Najviša vrednota ustavnog poredka Republike Hrvatske, istaknuta na prvom mjestu, je sloboda (čl. 3. Ustava)¹ Ona se može povrijediti i u kaznenom postupku. Može biti povrijeđena i pogrešnom primjenom prava, ali i postupovnim odredbama u vođenju kaznenog postupka.

Protiv takvih povreda moguća je zaštita i ustavnom tužbom. Ona se, u pravilu može podnijeti:

• nakon iscrpljenog pravnog puta (čl. 62. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske)² ili

• prije iscrpljenog pravnog puta pod pretpostavkama iz čl. 63. Ustavnog zakona.

Tu zaštitu može zahtijevati osoba koja je bila sudionik u prethodnom, npr., parničnom, kaznenom, upravnom ili drugom postupku. Ako podnositelj ustavne tužbe nije bio stranka u postupku, a niti se osporenim presudama neposredno zadire u njegova prava ili pravne interese, tada ustavna tužba nije dopuštena.³

1. Osnovne pretpostavke za podnošenje ustavne tužbe

Osnovne pretpostavke pod kojima se može podnijeti ustavna tužba Ustavnom sudu su:

• pojedinačni akt tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima kojim je odlučeno o pravima i obvezama podnositelja ustavne tužbe ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela,
• povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom, odnosno Ustavom zajamčeno pravo na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu. U Ustavnom zakonu to se naziva: ustavno pravo,
• iscrpljeni pravni put (čl. 62. st. 2. i 3.) osim kad postoje pretpostavke iz čl. 63. st. 1. Ustavnog zakona pod kojima je dopušteno pokrenuti postupak po ustavnoj tužbi i prije no što je iscrpljen pravni put,
• pravodobnost (čl. 64.).

U ostvarenju te nadležnosti Ustav uvodi pravno sredstvo koje Ustavni zakon naziva ustavnom tužbom.⁴

2. Pojedinačni akti protiv kojih se (ne) može podnijeti ustavna tužba u smislu članka 62. stavak 1. Ustavnog zakona

Uvodno smo rekli da je jedna od pretpostavki pod kojima se može podnijeti ustavna tužba pojedinačni akt i to:

• tijela državne vlasti, dakle i sudbene,
• tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili
• pravne osobe s javnim ovlastima.

Pojedinačni akt mora (u primjeni čl. 62 ., ali ne uvijek u primjeni čl. 63. Ustavnog zakona) postojati u vrijeme podnošenja ustavne tužbe. ⁵

U kaznenom postupku ustavna tužba može se podnijeti protiv odluke kojom je iscrpljen pravni put. To je, primjerice, drugostupanjska presuda županijskog suda.

Naprotiv, a to je osnovni predmet ovog članka, ustavne tužbe odbačene su kao nedopuštene u nekim kaznenim stvarima uz obrazloženje da se njima ne odlučuje o nekom (ustavnom) pravu ili obvezi podnositelja ustavne tužbe, te da prema svom sadržaju ne predstavljaju odluku u smislu čl. 62. st. 1. Ustavnog zakona povodom koje je dopušteno podnijeti ustavnu tužbu zbog povrede ustavnog prava.⁶ To su i sljedeće ustavne tužbe:

1. Ustavna tužba podnesena je u povodu rješenja Županijskog suda kojim je prihvaćena žalba državnog odvjetnika i preinačeno rješenje istražnog suca na način da se podnositelju kao i prvookriv- Ijeniku nalažu mjere opreza zabrana poduzimanja određene poslovne aktivnosti i to zabrana obnašanja funkcije direktora u Trgovačkom društvu «CB» i zabrana posjećivanja određenih mjesta ili područja i to zabrana posjećivanja poslovnih prostorija Trgovačkog društva «CB». Razlozi su ovi:

«Tijekom ustavnosudskog postupka utvrđeno je da osporavano rješenje, kojim se u tijeku istražnog postupka upravlja tim postupkom, ne predstavlja odluku sudbene vlasti u smislu odredbe čl. 59. st. 1. Ustavnog zakona povodom koje je dopušteno podnijeti ustavnu tužbu, radi povrede ustavnog prava.»

(Rješenje Ustavnog suda br. U-lll-516/02 od 9. travnja 2002. g.)

Ustavna tužba u povodu rješenja kojim je djelomično obustavljena istraga pokrenuta ranijim rješenjem istražnog suca.

(Rješenje Ustavnog suda br. U-lll-1598/01 od 10. prosinca 2001. g.)

- protiv rješenja Općinskog državnog odvjetništva kojim je odbačena kaznena prijava protiv C. A. i D.

(Rješenje ustavnog suda br. U-111-332/01 od 28. svibnja 2001. g.)

- protiv rješenja kojim je odbijena je kao neosnovana žalba podnositeljice ustavne tužbe (osumnjičene) izjavljena protiv rješenja o provođenju istrage koju je donio nadležni istražni sudac.

(Rješenje Ustavnog suda br. U-II/-2092/01 od 10. prosinca 2001. g.)

Isto u rješenju Ustavnog suda br. U-lll-363/02 od 9. travnja 2002. g.

Odluka o pripadanju jamstva proračunu Republike Hrvatske nije odluka (pojedinačni akt) u smislu čl. 59. Ustavnog zakona povodom koje je dopušteno podnijeti ustavnu tužbu zbog povrede ustavnog prava. ⁷

(Rješenje Ustavnog suda br. U-lll-192/01 od 28. svibnja 2001. g.)

