ustavni sud Cer se radi o povredi koju je učinio redovni sud), a za određivanje naknade u drugom slučaju bio bi nadležan redovni sud (jer se radi o povredi koju je učinio parlament donošenjem neustavnog zakona ili drugo tijelo državne vlasti donošenjem neustavnog ili nezakonitog propisa). U stavcima 1. i 2. čl. 59a. predlaže se dodavanje riječi »ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela«, jer se ustavna tužba zbog nedonošenja pojedinačnog akta u razumnom roku može podnositi i u kaznenim, a ne samo u građanskim ili upravnim stvarima. Osim toga, usklađuje se tekst Prijedloga sa čl. 29. Ustava.35

Namjere i posljedice

Ne bi trebalo dvojiti o plemenitosti namjera kojima je sročen čl. 59a. UZ-a. Ipak ostaje pitanje posljedica. Naime, (nepotpuni) podaci o broju tzv. »težih« predmeta u kojima postupak traje pred sudovima duže od pet godina, govori o broju oko 66.000 takvih predmeta. Ako bi to bio jedan od kriterija prosudbe razumnog roka, a trajanje postupka to može biti, tada, ako samo deset posto stranaka u tim predmetima podnese pozivom na čl. 59a. ustavnu tužbu, Ustavni sud primit će u kratkom razdoblju više od 6.000 novih predmeta.

Ustavni sud neće moći (iako će sigurno izgraditi odgovarajuće kriterije) nastaviti svojom praksom iz čl. 59. st. 4. UZ-a, te ne uzeti u razmatranje tužbe podnesene po čl. 59a. UZ-a, (što ne znači i usvojiti ih). Izložit će, naime, ako se drukčije ne bude odnosio prema tim tužbama, stavu Europskog suda na koji smo unaprijed ukazali u ustavnoj tužbi kao neučinkovitom pravnom sredstvu. Postavljajući brane zloporabi čl. 59a. UZ-a s jedne strane, a otklanjajući sumnje Europskog suda, te njegov stav da uzima u svoj postupak i one predmete u kojima nije iscrpljen domaći pravni put - posebno ustavna tužba, o (nedjelotvornom)36 neučinkovitom pravnom sredstvu, sigurno je procjep koji neće biti lako ukloniti. Stranke bi trebale imati na umu da se nedovoljno osnovano korištenje članka 59a., u sadašnjoj situaciji preopterećenih sudova, može vratiti produženjem postupaka, zbog, pored ostalog »zagušenja« Ustavnog suda ustavnim tužbama i pretvoriti u svoju suprotnost.

Jednako tako treba imati na umu da i »primjena naknada« iz st. 3. čl. 59a., prije govori o simboličnoj naknadi, pa ni tu ne treba očekivati neosnovanu dobit kao stimulans u podnošenju ustavnih tužbi. To nije naknada štete, kakva se daje za neotklonjene štetne posljedice iz čl. 56a. UZ-a, već naknada (da li štete?!) zbog povrede ustavnog prava, ali samo kada je riječ o propuštanju odlučivanja u razumnom roku. Stoga će i u odnosu na visinu te naknade biti potrebno primijeniti mjerila na koja propis ukazuje o: »primjerenoj naknadi«.

I NA KRAJU

U ovom smo članku iznijeli neke (ne sve) izmjene i dopune Ustavnog zakona. Sve one zaslužuju daljnju razradu. U sljedećim člancima pisat ćemo i o drugim izmjenama i dopunama Ustavnog zakona kako u odnosu na nadležnosti tako i postupak, posebno u odnosu na odlučivanje o referendumu, postupku u povodu žalbe protiv odluke o razrješenju sudačke dužnosti i odluke o stegovnoj odgovornosti suca (žalbeni ustavnosudski postupci), praćenju i ostvarivanju ustavnosti i zakonitosti kao i nadzoru nad donošenjem propisa za izvršenje Ustava, Zakona i drugih propisa.

 

1 Narodne novine., br. 13/91

2 Narodne novine, br. 99/99 - u nastavku teksta: UZ

3 Narodne novine, br. 29/02. Stupio je na snagu 15. ožujka 2002. U nastavku teksta za taj Zakon koristimo kraticu: UZIDUZ. Uskoro treba očekivati i pročišćeni tekst.

4 Narodne novine, br. 113/00

5 Narodne novine, br. 124/00

6 Narodne novine, br. 28/01, a pročišćeni tekst Ustava u Nar. nov., br. 41/01, ispr. u br. 55/01)

7 Članak 11. st. 1. UZIDUZ-a

8 Članak 41. UZIDUZ-a

9 V. o tome i naše prijedloge iznesene u Informatoru, br. 4916-4917 od 18, i 21. 4. 2001. na str. 2.

10 Članak 118. stavak 1. Ustava glasi: “Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao najviši sud, osigurava jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost građana.”

