Prema članku 128. podstavak 4. Ustava, Ustavni sud:

- odlučuje povodom ustavnih tužbi protiv pojedinačnih odluka državnih tijela, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave te pravnih osoba s javnim ovlastima kad su tim odlukama povrijeđena ljudska prava i temeljne slobode, kao i pravo na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu zajamčenu Ustavom Republike Hrvatske."

Ta ustavna odredba razrađena je na temelju ustavnog ovlaštenja iz čl. 131. Ustava, Ustavnim zakonom o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, napose člancima 62.-80.¹

Osnovne pretpostavke pod kojima se može podnijeti Ustavnom sudu ustavna tužba su:

• pojedinačni akt tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samoupravne ili pravne osobe s javnim ovlastima kojim je odlučeno o pravima i obvezama podnositelja ustavne tužbe ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela;
• tvrdnja da je povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom, odnosno Ustavom zajamčeno pravo na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu. U Ustavnom zakonu to se naziva: ustavno pravo;
• iscrpljeni pravni put (čl. 62. st. 2. i 3.) osim kad postoje pretpostavke iz čl. 63. stavka 1. Ustavnog zakona pod kojima je dopušteno pokrenuti postupak po ustavnoj tužbi i prije no što je iscrpljen pravni put.
• pravodobnost (članak 64.).

Povrijeđeno ustavno pravo

Naveli smo pod b) da je jedna od pretpostavki podnošenja ustavne tužbe da podnositelj tužbe smatra da mu je povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom, odnosno Ustavom zajamčeno pravo na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu (ustavno pravo).

O ustavnoj tužbi rješavano je u više tisuća predmeta. Neke su ustavne tužbe odbačene iz postupovnih razloga (čl. 72.). To znači - bez ispitivanja postoji li povreda ustavnog prava.

Ipak se, u odnosu na neke, još uvijek pojavljuju nedoumice o prividno jasnoj pretpostavci - povredi ustavnih prava, odnosno o tome jesu li prava istaknuta u ustavnoj tužbi, ustavna prava u smislu čl. 62. Ustavnog zakona.²

U arhitektonici Ustava uočit ćemo i dvije skupine:³

a) Temeljne odredbe (Glava II. Ustava) i b) Zaštita ljudskih prava i temeljnih sloboda (Glava III. Ustava).

Pojam ustavnog prava u biti je problem razgraničenja specifičnog ustavnog prava od "običnog" prava.

U svojoj početnoj praksi Ustavni je sud pitanje što se smatra ustavnim pravom tumačio tako, da je smatrao da se ustavnom tužbom mogu štititi temeljne slobode i prava čovjeka i građanina iz Glave III. prijašnjeg Ustava (sada ljudska prava i temeljne slobode), ali i neka ustavna načela pa tako primjerice ono iz čl. 3.3 i čl. 5. Ustava.⁴

U trenutku stvaranja takve ustavnosudske prakse bilo je potrebno omogućiti širi pristup Ustavnom sudu. Naime, stvaralo se novo zakonodavstvo, nova shvaćanja i trebalo je i zbog niza drugih okolnosti pružiti što širu zaštitu ustavnih prava.⁵ Međutim, to podliježe, kako nam i praksa pokazuje, još uvijek (pre)ispitivanju. To nije posebnost koja se pojavila samo u radu Ustavnog suda Republike Hrvatske. Svojstveno je to i "najstarijim" ustavnim sudovima.⁶ Ne treba stoga isključiti da će "životna raskoš" utjecati i na izmjene, modificiranja, ublažavanja ili, pak, daljnje restrikcije do sada zauzetih ustavnopravnih shvaćanja. Tako je i Ustavni sud već modificirao i na određeni način suzio pojam ustavnog prava i pristupa Ustavnom sudu.⁷ Odlukama donesenim 30. ožujka 2000. godine Ustavni sud odstupio je od dotadašnje prakse. Riječ je o četiri odluke Ustavnog suda kojima se u različitim predmetima ustavne tužbe odbijaju jer "prava istaknuta u ustavnoj tužbi nisu predmet ustavnosudske zaštite." Vidjeti odluke U-lll-1/2000 od 13. ožujka 2000., Nar. nov., br. 38/ 2000, 7. travnja 2000., U-lll-661/1999 od 13. ožujka 2000., Nar. nov., br. 38/2000, 7. travnja 2000., U-lll-1125/2000 od 13. ožujka 2000., Nar. nov., br. 38/2000, 7. travnja 2000., te U-lll-842/1999, 13. ožujka 2000., Nar. nov., br. 38/2000, 7. travnja 2000. Smatramo da je restrikcija bila veća nego što je to potrebno. Njoj se posebno argumentirano suprostavio Nikola Gavella u svom članku: "Neka razmišljanja u povodu uskrate ustavno-sudske zaštite vlasništva".⁸

