1. UVOD
Članak 1. st. 1. Okvirne odluke Vijeća od 13. lipnja 2002. o Europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica (2002/584/PUP) propisuje da je europski uhidbeni nalog sudska odluka koju izdaje država članica s ciljem uhićenja i predaje tražene osobe od druge države članice, zbog vođenja kaznenog progona, izvršenja kazne zatvora ili naloga za oduzimanje slobode, dok se u Preambuli poziva na Program mjera Vijeća od 30. studenoga 2000. za provedbu načela uzajamnog priznavanja sudskih odluka u kaznenim stvarima, predviđenih u točki 37. Zaključaka Europskog vijeća u Tampereu. Gramatičkim tumačenjem teksta sasvim je jasno da se pojam »sudska odluka« odnosi isključivo na sud ili suca i postavlja se pitanje je li itko 2002. mislio da će 17 godina kasnije definicija »pravosudnog tijela« koje izdaje europski uhidbeni nalog još uvijek biti predmet raspravljanja na najvišem sudu Europske unije?^[1] U mišljenju nezavisnog odvjetnika u spojenim predmetima C-508/18 i C-82/19 PPU^[2] navodi se da, u pravom smislu riječi, »sudovanje« znači »izvršavanje sudske nadležnosti«, odnosno suditi (ius dicere), što se u pravnoj državi isključivo odnosi na suce i sudove koji su dio pravosudnog sustava države. Jednako ističe i Komisija u točki 28. svojih pisanih očitovanja u predmetu C-508/18 i C-82/19, a jednako smatraju francuska vlada u točki 25. svojih očitovanja u istom predmetu i mađarska vlada u točki 26. svojih pisanih očitovanja kada ističu ulogu državnog odvjetništva u pravosudnom sustavu. Dakle, postoje različita stajališta o tome ispunjava li državno odvjetništvo kriterije nezavisnog pravosudnog tijela nadležnog za postupanje u pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima - izdavanje europskog uhidbenog naloga, jer biti neovisan ne može se izjednačiti s objektivnim ili neproizvoljnim postupanjem drugih tijela i primjerice upravnih tijela koja postupaju u okviru zakona, ali ipak u skladu s političkim smjernicama legitimne vlade. Stoga je postavljeno više zahtjeva za prethodnu odluku Sudu Europske unije (u nastavku teksta: Sud EU) o tumačenju pojma »pravosudno tijelo« iz članka 6. st. 1. Okvirne odluke 2002/584, koji propisuje: »Pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog jest pravosudno tijelo države članice koja izdaje uhidbeni nalog, nadležno za izdavanje europskog uhidbenog naloga u skladu s pravom te države.«.

2. PREDMET C-453/16 PPU (Özçelik)

2.1. ČINJENIČNO STANJE
Zahtjev za prethodnu odluku uputio je Rechtbank Amsterdam (sud u Amsterdamu, Nizozemska), koji je izvršavao europski uhidbeni nalog protiv Halila Ibrahima Özçelika, turskog državljanina, izdan od Okružnog suda u Veszprému (Mađarska) zbog dvaju kaznenih djela počinjenih u Mađarskoj. Europski uhidbeni nalog temeljio se na nacionalnom uhidbenom nalogu koji je izdala policijska uprava i potvrdio državni odvjetnik. Sud u Amsterdamu zatražio je od mađarskih vlasti pojašnjenja o ulozi državnog odvjetništva, o njegovoj neovisnosti u odnosu na izvršnu vlast, potvrđivanju naloga koje je izdala policija i kriterijima koji se primjenjuju u tu svrhu, kao i o učincima te potvrde. U svojem odgovoru mađarske su vlasti istaknule neovisnost državnog odvjetništva u odnosu na izvršnu vlast i istaknule njegovu zadaću osiguranja da policija poštuje prava uhićenika, međutim sud koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku imao je dvojbe glede pitanja može li se nacionalni uhidbeni nalog koji je izdala policijska služba i koji je naknadno potvrđen odlukom državnog odvjetništva kvalificirati kao »sudska odluka« u smislu članka 8. st. 1. točke (c) Okvirne odluke 2002/584.