Rješenje o razdvajanju postupka, iako protiv njega prema čl. 29. st. 3. bivšeg Zakona o krivičnom postupku (Nar. nov., br. 52/91, 34/93, 38/93 i 28/96 sada čl. 30 ZKP-a - nap. J. C.) nije dopuštena žalba, ne predstavlja odluku kojom se postupak pravomoćno okončava već odluku isključivo postupovne prirode, kojom se dakle upravlja postupkom.

(Rješenje Ustavnog suda br. U-lll-1302/97 od 22. studenoga 2000. g.)

Županijski sud odbio je kao neosnovanu žalbu podnositeljice ustavne tužbe i potvrdio rješenje protiv kojega je odbijen prijedlog podnositeljice (okrivljene) za proglašenje Općinskog suda u S. nenadležnim u kaznenom postupku koji se vodi protiv podnositeljice.

Ustavni sud smatra da osporavano rješenje nije odluka iz odredbe čl. 59. st. 1. Ustavnog zakona već se radi o rješenju suda kojim se upravlja postupkom, u povodu prijedloga za delegaciju drugog mjesno nadležnog suda.

(Rješenje Ustavnog suda br. U-lll 223/01 od 22. ožujka 2001. g.)

9. Rješenjem izvanraspravnog vijeća Županijskog suda odbijene su neosnovane žalbe podnositelja ustavne tužbe (okrivljenih) i potvrđeno rješenje istražnog suca Županijskog suda kojim je na prijedlog Županijskog državnog odvjetništva riješeno da se prekine istraga protiv podnositelja ustavne tužbe i drugih okrivljenih, a koji će se postupak nastaviti po ispunjenju zakonskih uvjeta.

Ustavni sud smatra da osporeno rješenje nije odluka sudbene vlasti u smislu čl. 59. st. 1. Ustavnog zakona, već rješenje suda kojim se unutar istražnog postupka upravlja tima postupkom.

(Rješenje Ustavnog suda br. U-lll-231/01 od 22. ožujka 2001. g.)

Nije odluka iz čl. 62. UZ-a rješenje predsjednika suda kojim se odbija zahtjev za odgodom nastupa izvršenja kazne zatvora, a iz razloga što se takvim rješenjem ne odlučuje o kaznenopravnoj odgovornosti podnositelja, već se istim odbija zahtjev za odgodu nastupa kaznene sankcije utvrđene u drugom pravomoćno dovršenom postupku.

(Rješenje Ustavnog suda br. U-lll-1775/01 od 31. listopada 2001. g.)

Osporeno rješenje kojim je odbijen kao neosnovan prigovor podnositelja ustavne tužbe (okrivljenika) protiv optužnice Općinskog državnog odvjetništva u S. nije prema svom sadržaju odluka u smislu čl. 59. Ustavnog zakona.

(Rješenje Ustavnog suda br. U-lll-1323/01 od 19. rujna 2001. g., te isto u br. U-lll-1565/01 od 10. prosinca 2001.)

Ne predstavlja odluku u smislu ustavne odredbe čl. 59. st. 1. Ustavnog zakona rješenje kojim je odbačen istražni zahtjev podnositelja ustavne tužbe protiv osumnjičenika zbog krivotvorenja isprave iz čl. 311.KZ-a.

(Rješenje Ustavnog suda br. U-lll-1535/01 od 10. prosinca 2001. g.)

Isto i u rješenju Ustavnog suda br. U-lll-236/ 02 od 8. ožujka 2002. g.)

Podnositelj je podnio ustavnu tužbu protiv Županijskog suda u P., kojim je odbijena žalba podnositelja (I. okrivljenoga) i njegova branitelja izjavlje

na protiv rješenja istražnog suca, a kojim je rješenjem istražni sudac odbio zahtjev podnositelja za izuzeće knjigovodstveno-financijskih vještaka D. B. i Z. M., kao neosnovan. U ustavnoj tužbi osporava i rješenje istražnog suca Županijskog suda u P., kojim se iz spisa izdvajaju sve obavijesti koje su građani dali redarstvenima vlastima u predistražnom postupku, kao i zapisnik o prikupljanju obavijesti, odnosno o ispitivanju uhićenika-osumnjičenika (podnositelja ustavne tužbe).

Ustavna tužba odbačena je kao nedopuštena.

Naime, radi se o odlukama kojima se u tijeku kaznenog postupka upravlja tim postupkom, a ne o odluci kojom se pravomoćno okončava kazneni postupak. Predmetnim rješenjem tijelo sudbene vlasti nije odlučivalo o nekom pravu ili obvezi podnositelja u spornom odnosu, već je njime potvrđena zakonitost rješenja donesenog tijekom kaznenog postupka koji se vodi protiv podnositelja.

(Rješenje Ustavnog suda br. U-lll-1330/01 od 19. rujna 2001. g.)

2.1. Nezakoniti dokazi

Prema odredbi čl. 29. st. 4. Ustava, dokazi pribavljeni na nezakoniti način ne mogu se uporabiti u sudskom postupku. Prema čl. 9. ZKP sudske se odluke ne mogu utemeljiti na dokazima pribavljenim na nezakonit način (nezakoniti dokazi).

U tijeku kaznenog postupka u obrani se predlaže izdvajanje dokaza za koje se smatra da su nezakoniti. O tome sud odlučuje rješenjem.