U svojoj praksi Ustavni sud sada smatra da Glava II. "Temeljne odredbe" ne može biti temelj ustavnoj tužbi, jer " ...Glava II. sadrži temeljna načela na kojima je utemeljen ustavni poredak Republike Hrvatske, te u svom sadržaju ne pruža ustavna jamstva pojedincu, te se na toj odredbi ne može temeljiti ustavna tužba ..." (Iz odluke Ustavnog suda br. U-lll-572/1998 od 28. ožujka 2002.).

Obvezni dio sadržaja ustavne tužbe

Što mora sadržavati ustavna tužba propisano je člankom 65. Ustavnog zakona.⁹

U obvezatni sadržaj ustavne tužbe spada i:

• naznaka ustavnog prava za koje se tvrdi da je povrijeđeno i
• naznaka mjerodavne odredbe Ustava kojom se to pravo jamči.

Propusti li se to navesti u ustavnoj tužbi smatramo da ona ne sadržava sve što je potrebno da bi se po njoj moglo postupiti. To je razlog da se podnositelj pozove na ispravak, odnosno dopunu ustavne tužbe (čl. 19. i čl. 69. podst. 1.).

Međutim, i kad podnositelj ustavne tužbe naznači u ustavnoj tužbi pravo za koje tvrdi da mu je povrijeđeno, ostaje pitanje da li je riječ o povredi ustavnog prava, jer se prema članku 71. stavak 2., ustavna tužba neće uzeti u razmatranje u slučaju kad se ne radi o povredi ustavnog prava.10

Sadržaj te prividno jasne odredbe stavka 2. članka 71. nije lišen enigme. Njezin se zagonetan govor posebno pojavljuje o pitanju kako tu odredbu pretočiti u praksi (u izreci rješidbe Ustavnog suda).

U odgovoru na to pitanje potrebno je razmotriti sljedeće:

Kada odlučuje vijeće, a kad sjednica

U postupku po ustavnoj tužbi sudac izvjestitelj (članak 20.) pripremit će (prema potrebi i provođenjem radnji iz čl. 69.) podatke koji će omogućiti prosudbu:

a) postoje li postupovne pretpostavke za odlučivanje ili one ne postoje. To je (ne)pravodobnost, (ne)ovlaštenost na podnošenje ustavne tužbe, (ne)dopuštenost i dr. (čl. 68. st. 2.). Ako postupovne pretpostavke postoje, tada i prosudbu:

b) radi li se o povredi ustavnog prava. Naime, kad se ne radi o povredi ustavnog prava ustavna se tužba neće uzeti u razmatranje (čl. 71. st. 2.).

Ako postupovne pretpostavke ne postoje, tada o ustavnoj tužbi odlučuje vijeće sastavljeno od troje sudaca (čl. 68. st. 2.). Ako postoje, odluku (u pravilu, o biti stvari - meritumu) donosi vijeće sastavljeno od šest sudaca (čl. 68. st. 1.).

Vijeće sastavljeno od troje sudaca donosi i odluku o neuzimanju ustavne tužbe u razmatranje, kad se ne radi o povredi ustavnog prava (čl. 71. st. 2.).¹¹

Vijeće može odlučivati samo:

• u punom sastavu i

Ne postigne li se jednoglasnost u vijeću trojice kad zbog nepostojanja postupov-nih pretpostavki odlučuje o ustavnoj tužbi (čl. 68. st. 2.-4.), odnosno u vijeću sastavljenom od šest sudaca u ostalim slučajevima (čl. 68. st. 1. i 4.), tada o ustavnoj tužbi odlučuje sjednica Ustavnog suda. Ona ne mora odlučivati u punom sastavu, ali odluku ili pak rješenje može donijeti samo većinom glasova svih sudaca, jer za te slučajeve nije Ustavnim zakonom drukčije određeno (čl. 27. st. 1.).