2.2. MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
U mišljenju nezavisnog odvjetnika od 19. listopada 2016.^[3] prvo je istaknuto da je, za razliku od nacionalnog uhidbenog naloga, europski uhidbeni nalog protiv H. I. Özcelika izdalo mađarsko pravosudno tijelo (okružni sud), pri čemu nitko ne niječe i ne dovodi u pitanje da je u tom slučaju riječ o »pravosudnom tijelu« u smislu Okvirne odluke 2002/584. U svezi s nacionalnim pravom istaknuto je da državni odvjetnici u Mađarskoj mogu naložiti uhićenje (u obliku »zadržavanja«) osobe ako postoje okolnosti predviđene u Zakonu o kaznenom postupku, a mogu potvrditi ili ukinuti sličan nalog koji je prethodno izdala policija. Smatra da je u oba slučaja ključno da je takvo oduzimanje slobode koje naloži ili potvrdi državno odvjetništvo ograničeno zakonom na kratko razdoblje jer zadržana osoba treba biti izvedena pred suca ili puštena na slobodu u roku od najviše 72 sata i sudac je jedini nadležan odrediti »istražni zatvor« uhićeniku prije nego što mu se počne suditi. U tom normativnom okviru mađarsko državno odvjetništvo djeluje kao tijelo koje je neovisno o izvršnoj vlasti i koje sudjeluje u pravosuđu tako što pokreće kazneni postupak (drugim riječima, zahtijeva da država upotrijebi ius puniendi) s položaja koji se razlikuje od položaja suca te je ovlašteno donositi privremene mjere vrlo ograničenog trajanja, koje utječu na slobodu osoba, ne dovodeći u pitanje naknadnu i nužnu odluku suca. Konačno, nezavisni odvjetnik istaknuo je da je mađarski sud u ovom predmetu izdao europski uhidbeni nalog i to je nedvojbeno učinio nakon što je, prema vlastitoj ocjeni, ispitao uvjete pod kojima se on može izdati, što je uključivalo prethodni nacionalni uhidbeni nalog. Taj je sud stoga, logično, trebao ispitati okolnosti u kojima je izdan nacionalni uhidbeni nalog, što znači da je bio osiguran nadzor nad njegovom zakonitosti i relevantnosti. Državno odvjetništvo potvrdilo je policijsko uhićenje, dok je Okružni sud u Veszprému dao suglasnost za postupanje državnog odvjetništva, čime su u konačnici osigurana odgovarajuća jamstva u okviru izdavanja europskog uhidbenog naloga, osobito na prvoj razini zaštite, koja se zahtijeva u sudskoj praksi Suda EU.

2.3. PRESUDA SUDA EU
Presudom Suda EU u predmetu C-453/16 PPU od 10. studenoga 2016.^[4] odlučeno je da članak 8. st. 1. toč. (c) Okvirne odluke Vijeća 2002/584 treba tumačiti tako da potvrda državnog odvjetništva nacionalnog uhidbenog naloga što ga je prethodno izdala policijska služba u svrhu kaznenog progona, poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, jest »sudska odluka« u smislu te odredbe. Državno odvjetništvo je tijelo koje je pozvano sudjelovati u provođenju kaznenog sudovanja države članice, a iz podataka koje je Sudu EU dostavila mađarska vlada proizlazi da potvrda državnog odvjetništva nacionalnog uhidbenog naloga jamči pravosudnom tijelu izvršenja da se europski uhidbeni nalog temelji na odluci glede koje je proveden sudski nadzor. Takva potvrda stoga opravdava visoku razinu povjerenja između država članica. Nadalje, takvo se tumačenje zahtijeva i s obzirom na ciljeve Okvirne odluke 2002/584 koja nastoji - uvođenjem novog, pojednostavnjenog i učinkovitijeg sustava predaje osuđenih osoba ili osoba osumnjičenih da su povrijedile kazneni zakon - olakšati i ubrzati pravosudnu suradnju u svrhu pridonošenja ostvarenju cilja dodijeljenog Uniji, da postane područje slobode, sigurnosti i pravde, zasnivajući se pritom na visokoj razini povjerenja koja mora postojati između država članica.