Ustavne tužbe podnesene protiv takvih rješenja Ustavni sud odbacuje kao nedopuštene.

Tako:

Odbijanje prijedloga obrane da se iz spisa izdvoji dokumentacija označena u posebnom izvješću policije, te podaci o bankovnim računima podnositelja ustavne tužbe kao optuženog i određenih svjedoka, odnosno tvrtki.

(Rješenje Ustavnog suda br. U-lll-1194/01 od 2. srpnja 2001. g.)

Za izdvajanje iz spisa zapisnika o saslušanju podnositelja tužbe kao optuženog od strane istražnog suca.

(Rješenje Ustavnog suda br. I-III-1277/01 od 19. rujna 2001. g.)

Zahtjev za izdvajanjem iz spisa zapisnika o saslušanju svjedoka P. T.

(Rješenje Ustavnog suda br. U-lll-96/01 od 22. veljače 2001. g.)

Izdvajanje iz spisa predmeta zapisnika o pretrazi stana i drugih prostorija po policijskoj postaji, zapisnika o očevidu istog tijela, potvrde o privremenom oduzimanju predmeta, nalaza i mišljenja Centra za kriminalističko vještačenje. U razlozima je rečeno i ovo:

« Tijekom ustavnosudskog postupka utvrđeno je da osporavana rješenja po svom sadržaju nisu odluke iz čl. 59. st. 1. Ustavnog zakona u svezi s kojima je dopušteno zahtijevati ustavnosudsku zaštitu. Naime, radi se o odlukama kojima se u tijeku kaznenog postupka upravlja tim postupkom, aneo odluci kojom se pravomoćno okončava kazneni postupak. Predmetnim rješenjem tijelo sudbene vlasti nije odlučivalo o nekom pravu ili obvezi podnositelja u spornom odnosu, već je njime povrijeđena zakonitost rješenja donesenog tijekom kaznenog postupka koji se vodi protiv podnositelja."

(Rješenje Ustavnog suda br. U-l11-419/01 od 28. svibnja 2001. g.)

Osporenim rješenjem prihvaćena je žalba Državnog odvjetnika i ukinuto rješenje Općinskog suda kojim je izdvojena iz spisa audiokaseta o snimljenom telefonskom razgovoru između podnositelja ustavne tužbe u svojstvu drugog tuženoga i oštećenika D. V. i zapisnik o prijepisu razloga s obrazloženjem da se ne radi o dokazu pribavljenom na nezakoniti način.

Ustavna tužba podnesena protiv tog rješenja odbačena je kao nedopuštena, jer se ne radi o odluci kojom se odlučuje o biti stvari, već se radi o rješenju suda kojima se upravlja postupkom.

(Rješenje Ustavnog suda br. U-lll-97/01 od 22. veljače 2001. g.)

Za izdvajanje iz spisa predmeta zapisnika i ostale dokumentacije o oduzimanju predmeta, oduzetih od podnositelja ustavne tužbe kao optuženika prilikom uhićenja.

(Rješenje Ustavnog suda br. U-lll-304/02 od 8. ožujka 2002. g.)

Osporenim rješenjem odbijen je prijedlog za izdvajanjem iz spisa:

« Dijela zapisnika o očevidu PUZ, Odjel za suzbijanje općeg kriminaliteta, i to na strani 3., u glavi koji nosi naslov »podaci o nalazu na mjestu pronalaska« - treći odjeljak, tekst koji počinje riječima »dinamičkim dijelom očevida«, te završava riječima «i-zuzeto«, te tekst na strani 5., alineja 8., koji počinje riječima «iz predmetnog vozila je..», te završava riječima »heroin«.

Potvrda o privremenom oduzimanju predmeta od F. Đ. broj 255814 Odjela za suzbijanje zlouporaba droga od 14. ožujka 2001. g. (list 24 spisa), predmeta zapisnika o saslušanju podnositelja kao optuženoga od strane istražnog suca od 31. listopada 1992.,

Nalaz i mišljenje vještaka toksikologa I. G. broj 511.01.26-21181/01 od 15. ožujka 2001. g. (list 25 i 142 spisa).

Dio fotodokumentacije očevida i to fotografije broj 10 i broj 11.»

Ustavna tužba odbačena je kao nedopuštena, jer se ne radi o aktu iz čl. 59. st. 1. Ustavnog zakona. Radi se o odlukama u kojima se u tijeku kaznenog postupka upravlja tim postupkom, a ne o odluci kojom se taj postupak pravomoćno okončava.

(Rješenje Ustavnog suda br. U-lll-84/02 od 8. ožujka 2002. g.)

Za izdvajanje iz spisa predmeta zapisnika o pretrazi stana i drugih prostorija od 20. i 21. studenoga 1998. i potvrda o oduzetim predmetima koji su uslijedili temeljem obavljenih pretraga, obavijesti Sektora pokretnih telekomunikacija Hrvatskih telekomunikacija za izliste telefonskih poziva za određene pretplatničke brojeve mobitela i telefona, potvrda o privremenom oduzimanju predmeta sa specifikacijom novca označenih u spisu od 191 i 213, a koje se odnose na predmete izuzete iz sefa kod ZAP-a u S. i zapisnika o pretrazi od 4. prosinca 1998., a koja pretraga je učinjena prema nalogu broj IKIR-1742/98 od 3. prosinca 1998.

(Rješenje Ustavnog suda br. U-lll-967/00 od 8. rujna 2000. g.)

