Okolnosti aktualnog društvenopolitičkog razvoja tijekom 2013. godine u Republici Hrvatskoj još su jednom snažno upozorile na potrebu za ustavnopravnim dijalogom, čiji se smisao, važnost i potreba prije svega ogleda u njegovoj nezamjenljivoj ulozi u procesu koncilijacije konstitucionalizma i demokracije. U tom se smislu i njegove ekstenzije na planu nužne konstitucionalizacije demokratske politike danas trebaju shvatiti kao pokušaj da se fundamentalne strukture demokratskih procesa i njihove institucije izlože i podvrgnu ustavnim ograničenjima koja učinkovito blokiraju mogućnosti ekcesivnog eksperimentiranja s politikom protivnoj vrednotama iz jezgre nacionalne i europske ustavne tradicije i suvremenosti (constitutional core). Zato je važno postaviti pitanje o tome postoje li i u nas normativne pretpostavke dijaloga ili se ovdje još uvijek radi o »deficitu kvalitetnog dijaloga« u aktualnoj politici, štoviše »trbuhozborstvu«,kako je netko izjavio na samom početku rasprave o novim ustavnim promjenama u nas, ili samo o »prepucavanju«.¹ Koliko smo, dakle, odmakli u afirmaciji ustavnog dijaloga? Ima li on svoje mjesto i ulogu u rasvjetljavanju odnosa između konstitucionalizma i demokracije i njihovog podešavanja u procesu novog adaptiranja ustavnog uređenja Republike Hrvatske? Mnogo je toga pokazala posljednja rasprava oko pokušaja promjene Ustava! Nije li političko forsiranje gubernaculuma i njegovo nasrtanje na jurisdictio zapravo »jalovi napor« da se izbjegnu sve učestalije aklamacije o mogućem »golom caru« u tranzicijskom polju hrvatskog javnog prava, odnosno stanju prema kojemu smo osuđeni na postojanje »Ustava ali ne i ustavnosti«? Sve zbog našeg »specifičnog« razumijevanja »dijaloga« u kojemu ima više argumenata ad hominem negoli argumenata ad rem! Ali, tko zna? Sve bi to trebalo zajedno provjeriti.

Javni je dijalog u samom središtu demokracije i dobre vladavine još od klasičnih vremena. Startna pozicija tog dijaloga je uvjerenje da bi ljudi trebali utjecati na odluke koje mijenjaju njihove živote, te da stvaranje dobrih odluka traži angažiranje publike. U takvom dijalogu osigurava se što je moguće širi raspon znanja i pogleda. Potreba za dijalogom osjeća se osobito na planu ustavnodemokratske države, u kojoj odnos konstitucionalizma i demokracije stvara tenzije, koje su gotovo njezina »urođena mana«. Međutim, upravo se u njezinim okvirima ponajviše osjeća vrijednost …kritičke kvalitete dijaloga, koja leži u tome da se sudionici dijaloga okupljaju u sigurnosti kako bi razumjeli međusobna stajališta, a sve u cilju razvijanja novih mogućnosti glede zajednički identificiranih problema². 

U cilju razumijevanja svrhe koju ustavi imaju u okviru demokratske države, Mark Tushnet povezuje ideju ustavnog dijaloga s idejom ustavne dužnosti, kojoj je cilj u najopćenitijem smislu iluminacija modernog konstitucionalizma. Otkrivajući putem dijaloga različite tipove dužnosti, M. Tushnet sugerira da ustavi ne traže maksimalizaciju bilo koje ili svih ustavnih vrednota. Dijalog prije ima za posljedicu udruženu maksimalizaciju u kojoj ustavni sistem kao cjelina postiže što je više moguće, iako nam se ponekad čini da sistem može učiniti više u slučaju da se ostvaruje samo jedna ili neka druga od postojećih partikularnih ustavnih vrednota³.