3. SPOJENI PREDMETI C-508/18 i C-82/19 PPU (OG i PI)

3.1. ČINJENIČNO STANJE
Zahtjeve za prethodnu odluku uputili su Supreme Court (Vrhovni sud, Irska) i High Court (Visoki sud, Irska) u okviru izvršenja u Irskoj dvaju europskih uhidbenih naloga koje su izdali, u predmetu C-508/18 Staatsanwaltschaft bei dem Landgericht Lübeck (Državno odvjetništvo pri Landgerichtu Lübeck (Zemaljski sud u Lübecku, Njemačka)) radi kaznenog progona osobe OG te, u predmetu C-82/19 PPU, Staatsanwaltschaft Zwickau (Državno odvjetništvo u Zwickauu (Njemačka)) radi kaznenog progona osobe PI. OG je litavski državljanin koji boravi u Irskoj i 13. svibnja 2016. zatražena je njegova predaja u okviru izvršenja europskog uhidbenog naloga koji je izdalo Državno odvjetništvo u Lübecku, radi kaznenog progona zbog kaznenog djela koje je OG navodno počinio tijekom 1995., a koje je to državno odvjetništvo okvalificiralo kao »ubojstvo počinjeno s namjerom i nanošenje teških tjelesnih ozljeda«. High Court (Visoki sud) odbacio je argument osobe OG o tome da Državno odvjetništvo u Lübecku nije »pravosudno tijelo«, u smislu članka 6. st. 1. Okvirne odluke 2002/584. Protiv te presude High Courta (Visoki sud) podnesena je žalba Court of Appealu (Žalbeni sud, Irska), koji je potvrdio predmetnu presudu ali Supreme Court (Vrhovni sud), odnosno sud koji je uputio zahtjev, odobrio je podnošenje revizije protiv presude Court of Appeala (Žalbeni sud). Naime, s obzirom na dokaze kojima je raspolagao, sud koji je uputio zahtjev dvojio je o tome ispunjava li Državno odvjetništvo u Lübecku uvjet neovisnosti i uvjet koji se odnosi na ulogu u kaznenom sudovanju, koji su potrebni da bi se tijelo smatralo »pravosudnim tijelom«, u smislu članka 6. st. 1. Okvirne odluke 2002/584.
U predmetu C-82/19 High Court (Visoki sud, Irska) svojim podnesenim zahtjevom za prethodnu odluku nastoji doznati, kao i Supreme Court (Vrhovni sud) u okviru predmeta C-508/18, koji su kriteriji na temelju kojih nacionalni sud treba odlučiti je li državno odvjetništvo »pravosudno tijelo«, u smislu članka 6. st. 1. Okvirne odluke 2002/584. Naime, Državno odvjetništvo u Zwickauu (Njemačka) izdalo je 15. ožujka 2018. europski uhidbeni nalog protiv osobe PI, rumunjskog državljanina, radi njegove predaje u svrhu kaznenog progona zbog kaznenog djela »organizirane krađe ili oružane krađe«. PI je uhićen na temelju tog naloga te mu je od tog datuma oduzeta sloboda, a sud koji je uputio zahtjev istaknuo je da je suočen s istim problemom kao što je onaj koji je u predmetu C-508/18 iznio Supreme Court (Vrhovni sud) jer je PI osporio svoju predaju radi izvršenja europskog uhidbenog naloga pozivajući se, osobito, na činjenicu da Državno odvjetništvo u Zwickauu nije »pravosudno tijelo«, u smislu članka 6. st. 1. Okvirne odluke 2002/584, nadležno za izdavanje takvog europskog uhidbenog naloga.