Ustavni sud donosi odluku na sjednici suda i u slučaju ako vijeće smatra da predmet ustavne tužbe ima širi značaj, te ustavnu tužbu uputi sjednici Ustavnog suda na odlučivanje (čl. 68. st. 4.).

Kad vijeće, odnosno sjednica Ustavnog suda odlučuje o biti stvari, odnosno vijeće sastavljeno od troje sudaca u slučaju iz članka 71. stavka 2. o (ne)uzimanju ustavne tužbe u razmatranje, tada ispituje samo one povrede ustavnih prava koje su istaknute u ustavnoj tužbi.

U dosadašnjoj praksi Ustavni je sud, ali iznimno, usvajao ustavnu tužbu makar je utvrdio da ne postoje one povrede ustavnih prava koje su istaknute u ustavnoj tužbi, ali da iz činjeničnog stanja istaknutog u ustavnoj tužbi i vidljivoj iz spisa proističe da postoje druge povrede ustavnog prava. Tako:

U razlozima ustavne tužbe podnositeljica tužbe ukazala je na povrede članka 3. i 19. stavka 1. Ustava. Ustavni sud u svojoj praksi smatra da člankom 3. Ustava nisu utvrđena ustavna prava i slobode građana, već najviše vrednote ustavnog poretka. Odredba, pak, članka 19. stavka 1. Ustava ne propisuje subjektivno ustavno pravo na strani građana.

U toj konkretnoj stvari Ustavni je sud, ne našavši povredu tih po podnositeljici ustavne tužbe, naznačenih ustavnih prava, ipak usvojio ustavnu tužbu zbog povreda ustavnog prava na koja se podno-siteljica ustavne tužbe nije pozvala, ali koje su bile - prema obrazloženju odluke Ustavnog suda - vidljive iz razloga ustavne tužbe i stanja spisa.

U obrazloženju svoje odluke Ustavni sud naveo je i ovo:

“Stoga se niti na jednoj od navedenih ustavnih odredaba (čl. 3. i čl. 19. st. 1. - nap.: J. C.) ne može zasnivati ustavna tužba.

U konkretnom se slučaju, međutim, kako će dalje biti obrazloženo, radi o specifičnoj pravnoj situaciji, zbog čega je ovaj Sud, unatoč utvrđenju da nema i ne može biti povreda ustavnih odredaba na koje se podnositeljica izrijekom poziva, ocijenio da postoje okolnosti koje nalažu ukidanje odluka donesenih u konkretnom upravnom postupku, odnosno upravnom sporu.

Sud je pritom imao u vidu svoju funkciju zaštite ustavnosti i zakonitosti, kao i činjenicu da je iz konteksta podnesene tužbe vidljivo kako podnositeljica na određen način ukazuje i na pogrešnu primjenu prava, koja je primjena omogućila da paralelno egzistiraju prava dviju osoba na istoj stvari, koja se međusobno isključuju.

Naime, iz navoda ustavne tužbe i iz stanja spisa predmeta posve evidentno proizlazi da povreda prava, osobito onih zajamčenih odredbama čl. 14. (opća jed-nakopravnost, jednakost svih pred zakonom) članka 19. stavka 2. (jamstvo sudske kontrole zakonitosti pojedinačnih akata tijela državne uprave i tijela koja imaju javne ovlasti) i čl. 26. Ustava (jednakost u postupku pred sudovima, drugim državnim tijelima i inim tijelima koja imaju javne ovlasti), na štetu jedne od stranaka u predmetnom postupku postoji

Kako je razvidno u konkretnom slučaju ugovor zaključen sa podnositeljicom ustavne tužbe u studenom 1985. godine nije poništen, međutim, u dokumentaciji koja prileži spisu nema traga o tome da bi pitanje valjanosti navedenog ugovora, u smislu citirane prijelazne odredbe po službenoj dužnosti ili u okviru postupka pokrenutog po zahtjevu B. B., bilo razmatrano i o tome zauzeto stajalište nadležnog tijela.

Očigledno je, međutim, da se radi o prethodnom pitanju koje ima odlučan značaj za zakonito provođenje postupka i donošenje na zakonu utemeljene odluke.

Propuštanjem nadležnih tijela da riješe ovo prethodno pitanje došlo je do pravno neodržive situacije, kakva je razvidna i iz navoda ustavne tužbe.