Prvostupanjski sud svojim je rješenjem izdvojio iz spisa zapisnike o ispitivanju poimenično navedenih svjedoka, jer se na tim dokazima ne može temeljiti sudska odluka. Odlučujući o žalbi Državnog odvjetnika Vrhovni sud Republike Hrvatske osporavanim iješenjem prihvatio je predmetnu žalbu i ukinuo rješenje Županijskog suda u S., s obrazloženjem da u konkretnom slučaju nije bilo osnove da se iskazi djelatnika policije izdvoje iz spisa predmeta, jer se ne radi o mjerama iz čl. 180. st. 1. Zakona o kaznenom postupku, niti o dokazima za koje se saznalo iz tih podataka i obavijesti.

Ustavna tužba je odbačena, jer osporavano rješenje Vrhovnog suda ne predstavlja odluku iz čl. 59. Ustava zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske već se radi o rješenju suda kojim se upravlja postupkom.

(Rješenje Ustavnog suda od 17. listopada 2000. g. br. U-l11-1257/00).

2.2. Oštećenik kao tužitelj

Nije odluka iz čl. 62. st. 1. Ustavnog zakona rješenje kojim je odbačen zahtjev oštećenika kao tužitelja za obnovu pravomoćno završnog postupka.

(Rješenje Ustavnog suda br. U-lll-1890/00 od 22. veljače 2001. g.)

Ustavna tužba podnesena je protiv rješenja koje se odnosi na odbijanje zahtjeva za provođenje istrage koji je podnositelj ustavne tužbe u svojstvu oštećenika kao tužitelja podnio protiv P. Š.

Odbačena je kao nedopuštena s obrazloženjem:

Tijekom ustavnosudskog postupka utvrđeno je da osporavana rješenja nisu odluke iz čl. 59. st. 1. Ustavnog zakona u povodu kojega je dopušteno zahtijevati ustavnosudsku zaštitu.

«Predmetnim rješenjima tijela sudbene vlasti nisu odlučivala o nekom pravu ili obvezi podnositelja u spornom odnosu, već se u konkretnom slučaju nisu suglasila sa zahtjevom za provođenje istrage protiv treće osobe.»

(Rješenje Ustavnog suda br. U-l11-653/01 od 11. travnja 2001. g.)

Isto u odnosu na zahtjev podnositelja ustavne tužbe u svojstvu oštećenika kao tužitelja za dopunu istrage. Uz već netom rečeno u prethodnom rješenju, u obrazloženju je navedeno i ovo:

«Predmetnim rješenjima tijela sudbene vlasti nisu odlučivala o nekom pravu ili obvezi podnositelja u spornom odnosu, već se u konkretnom slučaju nisu suglasila sa zahtjevom za provođenje istrage protiv treće osobe.«

(Rješenje Ustavnog suda br. U-lll-1847/01 od 10. prosinca 2001. g.)

Podnositelj je podnio ustavnu tužbu u svezi s rješenjem Županijskog suda u D. od 26. studenoga 2001kojim je odbijen kao neosnovan prijedlog podnositelja u svojstvu oštećenika kao tužitelja za poduzimanje određenih istražnih radnji u kaznenom postupku protiv K. C.-B. Tijekom postupka koji je prethodio donošenju osporenog rješenja, Općinsko državno odvjetništvo u svojim rješenjem od 2. studenoga 2001., odbacilo je kaznenu prijavu podnositelja podnesenu protiv K. C.-B., zbog kaznenog djela iz čl. 339. Kaznenog zakona.

Po primitku rješenja o odbacivanju kaznene prijave, podnositelj je poduzeo progon protiv navedene osobe i to podnošenjem prijedloga za poduzimanje određenih istražnih radnji kod istražnog centra Županijskog suda u D. Istražni sudac nije se složio s naznačenim prijedlogom za poduzimanje istražnih radnji, ujedno zatraživši od izvanraspravnog vijeća Županijskog suda u D. donošenje odluke.«...

Ustavni sud odbacio je ustavnu tužbu kao nedopuštenu navodeći i ovo:

«Ovo stoga što predmetnim rješenjem tijelo sudbene vlasti nije odlučivalo o nekom pravu ili obvezi podnositelja u spornom odnosu, već se u konkretnom slučaju nadležna tijela vlasti nisu suglasila s prijedlogom za poduzimanje istražnih radnji protiv treće osobe.«

(Rješenje Ustavnog suda U-lll-2402/01 od 30. siječnja 2002.)

Odbačena je kao nedopuštena ustavna tužba koju je podnositelj podnio «u svezi s odlukom Državnog sudbenog vijeća, broj: K-9/01 od 12. studenoga 2001., kojom je odbijen kao neosnovan prijedlog podnositelja u svojstvu oštećenog kao tužitelja za pokretanje kaznenog postupka protiv I. D., suca i predsjednika Općinskog suda u L, zbog kaznenog djela iz čl. 339. Kaznenog zakona.

(Rješenje Ustavnog suda br. U-lll-2344/01 od 12. prosinca 2001. g.)

Nedopuštena je i ustavna tužba podnesena u svezi s rješenjem Županijskog suda kojim je odbijena kao neosnovana žalba podnositelja ustavne tužbe u svojstvu oštećenika kao tužitelja izjavljena protiv rješenja Općinskog suda, a kojim je rješenjem obustavljen kazneni postupak protiv prvookrivljenice S. J. i drugookrivljenice M. B. iz razloga nepostojanja zahtjeva ovlaštenog tužitelja. Razlog je što osporavano rješenje ne predstavlja odluku iz čl. 59. st. 1. Ustavnog suda u svezi s kojom je dopušteno podnijeti ustavnu tužbu.

