17.05.2024.

Unapređenje normativnog okvira za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku

U Informatoru broj 6727 od 18. travnja 2022., pisali smo o normativnom okviru za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku, a povod je bilo Izvješće Ustavnog suda o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku iz 2021. Gotovo tri godine nakon objave Izvješća Ustavnog suda, učinjene su zakonodavne intervencije koje trebaju olakšati zaštitu prava na suđenje u razumnom roku. Autor podsjeća na te komentare i pojašnjava koje je od njih zakonodavac usvojio te na koji će način nova zakonska rješenja olakšati ostvarivanje prava.

1. UVOD
Prije nepune dvije godine napisali smo i publicirali stručni članak1 u kojem smo deklarirali, ponukani jednim izvješćem Ustavnog suda2 upućenom Hrvatskom saboru - koje je bilo motivirano pravnim shvaćanjima, zauzetima u nekoliko odluka Evropskog suda za ljudska prava3 (u nastavku teksta: ESLJP) - naša pravna promišljanja i de lege ferenda normativne prijedloge za poboljšanje zakonskog instituta zaštite prava na suđenje u razumnom roku, u odnosu na način na koji je taj institut, sve do nedavno, bio reguliran Zakonom o sudovima4. Gotovo tri godine nakon publikacije navedenog Izvješća Ustavnog suda na snagu je konačno stupio Zakon o izmjenama i dopunama zakona o sudovima5 u kojem je zakonodavac, a prije njega predlagatelj zakona, Vlada Republike Hrvatske, akceptirao veliku većinu naših prije navedenih normativnih prijedloga. Stoga ćemo u ovom članku lapidarno podsjetiti na navedeno Izvješće Ustavnoga suda, odnosno njegov sadržaj, potom prezentirati normativne promjene u kontekstu zakonske zaštite predmetnog ustavnog i konvencijskog prava, uspoređujući ih s navedenim prijedlozima. Naposljetku, iznijet ćemo neke primjedbe na novi normativni okvir jer smatramo da on, premda predstavlja mnogo bolji okvir, odnosno zakonsku osnovu za zaštitu oštećenika, i nadalje ima značajne normativne manjkavosti.

2. PODSJETNIK NA USTAVNOSUDSKU ODLUKU
Uvodno obrazlažući razloge pisanja Izvješća, Ustavni je sud zakonodavcu skrenuo pozornost na činjenicu da je ESLJP sredinom 2020. donio tri prije navedene presude u kojima se bavio pitanjem povrede prava na suđenje u razumnom roku, zajamčenog odredbom članka 6/1 Konvencije6, a u kontekstu učinkovitosti pravnih sredstava za zaštitu toga prava, u smislu odredbe članka 13. Konvencije, koja od država ugovornica zahtijeva da u svojem pravnom sustavu osiguraju djelotvorna pravna sredstva za zaštitu prava i sloboda iz Konvencije. U sva je tri predmeta, naime, Sud utvrdio povredu prava zbog prekomjernog trajanja sudskih postupaka pred hrvatskim sudovima, ali i povredu prava na djelotvorno pravno sredstvo za zaštitu toga prava. Ustavni je sud, potom, nastavio s pitanjem, ne pružajući na njega pravi odgovor: jesu li podnositelji, prije negoli se obrate ESLJP-u, dužni podnijeti zahtjev za suđenje u razumnom roku (kako je to predviđao navedeni propis), istodobno konstatirajući da je navedeni Sud utvrdio da je takvo sredstvo nedjelotvorno.