Iz toga slijedi i ocjena ovog Suda da odluka, donesena u postupku u kojem je počinjena povreda postupovnih pravila, u kojem odlučne činjenice nisu utvrđene i u kojem, zbog toga, nije bilo temelja za primjenu materijalnog prava, kao i odluke kojima je takvo postupanje osnaženo, nisu i ne mogu biti na zakonu utemeljene.

S obzirom na utvrđene nezakonitosti, takvim su odlukama nedvojbeno povrijeđena prava koja su strankama u postupcima pred državnim tijelima zajamčena i Ustavom Republike Hrvatske."

(Odluka Ustavnog suda br. U-lll-363/1999. od 9. srpnja 2001.)

Isticanje tvrdnje o povredi ustavnog prava

Ovaj pristup upućuje da se povredom ustavnog prava, istaknutom u ustavnoj tužbi, ne smatraju samo one navedene naznakom ustavnog prava za koje se tvrdi da je povrijeđeno i naznakom mjerodavne odredbe Ustava kojom se to pravo jamči, što bi uredno sastavljena ustavna tužba trebala sadržavati. To su, ako podnositelj ustavne tužbe nije pozvan da je u određenom roku dopuni (čl. 69. podst. 1.), i one povrede na čije postojanje podnositelj ustavne tužbe ukazuje kroz navođenje činjenica u razlozima ustavne tužbe. One će se smatrati na taj način istaknutim u ustavnoj tužbi, primjerice, i tada - kako to kaže i ova rješidba - kada povreda prava proizlazi "posve evidentno" ili "razvidno" iz navoda tužbe i iz stanja spisa.

Takvo tumačenje sadržaja "povrede istaknute u ustavnoj tužbi" pripada (i načelno i u konkretnoj stvari), samo Ustavnom sudu u njegovoj funkciji zaštite ustavnosti i zakonitosti.

To upozorava da sastavu ustavne tužbe o povredi ustavnog prava, isticanjem iste u ustavnoj tužbi (naznakom ustavnog prava za koje se tvrdi da je povrijeđeno i naznakom mjerodavne odredbe Ustava kojom se to pravo jamči), treba posvetiti punu pažnju. U protivnom, podnositelj ustavne tužbe izlaže se posljedicama odbacivanja iste zbog nepostojanja postupovnih pretpostavki prema članku 72. ili pak onima iz stavka 2. članka 71.: "ustavna se tužba neće uzeti u razmatranje."

Na to koje činjenično stanje je temelj prosudbi o osnovanosti ustavne tužbe upućuju sljedeće rješidbe:

"Ustavna tužba nije pravno sredstvo u sustavu redovnih ili izvanrednih pravnih lijekova, nego poseban pravni institut za ocjenu pojedinačnih akata tijela državne vlasti i pravnih osoba s javnim ovlastima radi zaštite prava i temeljnih sloboda zajamčenih Ustavom. Slijedom navedenog, Ustavni sud tijekom postupka pružanja ustavnosudske zaštite, a unutar zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi, uvažavajući ocjenu dokaza i činjenično stanje utvrđeno u postupcima provedenim pred nadležnim tijelima, utvrđuje je li u postupku odlučivanja o pravima i obvezama pravnih subjekata došlo do ustavno nedopuštenog posizanja u ustavna prava i slobode.

Stoga se Ustavni sud ne može upuštati u ocjenu je li tijelo koje je vodilo postupak koji prethodi ustavnosudskom, pravilno utvrdilo činjenično stanje niti u ocjenu izvedenih dokaza. To je prosuđivanje u skladu s ustavnim i zakonskim odredbama, povjereno prvenstveno tijelima nadležnim za odlučivanje o žalbi i Upravnom sudu odnosno, Vrhovnom sudu.

Činjenično stanje koje Ustavni sud može utvrđivati, dakle, u pravilu nije ono koje je bilo temelj za donošenje osporavanog akta, već samo ono činjenično stanje koje je važno za ocjenu je li povrijeđeno konkretno ustavno pravo."

(Odluka Ustavnog suda br. U-lll-624/2000 od 28. ožujka 2002.)

"Ustavni sud, u pravilu, se ne upušta u pitanje jesu li sudovi pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje, jer su za ovaj Sud jedino relevantne činjenice od čijeg postojanja ovisi ocjena o povredi ustavnog prava.

Ustavni sud bio bi, iznimno, ovlašten utvrđivati i odlučne činjenice te zatim postupiti u skladu s odredbama Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 99/99), kad bi postojala osnovana sumnja da je zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja došlo do povrede ustavnih prava."