Odnos između demokracije i konstitucionalizma složen je odnos, prije svega zbog nekompletnosti demokracije. Konstitucionalizam kao temeljna orijentacija i mobilni skup javnopravne tehnike, ostaje nužna podrška i oslonac demokracije i u globalnom dobu. Upravo takva potpora demokraciji omogućuje konstitucionalizmu trajno opravdanje. Moderni se konstitucionalizam pojavio kao funkcionalna opozicija apsolutizmu, kao jamstvo vlade koja je ograničena pravom (limited government). Zato konstitucionalizam kao ideal ograničene vlade, konceptualno i fundamentalno ne diskriminira između različitih oblika »suverenog autoriteta«, jer monarh i narod, svejedno je o kome se radi - trebaju biti podređeni ustavnoj jurisdikciji. U tom smislu, konstitucionalizam ostaje i dalje vitalan za političko razumijevanje i regulaciju globalnog doba. 

Konstitucionalizam je, dakle, od presudnog značenja za suvremene ustavne demokracije, jer je neposredno povezan s vladavinom prava. Temeljne premise i jednog i drugog počivaju na važnosti ograničavanja vlasti i njezinih institucija; s njima pravo postaje glavno sredstvo definiranja i osiguravanja tih granica. Prema riječima C. H. McIlwaina: 

Međutim, konstitucionalizam nije ograničen samo na ideju ograničavanja vlasti. Velik je njegov utjecaj na juridifikaciju društvene sfere i institucionalizaciju civilnog društva, koje može prosperirati u obliku moderne države jedino podvrgnuto procesu interne diferencijacije u smjeru (socijalne) diobe vlasti. U suprotnom, erozija ustavnih komponenti društva na koju posebno utječu populističko demokratski pokreti, rezultira dezintegracijom civilnog društva i odgodom stabilizacije i konsolidacije ustavne demokracije.⁵

Bez obzira na definiciju, populizam uvijek inzistira na suprotstavljanju čistog naroda naspram korumpirane elite te na tome da bi politika trebala biti izraz »opće volje«. Usprkos sirenskom zovu upućenom narodu, populizam kao »demokratski nered«, »patologija demokracije« i »paranoidni stil politike« u najvećem dijelu komparativne javne rasprave predstavlja prijetnju demokraciji. Zato što se protivi pluralizmu i praksi kompromisa, populizam je izrazito antiliberalno-demokratski. Populizam podržava ekstremistički majoritarizam, jer svom snagom pritišće na osjetljivo mjesto liberalne demokracije, u kojemu je koncentriran odnos konstitucionalizma i demokracije, a to je inherentna tenziju između vladavine većine i manjinskih prava. Dok se demokracija temelji na narodnom suverenitetu i vladavini većine, (liberalni) konstitucionalizam naglašava ograničenja državne vlasti i traži zaštitu manjinskih prava. U tom smjeru populisti daju podršku demokratskim aspektima narodnog suvereniteta i većinskom načelu, uvelike se naslanjajući na plebiscitarne političke instrumente, kao što su narodna inicijativa i referendum. 

Populizam ima problema s konstitucionalizmom zato što ne prihvaća nikakvo ograničenje opće volje naroda. Kao ekstreman oblik majoritarizma, populizam ne prihvaća ograničavanje narodnog suvereniteta i većinske vladavine te na fundamentalan način odbija postojanje svake legitimne manjine. Ideja da postoje određene stvari koje nisu političke u smislu da postoje izvan dosega vladavine većine, potpuno je strana majoritarizmu. Ukratko

... populizam dovodi demokraciju do ekstrema, ili je vraća na klasičnu koncepciju, dokazujući da narod na temelju vladavine većine može odlučivati o svemu⁶. 

Danas populistički pristup karakterizira određene konzervativne grupe.⁷ Iako je populizam u biti demokratski fenomen, on nema liberalno- demokratski karakter. Imajući na umu da konstitucionalizam ograničava kako narodni suverenitet, tako i vladavinu većine, populizam mu je izravno suprotstavljen. Tome ne proturječi čak ni nova teorija o popularnom konstitucionalizmu, koja kao najznačajniji suvremeni izazov tradicionalnoj praksi kontrole ustavnosti zakona traži da ključnu ulogu u rješavanju ustavnih sporova ima narod odnosno predstavničko tijelo, a ne sud.⁸ 

U originalnom smislu konstitucionalizam je projekt podvrgavanja javne vlasti disciplini pravnih normi. Konstitucionalizam uključuje specifično opravdanje obnašanja državne vlasti. On se temelji na premisi da su autori i adresati autoritativnih odluka slobodni i jednaki. Zato nije slučajno da je za opravdanje vlasti pravo od bitne važnosti. Oblik prava – legalitet – daje adekvatan izraz onom tipu odnosa u kojemu su ljudi jednako slobodni (sub lege libertas). Podvrgavanje javne vlasti legalnoj disciplini služi ispunjenju triju ciljeva: zaštiti prava, olakšavanju inteligentnog rješavanja problema i ostvarivanju kolektivnog samoodređenja. 