(Rješenje Ustavnog suda br. U-l11-208/02 od 9. travnja 2002. g.)

Napomena:

Kako se sva ta rješenja zasnivaju na tvrdnji da tijela sudbene vlasti nisu odlučivala o nekom pravu ili obvezi podnositelja ustavne tužbe u spornom odnosu, to je čini se trebalo prvo riješiti pitanje jesu li oni ovlašteni podnijeti ustavnu tužbu. Tek zatim nastaje pitanje je li riječ o pojedinačnom aktu iz čl. 62. st. 1. Ustavnu tužbu može, naime, podnijeti samo onaj koji štiti svoje povrijeđeno ustavno pravo.

3. Iscrpljeni pravni put

Odluka tijela navedenih u st. 1. čl. 62. Ustavnog zakona tek je jedna od pretpostavki pod kojima se može podnijeti ustavna tužba. Sama, bar u pravilu, nije dovoljna da bi ustavna tužba bila dopuštena. Zaštita ustavnih prava pred Ustavnim sudom supsi-dijarne je naravi. Naime, i u zaštiti ustavnih prava postoji (također u pravilu) drugi pravni put: upravni, sudbeni. Njime se pruža primarna zaštita.

Odredbe st. 2. i 3. čl. 62. upućuju da se ustavna tužba može podnijeti nakon što je taj drugi pravni put iscrpljen. Ustavni zakon time je uveo načelo supsidijarnosti ustavne tužbe.

Zadatak je svakog suda (i drugih tijela državne vlasti, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave i pravnih osoba s javnim ovlastima, da, u sklopu svojih nadležnosti, pruže pravnu zaštitu i od povreda Ustava, da građanin ostvari mogućnost zaštite svojih prava, uključivo i ustavnih, najprije u redovnom postupku. Do Ustavnog suda mora doći, s obzirom na njegovu nadležnost, predmet stvarno i pravno istražen kroz prethodni put. Time mu se ujedno prenosi stajalište sudova u predmetu, pa se izbjegava opasnost da na nesigurnoj podlozi donese dalekosežne odluke.

Kad postoji takav drugi pravni put, ustavna se tužba može podnijeti tek nakon što je taj pravni put iscrpljen. U biti to znači da mora biti iscrpljeno pravo žalbe (čl. 18. Ustava), odnosno druge pravne zaštite, a i sudski nadzor pojedinačnih odluka drugih državnih tijela, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, te pravnih osoba s javnim ovlastima (čl. 19. Ustava).

Tamo gdje je dopuštena žalba, pravni put mora se iscrpiti putem žalbe (ako su dopuštena i druga pravna sredstva tada i tim drugim pravnim sredstvima). Međutim, ni to nije dovoljno. Postoje, naime, osim redovitih pravnih lijekova još i izvanredna pravna sredstva. Ona su mnogobrojna. Dio njih mora biti iskorišten da bi se pravni put, kao pretpostavka ustavnoj tužbi, mogao smatrati iscrpljenim. U protivnom se ustavna tužba odbacuje kao nedopuštena, jer nije iscrpljen dopušteni pravni put, odnosno ako podnositelj tužbe u prethodnom postupku nije koristio dopušteno pravno sredstvo, osim ako su ispunjene pretpostavke iz čl. 63. Ustavnog zakona.

3.1. Iscrpljenost pravnog puta u kaznenom postupku

I u tom postupku mora drugi pravni put biti iscrpljen. Ako to nije, odnosno ako se predmet vraća na ponovni postupak, tada nije ispunjena pretpostavka iscrpljenosti dopuštenog pravnog puta. Tako:

»Podnošenje ustavne tužbe protiv rješenje Županijskog suda u konkretnom slučaju nije dopušteno, jer nije ispunjena jedna od pretpostavki za podnošenje ustavne tužbe, a to je iscrpljenost dopuštenog pravnog puta. Naime, osporenim je rješenjem ukinuta prvostupanjska presuda te je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, dakle postupak nije dovršen.»

(Rješenje Ustavnog suda, br. U-lll-607/1999, od  listopada 1999. g.)

Ustavna tužba podnesena je u povodu rješenja Vijeća Županijskog suda kojim je ukinuto rješenje istražnog suca Županijskog suda i predmet vraćen istražnom sucu na ponovno odlučivanje.

 

Ustavna tužba protiv tog rješenja odbačena je kao nedopuštena iz tih razloga.

«lz drugostupanjskog osporavanog rješenja Vijeća Županijskog suda slijedi daje predmet vraćen istražnom sucu istog suda na ponovno odlučivanje. To znači da predmet ni kazneni postupak nije okončan, odnosno da u konkretnom slučaju nije iscrpljen dopušteni pravni put.«

(Rješenje Ustavnog suda, br. U-lll-1461/2000, od studenoga 2000. g.)

Rješenjem Vrhovnog suda prihvaćenaje žalba oštećenika kao tužitelja i ukinuto rješenje Županijskog suda te predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Kazneni postupak se vodi protiv podnositelja ustavne tužbe kao osumnjičenika zbog kaznenog djela iz čl. 99. st. 2. Kaznenog zakona (Nar. nov., br. 110/97).