3.2. MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
U mišljenju nezavisnog odvjetnika od 30. travnja 2019.^[5] navodi se da je Sud EU u svojoj presudi od 10. studenoga 2016., Özçelik, presudio da je nacionalni uhidbeni nalog koji je izdalo državno odvjetništvo »sudska odluka«, u smislu članka 8. st. 1. toč. (c) Okvirne odluke 2002/584 jer je riječ o odluci koju je donijelo tijelo koje se može smatrati »pravosudnim tijelom«, pri čemu se ističe da se ono što vrijedi za članak 8. st. 1. toč. (c) Okvirne odluke 2002/584 (postojanje nacionalnog uhidbenog naloga) ne odnosi nužno na njezin članak 6. st. 1. (pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog). Naime, nezavisni odvjetnik pojasnio je da, iako se u potpunosti slaže da se državno odvjetništvo kao tijelo koje sudjeluje u sudovanju, može kvalificirati kao tijelo koje donosi »sudsku odluku« kao što je nacionalni uhidbeni nalog u smislu članka 8. st. 1. toč. (c) Okvirne odluke 2002/584, ono ne mora nužno biti takvo tijelo za potrebe članka 6. st. 1. navedene okvirne odluke, štoviše, upravo suprotno, ne smije biti takvo tijelo. Drugim riječima, kao što smatra da državno odvjetništvo može izdati nacionalni uhidbeni nalog sukladno argumentaciji iznesenoj u mišljenju u predmetu Özçelik, smatra i da ne može izdati europski uhidbeni nalog. Točno je da na prvoj razini zaštite, odnosno pri izdavanju nacionalnog uhidbenog naloga, državno odvjetništvo može pružiti jamstva glede toga da je izdan u skladu s postupovnim jamstvima i temeljnim pravima, ali samo privremeno i dok njegovu odluku ne potvrdi sudac ili sud, odnosno jedino tijelo koje može pružiti djelotvornu sudsku zaštitu iz članka 47. Povelje o temeljnim pravnima Europske unije. U pravnoj državi tu zadaću isključivo imaju suci i sudovi te nijedno drugo tijelo uključujući i ona koja sudjeluju u sudovanju poput državnog odvjetništva. Potonja tijela, za razliku od suda, ne podliježu isključivo zakonu i nisu neovisna u mjeri kao što su to suci te uvijek ovise o zadnjoj riječi izvršitelja sudske nadležnosti. Suprotno tomu, ako bi državno odvjetništvo moglo izdati europski uhidbeni nalog, druga razina zaštite postupka iz Okvirne odluke 2002/584 (proporcionalnost izdavanja europskog uhidbenog naloga) provodila bi se žurno i privremeno, što je svojstveno jamstvima koje osigurava državno odvjetništvo. Međutim, kada je riječ o donošenju mjera koje mogu ozbiljnije utjecati na slobodu osoba, postupak njihova donošenja može samo biti sudske prirode u pravom smislu riječi i stoga se samo odnosi na sudbenu vlast, odnosno neovisnu vlast sensu stricto. Nezavisni odvjetnik napominje da izdavanje europskog uhidbenog naloga pretpostavlja pokretanje postupka koji može dovesti do vrlo agresivnog zadiranja u područje slobode osobe na koju se to odnosi pa tijelo koje ga izdaje treba imati najveću moguću neovisnost - neovisnost suda u strogom smislu riječi kojem je, zbog onoga što jest, dana neovisnost koja je karakteristična za sudbenu vlast i koja joj je svojstvena.