(Odluka Ustavnog suda br. U-lll-782/2001 od 13. rujna 2001.)

Kad se ustavna tužba ne uzima u razmatranje

Prema odredbi stavka 2. članka 71. Ustavnog zakona:

"Ustavna tužba neće se uzeti u razmatranje u slučaju kad se ne radi o povredi ustavnog prava."

Taj je stavak članka 71. Ustavnog zakona unesen u Ustavni zakon člankom 30. UZIDUZ-a. Kao razlog navedeno je u Obrazloženju Prijedloga Ustavnog zakona o izmjenama i dopunama Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske sljedeće:

"Iza stavka 1. članka 67. predlaže se dodavanje stavka 2. i 3. (sada st. 2. i 3. čl. 71. - nap.: J. O.) kojima bi se jasnije odredilo postupanje Ustavnog suda u slučaju kad se ne radi o povredi ustavnog prava."

Dobra namjera ostala je nedorečena.

Smatramo da dio rečenice: "neće se uzeti u razmatranje" proturječi sam sebi. Naime, da bi se moglo zaključiti (utvrditi) da: "se ne radi o povredi ustavnog prava", potrebno je ustavnu tužbu uzeti u razmatranje.

Prema tome, tek kada vijeće Ustavnog suda (st. 3. čl. 71. Ustavnog zakona) razmotri ustavnu tužbu, može zaključiti da se ne radi o povredi ustavnog prava.

Ostalo je nedorečeno hoće li tročlano vijeće:

a) rješenjem odbaciti ustavnu tužbu ili je b)odlukom odbiti ili

c) će izreka rješenja, primjerice, glasiti: "Ustavna tužba neće se uzeti u razmatranje" ili "Ustavna tužba se ne prihvaća".

Na to, na određen način, ukazuje i Rodin:

"Na kraju recimo još i da se čini kako ni Ustavni sud nije do kraja raščistio dvojbu između odbacivanja i odbijanja ustavne tužbe. Tako je u odluci u predmetu U-l11-258/1999. donesenoj 17. svibnja 2000. odbio ustavnu tužbu, a u obrazloženju je istaknuo da "... na temelju predmetne ustavne tužbe sud se ne može upustiti u meritornu prosudbu budući da podnositelj u ustavnoj tužbi nije naveo ustavnopravno relevantne razloge koji bi ukazivali na povredu njihovih ustavnih prava", iz čega je očito da je zapravo riječ o odbacivanju, a ne odbijanju ustavne tužbe."¹²

Za sve ove načine rješenja tog problema (od a do c) postoje argumenti. Odabir pripada Ustavnom sudu.

Moguće je posegnuti kroz stvaralačku sudsku praksu i za trećim načinom. To je rješenje čija bi izreka mogla glasiti:

"Ustavna tužba se neće uzeti u razmatranje."

To bi bilo najbliže dikciji stavka 2. članka 71.

Međutim, kao što smo naveli, to bi proturječilo samo sebi. Stoga, tumačimo stavak 2. članka 71. tako da ga smatramo (kao i stavak 1. članka 71.) prethodnim postupkom o (ne)prihvaćanju ustavne tužbe na odlučivanje.

Takvo rješenje sadržava, primjerice u Saveznoj Republici Njemačkoj, članak 93.a Zakona o Saveznom Ustavnom sudu od 11. kolovoza 1993. (BGBI. IS. 1442) koji glasi:

"(1) Da bi se o ustavnoj žalbi odlučivalo, potrebno ju je prethodno prihvatiti (podcrtao J. C.) na odlučivanje.

(2) Ona se mora prihvatiti na odlučivanje:

• ako joj se načelno pridaje ustavno- pravni značaj,
• ako se njome žele ostvariti prava navedena u § 90. stavku 1; to može biti i slučaj kada bi žalitelju zbog odbijanja donošenja odluke, nastala naročito teška posljedica."

U njemačkom izvorniku to glasi:

"§ 93.a

(1) Die Verfassungbeschvverde bedarf der Annahme zur Entscheidung,

(2) Sie ist zur Entscheidung anzuneh- men,

U povodu dvojbenog tumačenja članka 71 stavka 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske

• soweit ihr grundsatzliche verfas- sungsrehtliche Bedeutung zukommt,
• wenn es zur Durchsetzung der in § 90 Abs. 1 genannten Rechte angezeigt ist; dies kann auch der Fali sein, wenn dem Beschwerdefuhrer durch die Versa- gung der Entscheidung zur Sache ein besonders schvverer Nachteil entsteht."