Pojavu pojma konstitucionalizacije u njegovim suvremenim značenjima lociramo na dva mjesta. Prvo značenje dugujemo procesima europske integracije. U njima se konstitucionalizacija referira u odnosu na fundamentalne pravne transformacije postojećih političkih i drugih struktura. Konstitucionalizacija se prema E. U. Petersmannu zapravo odnosi na legalne metode koje imaju za cilj jačanje ustavnih principa, pravila i institucija (poput neovisne sudbene zaštite ustavnih prava ili ustavne pravde) u različitim oblicima stvaranja, upravljanja i primjene nacionalnih i međunarodnih pravila. Drugi izvor suvremenog čitanja pojma konstitucionalizacije pojavio se u recentnoj američkoj teoriji i praksi ustavnog prava. R. Hirschl govori o globalnom trendu, u kojemu su danas zastupljena tri scenarija široko shvaćenog pojma konstitucionalizacije. Svaki scenarij na poseban način govori o »upadu« sudbene vlasti u prerogative legislative i egzekutive. Tako: 

a) konstitucionalizacija predstavlja dio tranzicije u demokraciju i tržišnu ekonomiju; 

b) konstitucionalizacija prava i ekspanzija sudbene vlasti samo su nusprodukti tranzicije u demokraciju; 

c) konstitucionalizacija niti prati niti potiče temeljne promjene političkih i ekonomskih režima⁹. 

Konstitucionalizacija demokratske politike zbiljski je povezana s pojavom i djelovanjem demokratskih institucija diljem svijeta. Njihova izgradnja u različitim političkim, kulturnim, religijskim, i ekonomskim okvirima traži novu konfrontaciju s nizom trajnih pitanja demokratske teorije i prakse. Taj je proces paralelan s dramatičnom transformacijom ustavnog prava, koju svjedoče najvažniji sudovi u svijetu. Upravo je tu transformaciju Richard H. Pildes nazvao »konstitucionalizacijom demokratske politike«. Vrhovni sud SAD-a svojim je odlukama ustavnopravnog karaktera oblikovao niz sektora američke demokracije... Od odluke Baker v. Carr (369 U.S. 186 (1962), kada je Sud otvorio polje demokracije sudskoj kontroli, pa do antiterorističke politike demokratskih izabranih predsjednika, Sud se stalno zanimao za »centralne aspekte demokracije«. Najviši (ustavni) sudovi u drugim zemljama također pokazuju sličnu inklinaciju¹⁰. 

Iskustvo konstitucionalizacije demokratske politike u zemljama zrelih demokracija različito je i slično. Svagdje političke grane vlasti propuštaju podijeliti odgovornost za najteža politička pitanja. Usporedno s globalnim širenjem demokratske ideje i prakse u nizu tradicionalnih demokracija, širi se nezadovoljstvo, nepovjerenje i razočarenje demokratskim institucijama. Članstvo političkih stranaka u europskim zemljama dramatično opada. Izlazak birača i u starim demokracijama opada. U takvim prilikama pojavljuju se inicijative birača za restrukturiranjem praktičnih političkih oblika. Uspon neposredne demokracije uvelike se može pripisati naporima birača da promijene uvjete demokratske politike; reformiraju sustav financiranja političkih mandata lokalnih i državnih političara, itd. Velike strukturalne snage otvorile su vrata kontinuiranim izazovima postojećim demokratskim oblicima. 

Odgovori čuvara ustavne demokracije pokazuju da se razumijevanje individualnih prava, asocijacijskih prava i koncepcija o jednakosti snažno modificira kako bi se što uspješnije afirmirao, sačuvao i dalje razvio odgovarajući ustavni okvir za važnu zadaću zaštite vrednota ustavne demokracije i instrumenata kontrole demokratske politike. 