Naposljetku, u zaključku Izvješća Ustavni sud naveo je da nema sumnje o tome da je najučinkovitije rješenje za sprječavanje nerazumno dugog trajanja sudskih postupaka pravno sredstvo namijenjeno ubrzanju postupka koje oštećenicima pruža pravnu zaštitu dok do povrede još nije došlo, a koje ponajprije mora imati preventivnu svrhu. Međutim, nastavio je, praksa pokazuje kako sredstvo za ubrzanje postupka normirano na dosadašnji način ne ispunjava svoju preventivnu ulogu jer se zahtjevi u praksi nadležnih sudova, u pravilu, prihvaćaju samo ako postupak već predugo traje pa se ne može koristiti u svrhu i s ciljem sprječavanja predstojeće povrede predmetnog prava. Jer, nastavljeno je, pravno sredstvo namijenjeno samo ubrzanju postupka ne može biti učinkovito za ispravljanje onih situacija u kojima postupak već predugo traje, odnosno u kojem je već došlo do povrede prava pa, zbog toga, taj pravozaštitni instrument mora biti popraćen, odnosno kumuliran s odštetnopravnim sredstvom na način da se oštećenik obešteti isplatom primjerene i pravične novčane naknade.

Kombinirano ubrzavajuće - odštetnopravno sredstvo kakvo je bilo normirano dosadašnjim zakonskim okvirom bilo je učinkovito samo u pravnoj situaciji u kojoj sudac propusti donijeti odluku u naloženom roku. Drugim riječima, navedeno pravozaštitno sredstvo bilo je učinkovito u pravnim situacijama u kojima je do povrede već došlo, ali je bilo pravozaštitno neučinkovito za sprječavanje predstojećih povreda prava, kao i u pravnim situacijama u kojima je do povrede već došlo jer oštećenik na dispoziciji nije imao, odnosno nije mogao posegnuti za podnošenjem odštetnopravnog sredstva. Zaključivši Izvješće pravnim shvaćanjem prema kojem dosadašnji zakonodavni model nije ispunjavao svoju svrhu u navedenim situacijama, Ustavni je sud konstatirao da ga je potrebno normativno doraditi.

3. KOMPARACIJA NOVIH NORMATIVNIH RJEŠENJA S NAŠIM PRIJEDLOZIMA
U članku objavljenom u Informatoru br. 6727, iznijeli smo nekoliko prijedloga de lege ferenda. „Prvo, smatramo da u budućem normativnom rješenju ne bi trebalo, kolokvijalno kazano, otkrivati toplu vodu nego se vratiti na normativno rješenje iz 2005. uz, dakako, pravno nadograđivanje i normativno modificiranje tadašnjeg normativnog okvira temeljem višedesetljetne judikature koja je u praksi iznjedrena u više od šesnaest godina koliko je prošlo od kada je 2005. po prvi puta zaštita prava na suđenje u razumnom roku regulirana kao zakonski institut. Osim toga, takvo bi normiranje bilo i u skladu s mišljenjem ESLJP-a koji je expressis verbis deklarirao stav po kojem je pravno sredstvo za zaštitu ovog prava sadržano u odredbama ZoSuda/05 imalo kombinirani ubrzavajući – reparacijski karakter pa je, kao takvo, bilo djelotvorno u smislu odredbe čl. 13. Konvencije“. Kao što smo predlagali, novo normativno rješenje u pretežitom dijelu predstavlja povratak na zakonsko rješenje iz 2005. što, dakako, smatramo pozitivnim. „Drugo, po našem bi mišljenju novi normativni okvir trebao biti svojevrsni amalgam dobrih normativnih rješenja iz sada vrijedećeg i derogiranog zakona, odnosno ZoSuda/05. Stoga se, treće, treba vratiti na normativno rješenje po kojem je pravno sredstvo za ubrzavanje postupaka zahtjev za zaštitom prava na suđenje u razumnom roku. Odnosno, treba se vratiti na normativno rješenje po kojem će nadležni sud, ukoliko zahtjev ocijeni odnosno utvrdi osnovanim, odrediti rok, po nama ne dulji od 6 mjeseci, u kojem sud pred kojim je postupak u tijeku mora odlučiti o pravu ili obvezi ili o sumnji ili optužbi za kažnjivo djelo zahtjevatelja i potonjem, in cumulo, odrediti primjerenu naknadu zbog povrede njegovog prava na suđenje u razumnom roku“. Navedeni su prijedlozi, također, u pretežitom dijelu prihvaćeni od strane predlagatelja i potom zakonodavca jer prema novom rješenju više ne postoji zahtjev za odmjeravanje primjerene novčane naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku. On je, naime, normativno eliminiran i prema novom rješenju jedino je pravozaštitno sredstvo zahtjev za povredu prava na suđenje u razumnom roku koji ima dvostruku, odnosno dvojaku svrhu: ubrzati postupak koji se provodi sporo i neučinkovito i oštećeniku, na temelju pretrpljene štete zbog povrede predmetnog prava, štetu reparirati novčanim putem, odnosno pružiti mu satisfakciju isplatom primjerene novčane naknade.