Slično tome, na prethodni prihvat (prihvaćanje, a tek zatim raspravljanje) upućuje i članak 160. stavak 3. rečenica 2. Ustava Republike Slovenije. Prema tom propisu:

"O tome, da li će Ustavni sud prihvatiti ustavnu tužbu u raspravljanje, odlučit će na osnovi mjerila i postupka, određenih zakonom".

U slovenskom izvorniku to glasi:

“O tem, ali ustavno sodišče ustavno pritožbo sprejme v obravnavo, 13 odloči na podlagi meril in postopka, določenih z zakonom."

Ta je odredba pretočena, odnosno razrađena Zakonom o Ustavnem sodišču ("Uradni list RS", št. 15/94). On glasi:

"Ustavni sud neće prihvatiti ustavnu tužbu:

• ako je očito da se ne radi o kršenju čovjekovih prava ili sloboda u slučaju iz čl. 50. ovoga Zakona,
• ako se od odluke ne može očekivati rješenje značajnog pravnog pitanja i ako kršenje prava čovjeka ili temeljne slobode nije imalo značajnih posljedice za podnositelja ustavne tužbe.'™

Slovenski tekst glasi:

(2) Ustavno sodišče ustavne pritožbe ne sprejme:

- če očitno ne gre za kršitev človekovih pravic ali svoboščin v primeru iz 50. člena tega Zakona,

- če od odločitve ni pričakovati rešitve pomembenega pravnega vprašanja in če kršitev človekove pravice ali temeljne svoboščine ni imela pomembnejših po-sledic za pritožnike.“

Prema tome, prvi dio postupka po čl. 71. stavak 2. i 3. je postupak o tome hoće li sud prihvatiti ustavnu tužbu. Tek po prihvatu odlučit će o zahtjevu ustavne tužbe.

Izloženo traži odgovor na pitanje odbacuje li se izrekom rješenja ustavna tužba ili se, pak, odlukom odbija. Odba- čaj bi upozoravao na postupovne razloge, one nedostatka postupovnih pretpostavki iz čl. 72. Odbijanje je odlučivanje u meritumu.

Izdvajanje riječi: "... neće se uzeti u razmatranje", u poseban stavak članka 71., moglo bi uputiti da se zakonodavac u primjeni članka 71. stavak 2. opredijelio za drukčije mogućnosti sastava (ne samo) izreke. Ona bi se, stoga prema našem mišljenju, mogla "zadržati" samo na "Prihvaća se ustavna tužba" ili "Ne prihvaća se ustavna tužba".

Zbog čega razmatramo tu mogućnost. Postupak po odredbi stavka 2. članka 71., prelazi domašaj ispitivanja, nazovimo ih: "klasičnih", postupovnih pretpostavki za podnošenje ustavne tužbe. On se više približava odluci o meritumu. To može biti razlogom posebnog oblika izreke, dakle, ne odbačaj, ne odbijanje, već (ne)prihvaćanje.

Tijekom donošenja Ustavnog zakona o izmjenama i dopunama Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske zakonodavac je, također, u obrazloženjima svojih prijedloga upućivao na posebnost odredbe sadašnjeg članka 71. stavak 2. Ustavnog zakona. Tako je primjerice u Prijedlogu za utvrđivanje Nacrta tog Ustavnog zakona (Odbor za Ustav, Poslovnik i politički sustav - 4. lipanj 2001.), u obrazloženju takve odredbe naveo:

"Takve se ustavne tužbe ne bi trebale razmatrati, te bi u tom slučaju Ustavni sud donosio odluke kojima utvrđuje da prava na koja se podnositelj poziva u ustavnoj tužbi nisu ustavna prava ili da odredbe Ustava na koja se podnositelj poziva ne sadrže ustavno pravo (slično zakonodavstvu i praksi Ustavnog suda Republike Slovenije)."