Konstitucionalizacija demokratske politike koja brani ustavne vrijednosti, ima svoje protivnike u onim parlamentima koji u jednom reaktivnom procesu parlamentarizacije suvereniteta sistematski nastoje izbjeći ustavnu kontrolu zakonitosti svojih akata. To se postiže tako što se ordinarni zakoni konstitucionaliziraju na način da se parcijalnom revizijom ustava određene zakonske odredbe podižu na rang odredaba temeljnog zakona zemlje.¹¹ Venecijanska komisija izričita je u stajalištu da takva praksa potkopavanja uloge Ustavnog suda kao protektora Ustava, predstavlja problem, kako sa stajališta vladavine prava, tako i sa stajališta demokracije. Kontrole i provjere bitan su dio svake demokracije. Redukcija... i u nekim slučajevima potpuno uklanjanje iz nadležnosti Ustavnog suda da kontrolira ordinarno zakonodavstvo (pitanje se »konstitucionalizira«) prema standardima Temeljnog zakona, predstavlja povredu demokratskih kontrola i provjera i diobe vlasti.¹² 

Ustavni sud Austrije još je 1988. godine ustvrdio da će takvu opetovanu konstitucionalizaciju neustavnog prava Sud smatrati kao pokušaj totalne revizije Ustava, koja se ne može usvojiti kao parcijalna revizija Ustava (izmjene i dopune). Tako je Kelzenov sud, ukidajući ustavni amandman koji vrijeđa temeljna načela Ustava, konačno vratio kontrolu u čuvanju Ustava od političke vlasti. 

Kritički pogled na razvoj novih ustavnih demokracija, uključujući i one u Republici Hrvatskoj (1990.-2013.) još jednom je utvrdio postojanje dviju različitih koncepcija konstitucionalizma. S jedne strane nalaze se idealističke, racionalizirane projekcije konstitucionalizma, koje sugeriraju postojanje njegovih racionalnih ograničenja. Ovdje se temeljni pojam liberalnog konstitucionalizma vidi u

No, s druge strane postoji i ono viđenje konstitucionalizma po kojemu je svako pravo, uključujući i ustavno pravo, posvećeno ne apstraktnim normama, već 

... kreiranju, raspodjeli, izvršavanju, legitimiranju, učincima i reproduciranju vlasti; pritom nije važno leži li ta vlast u državi ili u nekom drugom organiziranom entitetu. Iz ovakve perspektive, sama ideja prava, odnosno sama ideja ustava kao posebne skupine pravnih odredaba, povlači za sobom predanost ili pristajanje uz teorije organizirane vlasti¹⁴. 

Ovdje politički razvoj, ali i demokraciji neskloni elementi vrlo često upiru prstom u slabe strane Ustava, njegove propuste u regulaciji vlasti te zlurado prozivaju dosljedne konstitucionaliste radi retorike kojom oni uzaludno veličaju ulogu i prednosti Ustava. Riječ je o situaciji punoj dvojbi i paradoksa. Dvojba se tiče odluke treba li napustiti zagovaranje i izučavanje ustava budući da nema kvalitativnog pomaka u razvoju ustavnog prava ili načela konstitucionalizma, ili nastaviti obranu i ustavnih vrednota u nadi internalizacije i ostvarivanja ustavnih vrednota od strane političkih elita. Paradoks, pak, leži u simultanom postojanju onoga što se prikazuje kao nedvojbena predanost tih elita ideji Ustava, ali isto tako i nedvojbenog odbijanja klasičnog ili bilo kakvog liberalno- demokratskog pojma konstitucionalizma. 

Nakon stjecanja neovisnosti Ustav Republike Hrvatske bio je dokaz osvojene neovisnosti i ulaznica u klub »civiliziranih država«. Ipak, iskustvo rata, krutost i arogancija egzekutive, stare i nove, koju kao endemsku pojavu donosi svaka kriza, ignorantski, formalistički i duboko pozitivistički odnos političke i profesionalno pravosudne elite prema najvišem zakonu zemlje, itd. nisu pogodovali ostvarenju autoriteta Ustava. Između ostaloga, tome je zasigurno pridonosilo nepromišljeno izjednačavanje Ustava i konstitucionalizma. 