„Aktivno legitimirani zahtjevatelj i nadalje treba biti stranka u sudskom postupku koja smatra da nadležni sud nije odlučio u razumnom roku o njezinu pravu ili obvezi ili o sumnji ili optužbi za kažnjivo djelo“. S obzirom na činjenicu da se predmetni zakonski institut u tom dijelu nije mijenjao, možemo smatrati da je prijedlog i u tom kontekstu prihvaćen. „Peto, u pogledu sudske nadležnosti, mnogo smo skloniji starom rješenju po kojem bi o zahtjevu odlučivao neposredno viši sud, i to predsjednik suda kao sudac ovlašten za obavljanje sudskoupravnih poslova, a ako se zahtjev odnosi na postupak koji je u tijeku pred Visokim trgovačkim sudom, Visokim upravnim sudom, Visokim kaznenim sudom ili Visokim prekršajnim sudom, o zahtjevu bi odlučivalo tročlano vijeće Vrhovnog suda“. Navedeno je prihvaćeno u cijelosti što, također, u normativnom smislu predstavlja pravni povratak na rješenje iz 2005.

„Šesto, zadržalo bi se normiranje po kojem je posrijedi hitan postupak koji se provodi uz odgovarajuću primjenu pravila o izvanparničnom postupku, u pravilu bez održavanja ročišta, a u skladu s navedenim bi, po našem mišljenju, trebalo skratiti i rokove za postupanje. Neposredno bi viši sud o zahtjevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku morao odlučiti u roku od 30 ili, maksimalno, 60 dana uz opasku da bi zahtjevatelj, u slučaju neodlučivanja u roku, stjecao pravo na žalbu. Protiv prvostupanjskog rješenja mogla bi se, u roku od 8 dana, podnijeti žalba tročlanom vijeću Vrhovnog suda. Ako se zahtjev odnosi na postupak koji je u tijeku pred Vrhovnim sudom, o žalbi bi odlučivalo peteročlano vijeće tog suda“. I navedeni su prijedlozi prihvaćeni gotovo u cijelosti uz iznimku prijedloga da se rok za odlučivanje o zahtjevu skrati na 30 dana. Međutim, smatramo da je i rok od 60 dana, kojeg smo predlagali alternativno, još uvijek primjereno i razumno kratak rok koji će omogućiti brzo pružanje pravne zaštite oštećenicima predmetnog prava.