Ustavna je tužba odbačena kao nedopuštena iz sljedećih razloga:

»Osporavanim rješenjem ne završava se kazneni postupak, jer je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Budući da u konkretnom slučaju nije iscrpljen dopušteni pravni put, zah-tjev za pružanje ustavnosudske zaštite nije dopušten uslijed preuranjenosti.«

(Rješenje Ustavnog suda, br. U-lll-475/2001, od 11. travnja 2001. g.)

4. Pritvor i iscrpljeni pravni put

Od samog početka rada suda, u praksi se postavilo pitanje je li rješenjem o pritvoru, odnosno produženju pritvora iscrpljen (drugi) pravni put ili je iscrpljen tek po okončanju kaznenog postupka.

U prvim rješidbama Ustavni sud odbacivao je ustavne tužbe kao nedopuštene smatrajući da se ustavna tužba može podnijeti tek po okončanju kaznenog postupka. Takvo je, npr., rješenje Ustavnog suda, br. U-lll-32/92, od 27. svibnja 1992.⁸

To je bila jedna od početnih rješidbi Ustavnog suda. O tome su vođene mnoge rasprave.9 Na temelju tih rasprava, brojnih članaka i konačno referata u predmetu br. U-l11-1162/9710 Ustavni je sud izmijenio praksu te izričito dopustio ustavnu tužbu protiv rješenja o pritvoru zbog »učinkovite zaštite ustavnog prava na slobodu, ljudsko dostojanstvo i prava uhićenika.«¹¹

Ako je pritvor ukinut tada Ustavni sud tužbu odbacuje, jer ne postoje pretpostavke za odlučivanje o ustavnoj tužbi. Tako:

Osporenim rješenjem podnositelju je produljen pritvor. Kako je u međuvremenu pritvor ukinut, tako je Ustavni sud polazeći od svrhe i cilja ustavnosudske zaštite povodom ustavne tužbe: «da se ukine protuustavna odluka kojom je povrijeđeno neko ustavno pravo« odbacio tužbu jer ne postoje pretpostavke za odlučivanje o biti stvari:

"Budući da je pritvor ukinut, te odluka koja se osporava ustavnom tužbom, kasnijim sudskim rješenjem stavljena izvan snage, to su otpale pretpostavke za odlučivanje o biti stvari podnesene ustavne tužbe«.

(Rješenje Ustavnog suda, br. U-lll-101/2002, od 8. ožujka 2002. g.)

Osporenim iješenjem određen je pritvor podnositelju ustavne tužbe, koji može trajati najdulje mjesec dana, računajući od dana uhićenja osumnjičenika.

<<U konkretnom slučaju, tijekom ustavnosudskog postupka, koji je bio pokrenut pravodobnom i dopuštenom ustavnom tužbom podnositelja, okolnosti konkretnog slučaja su se promijenile.

Naime, u međuvremenu je istražni sudac Županijskog suda u R, odlučujući po službenoj dužnosti, na temelju članka 104. stavka 1. ZKP-a donio rješenje kojim je ukinuo pritvor određen protiv podnositelja ustavne tužbe, te je on odmah pušten na slobodu...

Dakle, okolnosti konkretnog slučaja promijenile su se u tolikoj mjeri da su pretpostavke za odlučivanje o biti stvari prestale postojati.

Budući da je podnositelju pritvor ukinut, prestale su postojati pretpostavke za odlučivanje o biti stvari podnesene ustavne tužbe, te su se ispunile pretpostavke iz članka 31. (sada članka 32. nap. J. C.) Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, pa je stoga, temeljem navedene odredbe, ustavnu tužbu valjalo odbaciti i riješiti kao u izreci.«

(Rješenje Ustavnog suda, br. U-lll-2294/2001, od 12. prosinca 2001. g.)

Ustavna tužba odbačena je zbog nepostojanja pretpostavki za odlučivanje i:

ako je pritvorena maloljetnica upućena u odgojni zavod radi izvršavanja odgojne mjere prije pravomoćnosti tješenja. Tako:

« Vrhovni sud Republike Hrvatske je utvrdio da je sud prvog stupnja učinio propust jer da nakon što je maloljetnica upućena u odgojni zavod radi izvršavanja odgojne mjere prije pravomoćnosti rješenja, više nije bilo mjesta produljenju pritvora. Naime, odredbom članka 63. stavka 1. Kaznenog zakona propisano je da se vrijeme provedeno u pritvoru, kao i svako drugo oduzimanje slobode u svezi s kaznenim djelom uračunava u izrečenu kaznu zatvora, kaznu dugotrajnog zatvora i kaznu maloljetničkog zatvora te novčanu kaznu, dok se pritvor ne uračunava u izrečenu odgojnu mjeru.

Stav je Vrhovnog suda Republike Hrvatske da je odlučivanje o pritvoru postalo bespredmetno te da maloljetnica, podnositeljica ustavne tužbe, navedenim propustom suda prvog stupnja neće biti oštećena, jer se po prirodi stvari podrazumijeva da joj je pritvor prestao teći u času odlaska u odgojni zavod.

Budući da je pritvor prestao te je kazneni postupak dovršen i podnositeljica upućena u odgojni zavod, to su prestale postojati pretpostavke za odlučivanje o biti stvari u odnosu na koje je podnijeta ustavna tužba.«

(Rješenje Ustavnog suda, br. U-l11-565/98, od 21. studenoga 2002. g.)

ako je odbijen prijedlog Državnog odvjetnika za produljenje pritvora protiv podnositelja ustavne tužbe. Naime:

«U konkretnom slučaju, u vrijeme podnošenja ustavne tužbe, ona je bila pravodobna i dopuštena. Međutim, tijekom ustavnosudskogpostupka, izvan-raspravno vijeće Županijskog suda u Z. odbilo je prijedlog državnog odvjetnika za produljenje pritvora protiv podnositelja ustavne tužbe.