U jednoj od kasnijih verzija Prijedloga Ustavnog zakona o izmjenama i dopunama Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, naveo je u obrazloženju i sljedeće:

"Odredba iz čl. 64. stavka 3. prebačena je u članak 67. (sada čl. 71. stavak 2. - nap.: J. C.), jer se ta odredba odnosi na drukčiju pravnu situaciju no što su one uređene u članku 64. U članku 64. (dijelom odgovara članku 68. st. 2. Ustavnog zakona - nap.: J. C.) uređuje se "klasično" odbacivanje ustavne tužbe zbog formalnih nedostataka te meritorno odlučivanje o ustavnoj tužbi (usvajanje ili odbijanje). Za razliku od toga, u članku 67. uređuje se postupanje suda kad utvrdi da se u ustavnoj tužbi ne radi o povredi ustavnih prava. U tom slučaju Ustavni sud tužbu niti odbacuje niti odbija, nego utvrđuje da je neće uzeti u razmatranje. U stavku 2. propisuje se postupanje suda u tom slučaju". To je izmijenjena odredba stavka 3. članka 64.

Tročlano ili šesteročlano vijeće

U ovoj problematici, ali tek de lege fe- renda, ostaje prema našem mišljenju, otvorenim pitanje je li rješenje prema stavku 2. članka 71. trebalo dati u nadležnost tročlanog vijeća ili, pak, o njemu treba odlučiti vijeće sastavljeno od šest sudaca. Naime, rješenje o (ne)prihvatu prema stavku 2. članka 71., kojim se u biti utvrđuje da se ne radi o povredi ustavnog prava, na izvjestan je način odluka o meritumu. Teško je pronaći razlog zbog kojega se to ključno pitanje, inače povjereno vijeću u sastavu od šestorice sudaca, povjerava vijeću trojice. Jesu li razlozi rasterećenja Ustavnog suda, dovoljno jaki?! Nije li, ipak, trebalo omogućiti da se o tome izjasne i ostali suci. U tom je smislu bio koncipiran Prijedlog za utvrđivanje Nacrta Ustavnog zakona o izmjenama i dopunama Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske od 4. lipnja 2001. koji je o tome sadržavao odredbu:

"Ako se još dva suca Ustavnog suda izjasne da se o ustavnoj tužbi treba odlučivati, o njoj će odlučiti vijeće sastavljeno od šest sudaca. “

Takav način rješenja bio je očito inspiriran člankom 55. stavak 4. Zakona o Ustavnem sodišču Republike Slovenije. Taj glasi:

Ako senat nije prihvatio ustavnu žalbu (pritožbu), ustavna je žalba prihvaćena, ako se za takvu odluku u 15 dana od dana prijema odluke (o neprihvaćanju) (podcrtan je naš dodatak), izjasne bilo koja tri suca Ustavnog suda.

Izvorno ta odredba glasi:

"Če senat ustavne pritožbe ni sprejel, je ustavna pritožba sprejeta, če se za tako odločitev v 15 dneh od dneva sprejema odločitve pisno izrečejo kate- rikoli trije sodniki Ustavnega sodišča."

To pitanje, zaslužilo bi, prema našem mišljenju, da ga se de lege ferenda razmotri.

 

 

 