„Sedmo, kao dobra bi važeća normativna rješenja trebalo inkorporirati odredbu po kojoj bi predsjednik neposredno višeg suda, u roku od 15 dana od primitka zahtjeva, morao zatražiti od suca koji postupa u predmetu izvješće o duljini trajanja postupka, razlozima zbog kojih postupak nije okončan i mišljenje o roku u kojem se predmet može riješiti, a po potrebi izvršiti i neposredan uvid u spis predmeta, te obvezu suca koji postupa u predmetu da izvješće dostavi odmah, a najkasnije u roku od 8 dana od dana traženja, kao i odredbu, utemeljenu na judikaturi Ustavnog suda i ESLJP-a, po kojoj bi kod odlučivanja o osnovanosti zahtjeva, ali nota bene i iznosu primjerene novčane naknade, osobito moralo biti vođeno računa o vrsti predmeta, činjeničnoj i pravnoj složenosti potonjeg, ponašanju stranaka i postupanju suda“. U cijelosti prihvaćeno, kako u dijelu u kojem smo pledirali za zadržavanje dosadašnjih kvalitetnih normativnih rješenja, tako i u dijelu u kojem je propisano kojim se kriterijima predsjednik suda, odnosno vijeća Vrhovnog suda moraju rukovoditi prilikom odlučivanja o iznosu primjerene novčane naknade. „Osmo, kao dobra rješenja treba zadržati i odredbu po kojoj se pozitivno rješenje dostavlja predsjedniku suda pred kojim je došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku, predsjedniku Vrhovnog suda i ministarstvu nadležnom za poslove pravosuđa, a temeljem kojeg potonje, u roku od 3 mjeseca od dana podnošenja zahtjeva, oštećeniku naknadu isplaćuje iz sredstava državnog proračuna“. Prihvaćeno, osim u dijelu koji se odnosi na rok u kojem ministarstvo nadležno za poslove pravosuđa oštećeniku mora isplatiti primjerenu novčanu naknadu.

Naime, i u novom je rješenju rok za isplatu izostavljen, što smatramo veoma lošim. Jer, teoretski, navedeno ministarstvo oštećeniku naknadu može, s obzirom na to da rok nije propisan, isplatiti i nakon 13 ili 33 mjeseca. To je, dakako, potpuno neprihvatljivo i predstavlja golemi normativni propust predlagatelja i zakonodavca koji, smatramo, treba čim prije ispraviti kada je do njega iz nejasnih, neobrazloženih i neobjašnjenih razloga, uopće došlo. Do tada, smatramo, nadležni izvanparnični sudovi trebaju primjenjivati rok iz ustavnosudske judikature jer taj Sud u dispozitivu odluka, kojima prihvaća ustavnu tužbu zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, određuje prije navedeni rok za isplatu: „Naknada iz točke III. ove izreke bit će isplaćena iz državnog proračuna u roku od tri (3) mjeseca od podnošenja zahtjeva podnositeljice Ministarstvu pravosuđa i uprave Republike Hrvatske za njezinu isplatu7.“. „Deveto, novo rješenje, poput trenutnog odnosno važećeg zakona nikako i nipošto ne smije sadržavati odredbu koja nadležne sudove limitira u određivanju iznosa naknade. Upravo suprotno, po našem bi mišljenju u ovom kontekstu novi zakon trebao sadržavati rješenje po kojem bi u takvim predmetima, dakle predmetima koji traju desetljećima i u kojima dolazi na najtežih oblika povrede predmetnog ustavnog i konvencijskog prava, umjesto limitiranja iznosa primjerene novčane naknade, trebalo normirati rješenje temeljem kojeg bi iznos primjerene novčane naknade progresivno rastao s jačinom odnosno težinom povrede prava što je, uostalom, u skladu i s načelom potpune naknade štete kao jednim od bazičnih odštetnopravnih načela. Osim toga, s aspekta je državnog proračuna iz kojeg se isplaćuju navedene naknade njihov kumulativni iznos na godišnjoj razini doista beznačajan i zanemariv…“. Nažalost, taj normativni prijedlog nije prihvaćen nego je dosadašnji maksimalni iznos primjerene naknade samo konvertiran u eure u skladu sa zakonom8. U tom kontekstu, naglašavamo da u cijelosti ustrajemo i ostajemo kod pravne argumentacije iznesene u prije citiranom fragmentu.