Prema M. Rosenfeldu, konstitucionalizam je složen koncept s više lica, jer on traži postojanje granica za državne ovlasti, pristajanje uz vladavinu prava i zaštitu ljudskih prava. Moderni konstitucionalizam je demokratski konstitucionalizam, a moderna demokracija je ustavnog karaktera. Iako postoji bliskost između konstitucionalizma per se i samog Ustava, između njih nema poklapanja! Pisani ustav tiče se forme, on je dokument, dok se konstitucionalizam odnosi na njegovu bit, na vrijednosti koje Ustav sadrži u svojim odredbama. Konstitucionalizam može ići ruku pod ruku s Ustavom i vice versa, ali to je pravilo daleko od istine i ima mnogo izuzetaka. Konstitucionalizam pretpostavlja postojanje Ustava, ali to ne vrijedi u obrnutom smislu, a potonje uvijek dokazuje politička i ustavna povijest države nakon stjecanja neovisnosti. Suvremeni pisci govore o fenomenu »ustava bez ustavnosti«. Riječ je o pojavama koja ustavne odredbe o ograničavanju vlasti, izgradnji vladavine prava, zaštiti ljudskih prava i jačanja demokracije pretvaraju u golu formu, pa nije ni čudo s kojim se teškoćama suočava proces ostvarivanja održive ustavne demokracije. 

Proces afirmacije ustavne demokracije odvija se u dijalogu civiliziranog ispunjavanja »normativnog univerzuma« Ustava. Riječ je o pomjeranju ustavnih argumenata s knjiških polica u život, zapravo potrazi za značenjima Ustava, evoluciji od manje do više razumnih tumačenja Ustava. Budući da autoritet Ustava proizlazi koliko iz njegovog statusa kao našeg najvišeg prava, toliko i iz njegovog statusa repozitorija naših temeljnih vrednota, to i ustavno pravo reflektira kako posebne profesionalne zahtjeve legalnog sustava, tako i našu ustavnu kulturu. Upravo konstitucionalizacija demokratske politike ukazuje na potrebu objave i primjene autoriteta Ustava. 

S. E. Finer podjeća nas da: »različiti povijesni konteksti generiraju različite preokupacije; različite preokupacije generiraju različite naglaske«. Istinitost opaske iskusnog komparatista lako se uočava u odrazu ustavnodemokratskog razvoja Republike Hrvatske. U širini toga razvoja posebno mjesto među institucijama Ustava RH ima Ustavni sud. Značajna je njegova uloga u otvaranju ustavnog dijaloga i s pokušajima konstitucionalizacije demokratske politike. Njegovo djelovanje u životu hrvatske ustavne demokracije (1990.-2013.) pokazuje nam svekoliki dijalektički odnos između ustavnog prava i ustavne kulture nesudskih aktera. Aktualna zbivanja uvijek pokazuju da legitimitet ustavnog prava svojim značajnim dijelom ovisi upravo o onome što ekstrajuridički faktori eksplicitno misle o Ustavu. U tom su smjeru recentna zbivanja u nas povezana s institutom narodne inicijative, ‘’referenduma’’ i akcijama zakonodavne, izvršne vlasti te Ustavnog suda RH još jednom volens nolens jasno demonstrirala hrvatsku inačicu anti-većinske poteškoće, kao i uvjetovane reakcije grana političke vlasti u obrani demokratske reprezentacije. 