Budući da je pritvor ukinut, a odluka koja se osporava ustavnom tužbom stavljena izvan snage to su prestale postojati pretpostavke za odlučivanje o biti stvari.«

(Rješenje Ustavnog suda, br. U-lll-508/1999, od 29. rujna 1999. g.)

4.1. Utjecaj rješenja o produljenju pritvora

Tako:

"Provjerom o istražnom kancelu Županijskog suda u Zagrebu utvrđeno je da je podnositelj ustavne tužbe podnio i žalbu Vrhovnom sudu Republike Hrvatske protiv navedenog rješenja broj: l-ll-Kv-862/00 (Kio-l-150/00) od 25. kolovoza 2000. godine o produljenju pritvora, ali Vrhovni sud još nije o toj žalbi odlučio.

Iz izloženog, dakle, proizlazi da odluka koja se ustavnom tužbom osporava više nije na snazi, a odluka za koju bi ovaj Sud, prema svojoj dosadašnjoj praksi, mogao uzeti da se također osporava ustavnom tužbom (jer na temelju nje pritvori dalje egzistira), nije pravomoćna tj. protiv nje još uvijek nije iscrpljen dopušteni pravni put u smislu odredbe članka 59. (sada članka 62.) stavka 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske. »

(Rješenje Ustavnog suda, br. U-lll-1026/2000, od 25. rujna 2000. g.)

»U konkretnom slučaju, Županijski sud u R. novim rješenjem, od 2. siječnja 2002. godine, produžio je pritvor podnositelju na temelju iste pritvorske osnove. Protiv navedenog rješenja podnositelj ima pravo podnijeti žalbu Vrhovnom sudu Republike Hrvatske.

Budući da je podnositelju novim rješenjem produžen pritvor te da je njime faktički stavljeno izvan snage osporavano rješenje, a da u vezi s tom novom rješidbom još nije iscrpljen dopušteni pravni put, u predmetnoj pravnoj situaciji ne postoje pretpostavke za odlučivanje o biti stvari.«

(Rješenje Ustavnog suda, br. U-lll-5/2002. od 10. siječnja 2002. g.)

Podnositelj ustavne tužbe osporava rješenje Županijskog suda od 24. siječnja kojim mu je produljen pritvor. U međuvremenu Županijski sud novim prvostupanjskim rješenjem od 23. ožujka 2001. g. produljio je pritvor na temelju iste prane osnove, time da protiv tog rješenja podnositelj ima prvo žalbe Vrhovnom sudu Republike Hrvatske.

Ustavni sud je tužbu kao nedopuštenu odbacio. Razlozi su sljedeći:

«U konkretnom slučaju, u vrijeme podnošenja ustavne tužbe ona je bila pravodobna i dopuštena. Međutim, tijekom ustavnosudskog postupka, Županijski sud u R. svojim novim prvostupanjskim rješenjem od 23. ožujka 2001., produljio je pritvor podnositelju na temelju iste pravne osnove.

Budući da je podnositelju ustavne tužbe novom odlukom produljen pritvor, te da je njome faktički stavljena izvan snage osporavana odluka u konkretnom slučaju, a da u svezi s tom novom rješidbom još nije iscrpljen dopušteni pravni put, u predmetnoj pravnoj situaciji još ne postoje pretpostavke za odlučivanje o biti stvari.«

(Rješenje Ustavnog suda, br. U-lll-539/2001, od 11. travnja 2001. g.)

U gotovo istoj činjeničnoj situaciji u kojoj drugostupanjski sud nije još o žalbi protiv tješenja o produljenju pritvora odlučio, Ustavni sud je odbacio ustavnu tužbu smatrajući da ne postoje pretpostavke za odlučivanje o biti stvari. Razlozi su ovi:

«lz izloženog, dakle, proizlazi da odluka koja se ustavnom tužbom osporava više nije na snazi, a odluka koju bi ovaj Sud, prema dosadašnjoj praksi, mogao uzeti da se također osporava ustavnom tužbom (jer na temelju nje pritvori dalje egzistira), nije pravomoćna tj. protiv nje još uvijek nije iscrpljen dopušteni pravni put u smislu odredbe članka 59. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (Nar. nov., br. 99/99).«

(Rješenje Ustavnog suda, br. U-lll-399/2001. od 22. ožujka 2001. g.)

Ustavna tužba podnesena je u svezi s rješenjem Općinskog suda kojim mu je određen pritvor. Ustavni sud odbacio je tužbu kao nedopuštenu. Razlozi su i ovi:

"Podnošenje ustavne tužbe protiv rješenja o određivanju pritvora Općinskog suda u Puli od 15. listopada 2001. godine, u konkretnom slučaju nije dopušteno, jer nije ispunjena jedna od pretpostavki za podnošenje ustavne tužbe, a to je iscrpljenost dopuštenog pravnog puta. Naime, podnositelj je protiv osporenog rješenja mogao izjaviti žalbu, a što je bilo navedeno i u uputi o pravnom lijeku osporenog rješenja«

(Rješenje Ustavnog suda, br. U-lll-2299/2001. g. od 10. prosinca 2001. g.)