Nadalje, ponavljamo tvrdnju da je kumulativni iznos koji se oštećenicima na temelju toga prava isplaćuje na godišnjoj razini, s aspekta državnog proračuna, doista minoran i zanemariv. Naime, rashodi su državnog proračuna za 2024. planirani u iznosu od 32.610.981.815,00 eura9. Navedeno je Ministarstvo u cijeloj 2022. oštećenicima, s osnove povrede predmetnog prava, isplatilo zbirni iznos naknada od 1.694.320,00 kuna10 odnosno 224.874,90 eura. Dakle, posrijedi je iznos koji predstavlja zanemariv postotak državnog proračuna. Sapienti sat! Potom, u kontekstu primjerenih i pravičnih naknada smatramo potrebnim opetovati mišljenje koje je također deklarirano i argumentirano u jednom prijašnjem stručnom radu11 u kojem smo pledirali za povećanje, odnosno povišenje iznosa naknada uz sljedeću činjeničnu argumentaciju: „Temeljni je razlog zbog kojeg smatramo da bi Ustavni sud trebao razmotriti pitanje povećanja iznosa naknada koje oštećenicima odmjerava osnovom povrede prava na suđenje u razumnom roku identičan onom zbog kojeg smo Vrhovnom sudu sugerirali povećanje iznosa pravičnih novčanih naknada osnovom pojedinih kvalifikatornih okolnosti relevantnih za naknadu neimovinske štete. Jer, prema službenim podacima Državnog zavoda za statistiku12 u vremenskom intervalu odnosno periodu trajućem od 1. siječnja 2000. do 1. siječnja 2021. inflacija je u Republici Hrvatskoj iznosila 48,7% in cumulo, a čemu treba pridodati ovogodišnju visoku inflatornu stopu, najvišu još od 2008., koja je bila 5,7% na godišnjoj razini. Dakle, samo je u zadnjih 20 godina djelovanjem inflacije, a o rastu troškova života da se i ne govori, određeni novčani iznos u kunama, primjerice 1.000,00 HRK, izgubio preko polovice svoje vrijednosti. Nadalje, prosječna je mjesečna isplaćena neto plaća u Republici Hrvatskoj u siječnju 2000. iznosila 3.597,00 HRK, a u studenom 2021. 7,333,00 HRK. Ergo, porast iznosi 104,89%. Naposljetku, barem je u ovom kontekstu jednako relevantan i znakovit podatak da je državni proračun, iz kojeg se oštećenicima predmetnog prava isplaćuje primjena novčana naknada, na prihodnoj strani 2000. iznosio 50.700.000,00 HRK, a za 2022. iznosi 174.000.000,00 HRK. Dakle, veći je čak za 291,3%. Naravno, identičan je slučaj i kod predmetnih naknada koje se odmjeravaju osnovom povrede predmetnog ustavnog i konvencijskog prava. Dodatni razlog zbog kojeg treba razmisliti o povećanju naknada leži u činjenici da barem još neko vrijeme u svijetu, a onda posljedično i kod nas, zbog kontinuiranog vrtoglavog rasta cijena raznih sirovina, a poglavito energenata, te agresije Rusije na Ukrajinu, navedena inflatorna kretanja neće biti svedena u neke normalne odnosno uobičajene okvire na koje smo zadnjih desetljeća navikli. Au contraire. Ili, drugim riječima kazano, ako su se iznosi naknada koji se oštećenicima odmjeravaju osnovom povrede ovog prava ikada i mogli okarakterizirati pravičnima i primjerenima, imajući u vidu opseg i veličinu štete koja se oštećenicima nanosi zbog nerazumno dugog trajanja sudskih postupaka, smatramo da to više nije slučaj što, po našem mišljenju, zahtijeva promptnu i neophodnu reakciju Ustavnog suda putem povisivanja prosječnog iznosa naknade barem za gore navedeni postotak kumulativne inflacije odnosno gubitka vrijednosti novca do kojeg je došlo u navedenom promatranom vremenskom intervalu…“. Posve ustrajući na citiranoj argumentaciji, nastavno je, krajem 2023., činjenično osnažujemo, potkrepljujemo i dopunjujemo novim službenim podacima. Naime, u vremenskom razdoblju od 1. siječnja 2000. do 1. studenog 2023. inflacija je u Republici Hrvatskoj iznosila čak 81 % in cumulo. Dakle, u tom je razdoblju samo zbog utjecaja inflacije vrijednost novca gotovo prepolovljena. Nadalje, prosječna je mjesečna isplaćena neto plaća u Republici Hrvatskoj u siječnju 2000. iznosila 3.597,00 HRK odnosno 477,70 eura, a u kolovozu 2023. 1.163,00 eura13. Dakle, porast iznosi 243,59 %. Naposljetku, u ovom je kontekstu jednako relevantan i znakovit podatak da je državni proračun, iz kojeg se oštećenicima predmetnog prava isplaćuje primjerena novčana naknada, na rashodnoj strani 2000. iznosio 50.700.000.000,00 HRK, odnosno 6.729.046.386,62 eura, a za 2024. iznosi 32.610.981.815,00 eura14. Dakle, veći je čak za 484,63 %.

