Zastupljenost manjina u predstavničkim tijelima lokalnih jedinica, općina, gradova i županija, nije novina u hrvatskom zakonodavstvu niti u sustavu lokalne samouprave u Republici Hrvatskoj. Već i u razdoblju koje je prethodilo usvajanju novog Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina (Nar. nov., br. 155/02) brojna su predstavnička tijela lokalnih jedinica u svome sastavu imala i predstavnike nacionalnih manjina izabrane na temelju tada važećih, premda nedorađenih i necjelovitih zakonskih rješenja. Statutarna rješenja sadržana u odredbama lokalnih statuta, kao najvažnijih općih akata lokalnih jedinica kojima je razrađivano pravo pripadnika manjina na participaciju u lokalnom političkom životu, dijelom su bila temeljena na postojećim zakonima i rješenjima ustanovljenima sukladno međunarodnim obvezama i sporazumima, a dijelom su uporište nalazila i u tradicionalno prihvaćenim načelima reprezentiranja lokalnog stanovništva. Donošenjem Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina (Nar. nov., br. 155/02) svakako je postupak izgradnje cjelovitog sustava zaštite i osiguranja prava manjina na državnoj kao i lokalnoj razini i zasigurno predstavlja daljnji korak u uključivanju manjina u procese odlučivanja uopće. Stoga autorica Nives KOPAJTICH-ŠKRLEC, dipl. iur., načelnica Odjela u Ministarstvu pravosuđa, uprave i lokalne samouprave u ovom članku piše o sudjelovanju i zastupljenosti nacionalnih manjina u predstavničkih i izvršnim tijelima lokalnih jedinica.