5. Drugi izvanredni pravni lijekovi

Pretpostavka ustavnoj tužbi nisu drugi izvanredni pravni lijekovi, pa tako ni zahtjev za zaštitu zakonitosti, ponavljanje postupka odnosno obnova postupka, zahtjev za izvanredno ublažavanje kazne ni zah-tjev za izvanredno preispitivanje presude.

Oni mogu, ali ne moraju biti podneseni. Ako su podneseni, oni ne zadržavaju postupak o ustavnoj tužbi. Ti postupci teku usporedno.

Podnositelj ustavne tužbe može, pod pretpostavkama iz čl. 67. st. 2. Ustavnog zakona predložiti Ustavnom sudu da odgodi ovrhu do donošenja odluke Ustavnog suda.

Kad bi izvanredni pravni lijek bio prihvaćen, u tom bi novom postupku mogle nastati pretpostavke za podnošenje ustavne tužbe. To, međutim, nisu više pretpostavke pod kojima se podnosi ustavna tužba protiv onih rješidaba koje su prethodile usvojenom izvanrednom pravnom lijeku. To je ustavna tužba koja se može podnijeti tek kad se u novovođenom postupku ispune pretpostavke iz čl. 62. i si. za takvu tužbu. 

 

 

1 Članak 3. Ustava Republike Hrvatske (Nar. nov., br. 41/01 i 55/01) glasi: “Sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav najviše su vrednote ustavnog poredka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava.”
2 Nar. nov., br. 49/02 - u nastavku teksta: Ustavni zakon.
3 Vidjeti odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske, U-lll-1533/00 od 25. siječnja 2001. U istom smislu i rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske, br. U-lll-716/94 od 16. listopada 1996., zatim rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske, br. U-lll-613/95 od 12. prosinca 2000., U-lll-1155/01 od 2. srpnja 2001.
4 Izraz “tužba" nije, prema našem mišljenju najsretnije izrabran. On suviše upućuje na parnični postupak, pa to donekle i usmjerava i postupak po ustavnoj tužbi.
Vjerojatno bi svrsi tog ustavnopravnog sredstva više odgovarao naziv: "ustavna žalba".
Vidjeti o tome i u Bartovčak Zdravko: O zaštiti ustavnih prava i sloboda putem ustavne tužbe, Odvjetnik br. 9-12/92, str. 3.
5 Odredbe čl. 63. Ustavnog zakona dopušta, pod određenim pretpostavkama, podnošenje ustavne tužbe i prije iscrpljenog pravnog puta.
6 Oznake članaka Zakona o kaznenom postupku odnose se na tekst koji je bio na snazi u vrijeme donošenja rješidbe Ustavnog suda, što pretežno znači na tekst prema Nar. nov., br. 110/97, 27/98, 58/99 i 112/99. Potrebno je stoga provjeriti naznačene odredbe prema Noveli Zakona o kaznenom postupku iz Nar. nov., br. 58/02, te pročišćenom tekstu (koji će biti objavljen) u Narodnim novinama. U trenutku završetka rukopisa ovog članka taj pročišćeni tekst još nije objavljen u Narodnim novinama. Postoji, međutim, redakcijski pročišćeni tekst Zakona o kaznenom postupku, Davora Krapca: Zakon o kaznenom postupku, četvrto izmijenjeno i dopunjeno stanje, Narodne novine d.d., Zagreb, srpanj 2002.
7 O osporenoj odluci o jamstvu vidjeti čl. od 91. do 93. ZKP-a. O pripadanju vrijednosti dane kao jamčevina vidjeti čl. 92. st. 3. ZKP-a.
8 Vidjeti o tome i naše članke: Ustavna tužba - zaštita ustavnih sloboda i prava čovjeka i građanina, Aktualnosti hrvatskog zakonodavstva i pravne prakse, Društvo za građanskopravne znanosti i praksu Hrvatske, Organizator, Zagreb, 1992. g., str. 37., zatim “Povreda ustavnih prava i sloboda kao pretpostavka ustavne tužbe", Aktualnosti hrvatskog zakonodavstva i pravne prakse, Godišnjak 3., Društvo za građanskopravne znanosti i praksu Hrvatske, Organizator, Zagreb, 1996. g., str. 22. i tamo navedenu opsežnu literaturu, te nadalje u knjizi: Vladavina Ustava, Informator, Zagreb, 1994. g., str. 96.
9 Vidjeti Ivo Josipović: Uhićenje i pritvor, Targa, Zagreb, 1998. g., str. 382.
Vidjeti tako elaborat Vojislava Kučekovića: Prilog raspravi o ustavnoj tužbi - de lege lata i de lege ferenda, priložen uz predmet Ustavnog suda, br. U-lll-556/1994.
Vidjeti elaborat Nikole Filipovića od 31. ožujka 1992. g. priložen u predmetu br. U-lll-556/1994. Vidjeti Berislav Pavišić: Ustavna tužba protiv odluke o pritvoru u kaznenom postupku, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, br. 1/99, str. 451.
10 Iscrpni i vrlo značajan referet od 28. listopada 1998. u predmetu br. U-lll-1162/97 sastavili su Vojislav Kučeković i stručna suradnica Sanja Trgovac.
11 Vidjeti o tome Siniša Rodin: Osnovni parametri reforme Ustavnog zakona o Ustavnom sudu, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, br. 6/98, str. 661.