4. ZAKLJUČAK
Novi normativni okvir za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku, u pretežitom dijelu, predstavlja normativni iskorak kroz povratak na rješenje iz 2005. koje, bjelodano je, nije niti trebalo mijenjati nego ga samo unaprjeđivati u skladu s razvojem judikature. Naime, umjesto putem dva instituta, kao da sada, pro futuro će postojati samo zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku kao pravozaštitni instrument koji kumulativno ima ubrzavajući i reparacijski, odnosno odštetnopravni karakter, svrhu i smisao. Navedeno će rezultirati brojnim pozitivnim učincima od kojih apostrofiramo samo tri najvažnija: prvo, novo rješenje jamči oštećenicima mnogo djelotvorniji pravni instrument, namijenjen ubrzavanju postupaka; drugo, u slučajevima u kojima je do povrede predmetnog prava već došlo, potonji će mnogo brže dobiti primjerenu novčanu naknadu jer su do sada, u pravilu, naknadu dobivali tek nakon okončanja ustavnosudskog postupka; i treće, s obzirom na činjenicu da će se ubuduće pretežiti broj slučajeva, odnosno postupaka iniciranih u povodu povrede predmetnog ustavnog i konvencijskog prava rješavati pred stvarno nadležnim izvanparničnim sudovima, nedvojbeno je i neupitno da će to posljedično rezultirati mnogo manjim priljevom takvih predmeta na Ustavni sud.

 

1 Jelušić, D., Promišljanja o normativnom okviru zaštite prava na suđenje u razumnom roku, Informator br. 6727 od 18. travnja 2022.
2 Izvješće o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, uređeno člancima 63. – 70. Zakona o sudovima, Ustavni sud Republike Hrvatske, br. U-X-4090/2020 od 23. veljače 2021.
3 Mirjana Marić protiv Hrvatske, broj 9849/15, Glavinić i Marković protiv Hrvatske, broj 11388/15 i 25605/15; Kirinčić i drugi protiv Hrvatske, broj 31386/17.
4 Nar. nov., br. 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18 i 126/19, 130/20, 21/22, 60/22 i 16/23.
5 Zakon o izmjenama i dopunama zakona o sudovima (Nar. nov., br. 36/24).
6 Konvencija o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (Nar. nov. – Međ. ugov., br. 18/97, 6/99 -proč. tekst, 8/99 - ispr., 14/02, 1/06, 2/10 i 13/17).
7 Ustavni sud Republike Hrvatske, U-IIIA-2373/2023 od 28. rujna 2023.
8 Zakon o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Nar. nov., br. 57/22 i 88/22).
9 Zakon o izvršavanju Državnog proračuna Republike Hrvatske za 2024. godinu (Nar. nov., br. 149/23).
10 Izvor: Ministarstvo pravosuđa i uprave
11 Jelušić, Damir, Je li došlo vrijeme za povišenje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku?, Informator broj 6767 od 23. siječnja 2023.
12 www.dzs.hr.
13 Izvor: Državni zavod za statistiku
14 Državni proračun za 2024. i projekcija za 2025. i 2026.