Recentna preliminarna stajališta Ustavnog suda RH o referendumu nikako se ne smiju poistovjetiti s mišlju o voluntarizmu te hrvatske »anti-većinske poteškoće«, odnosno toga »foruma principa« glede najboljih interesa ove zemlje. Upravo, suprotno! Stajališta Ustavnog suda uvijek su racionalni refleks ovlasti koje omogućuju artikulaciju prava Ustava. Mjera do koje Ustavni sud Republike Hrvatske razumije pravo kao kategorički autonomno u odnosu na vjerovanja i vrijednosti nejuridičkih aktera, daje autoritetu sudaca lakoću ekskluzivne prerogative. Ali, i onda kada sud svoje mišljenje o stajalištima nesudskih aktera izražava afirmiranjem svoje »super ovlasti«, tj. ukidanjem zakona i tada je sud u dijalogu s koordiniranim, a ne protivničkim granama vlasti, jer Sud - pozivajući se na Ustav na kojemu temelji svoje razloge i potrebu (možebitne) konstitucionalizacije demokratske politike - otvara ili nastavlja dijalog s koordiniranim granama državne vlasti, kao i drugim političkim i društvenim institucijama. Zato epizodu s »referendumom o braku« treba shvatiti kao situaciju krnjeg, nedovršenog, diskontinuiranog dijaloga i labilne ravnoteže ustavnih institucija. Ta stanja inače uvijek izviru iz arsenala tradicionalne doktrine o nadmoći majoritarizma i oštrini egzekutive. Pritom se zajednički nazivnik različitih djelovanja Ustavnog suda na planu konstitucionalizacije demokratske politike može tražiti, prije svega, u onoj toliko potrebnoj i konačno prepoznatoj »preferenciji prema urednom pravnom poretku stvari«, toliko potrebnoj ovom društvu i državi, a ne u nekim dubljim, skrivenim motivima. Legitimitet uloge sudaca ne treba posebne obrane: povijesni kontinuitet ustavnodemokratske koncepcije o važnosti pojedinca i njegovih prava, osigurava svoju vlastitu obranu. Prema T. R. S. Allenu: »trijumf demokracije uvijek se ublažava ograničenjima konstitucionalizma.«¹⁵

Uspostavljajući svoju državu, narod ima na umu dobro društvo u kojemu su ljudska prava institucionalno zaštićena. Najsnažniju poruku o tome nose deklaracije o pravima. I hrvatskom je Ustavu imanentna ideja o nepovredivosti ljudskih prava: 

Hrvatski je ustavotvorac 1990. godine glede kontrole djelovanja političkih grana vlasti iskoristio mogućnost primjene iskustva komparativnog ustavotvorstva. Ustavnosudska kontrola ustavnosti zakona omogućuje sudsko tumačenje, razumijevanje i značenje temeljnog zakona u sustavu vladavine prava. To je sredstvo postalo prihvaćeni dio hrvatskog političkog sustava. Ono služi zaštiti prava od invazije neodgovornosti javnih i privatnih aktera u ataku na Ustav i njegove vrijednosti, uvijek onda kada je na djelu »bespomoćnost prava suočenog sa zakonodavnim suverenitetom parlamenta«, kako se zaključivalo još od vremena suca E. Cokea, velikog borca protiv apsolutizma svake vlasti. Dakako, imajući na umu povijest ustavnog sudovanja u Hrvatskoj, vidimo da i nju još uvijek prati dvosmislena, čas prikrivena, čas otvorena, ali kontinuirana borba o legitimnosti i dosegu tog oblika kontrole političke vlasti. Ipak, pripadajući onoj velikoj grupi suvremenih država koji ustavnu demokraciju brane ustavnim sudstvom, Hrvatska je unatoč svim teškoćama prepoznala tu instituciju kao neprocjenjivi forum principijelnog dijaloga o obrani Ustava kao nacionalnog konsenzusa o vrednotama. Ta je uloga danas još potrebnija, imajući na umu Hrvatsku i njezin ustavni identitet u širini i složenosti europskog »zajedničkog prostora«. 

Taj se identitet povezuje s dijaloškim obećanjem (dialogic promise), naime situacijom koja sadrži mogućnosti ispunjenja svekolikih normativnih obećanja o ulozi ustavnih institucija u demokratskom konstitucionalizmu. No, da bi realizirale najpoželjniji normativni doprinos, institucije trebaju ostvariti dijalošku fuziju, zapravo sintezu. To je zapravo ona fraza o suglasju institucija (aller a concert) Montesquieua. U tom se suglasju ostvaruje vizija dijaloga, koja efektivno računa na različite konstruktivne uloge koje pojedini sudionici mogu imati u elaboriranju ustavnog značenja, te se omogućuje i još sadržajnije razumijevanje različitih aspekata ustavnog dijaloga, koliko unutar granica nacionalne države, toliko i na transnacionalnoj razini. Njegov sastavni dio je i konstitucionalizacija demokratske politike, kao strategije potrage za dinamičnom promjenom odnosno adaptacijom političkih pravila i njihove fiksacije za budućnost. Tako shvaćena ona postaje condicio sine qua non vladavine prava i ustavne demokracije u Hrvatskoj. Tek će njihovo dosljedno ostvarivanje pripremiti Republiku Hrvatsku za većinu izazova koje nam donosi 21. stoljeće.