1 Kad uz pojedini članak nije naveden naziv ili kratica naziva propisa, tada se taj članak odnosi na Ustavni zakon o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (Nar. nov., br. 49/02 - proč. tekst). Za Ustavni zakon o izmjeni i dopuni Ustavnog suda o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (Nar. nov., br. 29/02) koristimo kraticu UZIDUZ.
2 Vidjeti o tome Siniša Rodin: Temeljna prava i dopuštenost ustavne tužbe, "Ustavni sud u zaštiti ljudskih prava", Hrvatski institut za ljudska prava Novi Vinodolski, "Organizator" , Zagreb, 2000. Isto i u Zborniku Pravnog fakulteta u Zagrebu br. 5/ 2000, str. 795. Vidjeti i Smiljko Sokol: Ustavni sud Republike Hrvatske u zaštiti i promociji vladavine prava, Zbornik Pravnog fakulteta Zagreb, br. 6/01, str. 1172. O filozofsko teorijskim aspektima u hrvatskoj literaturi. V. Miomir Matulović (priredio) et al: "Ljudska prava", Rijeka, 1992., II. Izmijenjeno i dopunjeno izdanje. Isti autor: "Ljudska prava", Zagreb, 1996., Vidjeti i Nada Bodiroga-Vukobrat, Sanja Barić: "Povelja temeljnih ljudskih prava Europske unije", "Organizator", Zagreb, 2002. kao i tamo navedenu literaturu (str. 17.).
3 Članak 3. glasi: "Sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjeka okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav najviše su vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava. Podcrtali smo odredbe koje su unesene posljednjom Promjenom Ustava (Nar. nov., br. 28/01).
4 Članak 5. Ustava glasi: "U Republici Hrvatskoj zakoni moraju biti u suglasnosti s Ustavom, a ostali propisi i sa Ustavom i sa zakonom.
Svatko je dužan držati se Ustava i zakona i poštivati pravni poredak Republike Hrvatske.
5 Vidjeti naš članak: Ustavnosudska zaštita prava vlasništva, Godišnjak 5, Aktualnosti hrvatskog zakonodavstva i pravne prakse, Hrvatsko društvo za građanskopravne znanosti i praksu, 1998., str.
3. Vidjeti i Jakša Barbić: "Propisi o gospodarskom
poslovanju i vladavina prava", Hrvatska pravna revija,
Inženjerski biro d.d., Zagreb, br. 2/02, str. 1.
6 Vidjeti o tome Peter Haberle: "Ustavna država", Politička kultura, Zagreb, 2002., str. 232.
7 Vidjeti o tome Velimir Belajec: Ustavne osnove za podnošenje ustavne tužbe, Godišnjak 7., Aktualnosti hrvatskog zakonodavstva i pravne prakse, Hrvatsko društvo za građanskopravne znanosti i praksu, str. 3., te isti autor: Ustavne osnove za podnošenje ustavne tužbe, u "Ustavni sud u zaštiti ljudskih prava", interpretativna uloga Ustavnog suda, Hrvatski institut za ljudska prava Novi Vinodolski, "Organizator" i dr., Zagreb, 2000., str. 97.
8 Informator" br. 4815, str. 1.
9 Članak 65. glasi: (1) Ustavna tužba mora sadržavati ime i prezime, jedinstveni matični broj građana, prebivalište ili boravište, odnosno tvrtku i sjedište podnositelja ustavne tužbe, ime i prezime njegovog punomoćnika, oznaku osporavane odluke, naznaku ustavnog prava za koje se tvrdi da je povrijeđeno s naznakom mjerodavne odredbe Ustava kojom se to pravo jamči, razloge tužbe, dokaze o tome da je iscrpljen pravni put i da je tužba pravodobna i potpis podnositelja ustavne tužbe. (2) Uz tužbu se u prilogu, mora podnijeti osporeni akt u izvorniku ili ovjerovljenom prijepisu.
10 Članak 71. glasi: (1) Vijeće, odnosno sjednica Ustavnog suda ispituje samo one povrede ustavnih prava koje su
istaknute u ustavnoj tužbi. (2) Ustavna tužba neće se uzeti u razmatranje u slučaju kad se ne radi o povredi ustavnog prava. (3) Odluku iz stavka 2. ovoga članka donosi Vijeće sastavljeno od troje sudaca. U slučaju da Vijeće odluku ne donese jednoglasno, odluku donosi Vijeće sastavljeno od šest sudaca, odnosno sjednica Ustavnog suda.
11 Vidjeti o tome: Siniša Rodin: Temeljna prava i do-puštenost ustavne tužbe, Ustavni sud u zaštiti ljudskih prava, Hrvatski institut za ljudska prava, Novi Vinodolski i dr., Zagreb, 2000., str. 203., posebno u poglavlju: "Odluka o uzimanju predmeta u razmatranje", str. 206., vidjeti i bilješku br. 2.
12 Vidjeti Siniša Rodin: "Temeljna prava i dopuštenost ustavne tužbe" u "Ustavni sud u zaštiti ljudskih prava", "Organizator", Zagreb, Novi Vinodolski, 2000., str. 218. To razmatranje odnosi se, doduše, na zakonsko uređenje prije UZIDUZ-a, ali ga smatramo i nadalje aktualnim.
13 Riječ: obravnava može se prevesti i s rasprava, raspravljanje, pretres, obrada.
14 O tome: Matevž Krivic: "Ustavno sodišče: Pristojnosti in postopek, Postopek in kriterij preizkusa ustavne pritožbe, Ustavno sodstvo", Cankarjeva založba, 2000., str. 173, te posebno str. 182., kao i u istoj knjizi: Lojze Ude: "Ustavna pritožba v civilnih in delovno-socialnih zadevah", posebno str. 256. i 262. Vidjeti npr. Odločbe in sklepi Ustavne- ga sodišča IV. Letnik zbirke 2. knjiga leto 1995., br. 166, V. letnik zbirke I. knjiga leto 1996., br. 79, Vidjeti i Siniša Rodin, op. cit. 207.