11 Hrvatski sabor, predsjednik, Klasa: 711-01/01-01/ 03, Urbroj: 61-01-08 od 10. listopada 2001. (u nastavku teksta: Obrazloženje)

12 Obrazloženje str. 4.

13 Člankom 13. UZIDUZ-a

14 Iz Obrazloženja str. 4.

15 Ispravnije bi bilo propisati “hitno”, jer UZ ne pozna odredbe o (posebnom) hitnom postupku.

16 Ur.l. RSI, št. 33/91

17 Ur.l. RSI, št. 15/94. ,

18 Dodan člankom 21. UZIDUZ-a

19 Drastičan primjer su odluke o produljenju roka odgode prestanka važenja ukinutih odredbi Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za rijeme jugoslavenske komunističke vladavine (Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, br. U-l-673/96 od 21. travnja 1999. i dr.) učinci koji su bili odloženi na rok od jedne godine dana, s tim da je rok odgode produljivan i još uvijek traje (odluke Ustavnog suda, br. U-l-673/96 od 20. travnja 2000. (Nar. nov., br. 43/00), od 20. prosinca 2000. (Nar. nov., br. 131/00), od 28. ožujka 2001. (Nar. nov., br. 27/01 i 34/01 - ispr.), od 12. srpnja 2001. (Nar. nov., br. 65/01), te od 19. prosinca 2001. (Nar. nov., br. 131/00) - rok odgode do 1. srpnja 2002.

20 O tom svojevrsnom paradoksu pisali smo u Informatoru br. 4940-4941 u članku: “Pridonosi li Ustavni zakon o Ustavnom sudu pravnoj sigurnosti" (str. 20.), pa na to upućujemo.

21 Članak 23. UZIDUZ-si

22 Odredba čl. 128. podst. 4. glasi: - odlučuje povodom ustavnih tužbi protiv pojedinačnih odluka državnih tijela, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) Samouprave te pravnih osoba s javnim ovlastima kad su tim odlukama povrijeđena ljudska prava i temeljne slobode, kao i pravo na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu zajamčeni Ustavom Republike Hrvatske.

23 Članak 25. UZIDUZ-a

24 V. o tome članak »Ustavna tužba - iscrpljeni pravni put - pretpostavka podnošenja ustavne tužbe«. Hrvatska pravna revija, Zagreb, br. 8/01, str. 83.

25 Velimir Belajem Ustavne osnove za podnošenje ustavne tužbe, u knjizi »Ustavni sud u zaštiti ljudskih prava«, Hrvatski institut za ljudska prava Novi Vinodolski i dr., Organizator, Zagreb, 2000., str. 97. V. i Jasna Omejec: »Razumni rok« u interpretaciji Ustavnog suda Republike Hrvatske, ista knjiga, str. 131.

26 V. Zakon o potvrđivanju Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i Protokola br. 1., 4., 6., 7. i 11. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine - Međunarodni ugovori br. 18/97). Činom ratifikacije i objave u Narodnim novinama ta je Konvencija, temeljem čl. 140. Ustava Republike Hrvatske, postala dio unutarnjeg pravnog poretka Republike. Pročišćeni tekst Konvencije, zajedno s protokolima objavljen je u Narodnim novinama - Međunarodni ugovori, br. 6/99, a njegov ispravak u br. 8/99.

27 Vidjeti o tome i Nina Vajić: »Duljina sudskog postupka u Hrvatskoj i praksa Europskog suda za ljudska prava«, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, vol. 51, br. 5/2001, str. 981.

28 Vidjeti Presudu Europskog suda od 26. srpnja 2001. u predmetu H»orvat protiv Hrvatske - Zahtjev br. 51585/99.

29 Iz iste odluke Europskog suda. Ovdje treba napomenuti da je u više od 100 predmeta u kojima se zahtijevala primjena čl. 59. st. 4. UZa, Ustavni sud usvojio ustavnu tužbu u svega dva predmeta - U-lll-698/2000. od 1. srpnja 2000. i U-lll1993/2001. od 23. siječnja 2002.

30 Presuda Europskog suda za ljudska prava u predmetu Cerin protiv Hrvatske, zahtjev br. 54727/00 od 15. studenoga 2001.

31 Presuda Europskog suda, od 20. prosinca 2001., zahtjev br. 52634/99.

32 Amandman Odbora za Ustav, Poslovnik i politički sustav Hrvatskog sabora, Klasa: 711-1/01-01/03, Urbroj: 612/2-02, od 14. ožujka 2002.

33 V. o tome Jasna Omejec: op. cit.

34 Barem bi po gramatičkom tumačenju riječi: »će«, interpretacija o obveznosti bila osnovana.

35 Iz obrazloženja str. 5.

36 Vidjeti u bilješkama 27.-31.