3.3. PRESUDA SUDA EU
Sud EU donio je presudu 27. svibnja 2019.^[6] u kojoj se navodi da države članice, u skladu s načelom postupovne autonomije, mogu u skladu sa svojim nacionalnim pravom odrediti »pravosudno tijelo« nadležno za izdavanje europskog uhidbenog naloga, međutim ističe da se smisao i doseg tog pojma ne mogu prepustiti ocjeni svake države članice jer taj pojam u cijeloj Uniji treba tumačiti autonomno i ujednačeno. U svezi s time navodi se, kao prvo, da je Sud EU već presudio da izraz »pravosudno tijelo« iz odredbe članka 6. st. 1. Okvirne odluke 2002/584 ne obuhvaća samo suce ili sudove države članice, već ga, u širem smislu, valja tumačiti tako da obuhvaća tijela koja sudjeluju u kaznenom sudovanju u toj državi članici, za razliku od, primjerice, ministarstava ili službi policije, koji su dio izvršne vlasti. Stoga, tijelo poput državnog odvjetništva, koje je u okviru kaznenog postupka nadležno za kazneni progon osoba osumnjičenih za počinjenje kaznenog djela kako bi one za to odgovarale pred sudom, treba smatrati da sudjeluje u sudovanju u državi članici o kojoj je riječ. Nadalje, pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog mora pravosudnom tijelu izvršenja moći pružiti osiguranje da, s obzirom na jamstva pravnog poretka države članice izdavanja, u izvršavanju svojih dužnosti povezanih s izdavanjem europskog uhidbenog naloga postupa neovisno i ta neovisnost zahtijeva postojanje pravila koja se odnose na pravni položaj i ustrojstvo, koja mogu jamčiti da pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog u okviru donošenja odluke o izdavanju takvog uhidbenog naloga nije izloženo nikakvom riziku podređenosti, osobito, pojedinačnoj uputi izvršne vlasti. U konkretnim (spojenim) predmetima, iz podataka sadržanih u odlukama kojima se upućuju prethodna pitanja, a koje je njemačka vlada potvrdila na raspravi pred Sudom EU, doista proizlazi da su njemačka državna odvjetništva vezana zahtjevom objektivnosti te su dužna istražiti ne samo elemente na teret osobi o kojoj je riječ, nego i one koji joj idu u korist. Međutim, prema istim podacima ministarstvo pravosuđa, u skladu s člancima 146. i 147. Gerichtsverfassungsgesetza (Zakon o ustrojstvu sudova), ima »vanjsku« ovlast davanja uputa tim državnim odvjetništvima.

S obzirom na prethodno navedeno, Sud EU odlučio je da pojam »pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog«, u smislu članka 6. st. 1. Okvirne odluke Vijeća 2002/584 treba tumačiti tako da ne obuhvaća državna odvjetništva države članice koja su, u okviru donošenja odluke o izdavanju europskog uhidbenog naloga, izravno ili neizravno izložena riziku podređenosti nalozima ili pojedinačnim uputama izvršne vlasti, poput ministarstva pravosuđa.

4. PREDMET C-509/18 PPU (PF)

4.1. ČINJENIČNO STANJE
Zahtjev za prethodnu odluku uputio je Supreme Court (Vrhovni sud, Irska) u okviru izvršenja u Irskoj europskog uhidbenog naloga koji je izdao Lietuvos Respublikos generalinis prokuroras (Glavni državni odvjetnik Republike Litve) radi provedbe kaznenog postupka protiv osobe PF u Litvi zbog kaznenog djela koje je PF navodno počinio tijekom 2012., a koje je taj državni odvjetnik okvalificirao kao »oružanu krađu«. PF je pred High Courtom (Visoki sud) osporavao valjanost toga europskog uhidbenog naloga pozivajući se, osobito, na činjenicu da Glavni državni odvjetnik Litve nije »pravosudno tijelo«, u smislu članka 6. st. 1. Okvirne odluke 2002/584. PF se u prilog toj tvrdnji pozvao na pravno mišljenje litavskog odvjetnika iz kojega osobito proizlazi da je, u skladu s člankom 109. Ustava Republike Litve, sudovanje u toj državi članici isključiva zadaća sudova. Glavni državni odvjetnik Litve hijerarhijski je najviši državni odvjetnik u Litvi te je neovisan o izvršnoj i sudbenoj vlasti. U skladu s člankom 118. tog ustava, državni odvjetnici zaduženi su za pokretanje i provedbu kaznene istrage te provedbu kaznenog postupka. Međutim, u skladu sa sudskom praksom Lietuvos Respublikos Konstitucinis Teismasa (Ustavni sud Republike Litve) državni odvjetnik nije zadužen za sudovanje te nema zadaće povezane sa sudovanjem tijekom istrage koju provodi. U tim se okolnostima High Court (Visoki sud) obratio Glavnom državnom odvjetniku Litve kako bi dobio informacije o svojstvu »pravosudnog tijela« tog državnog odvjetnika, a glavni državni odvjetnik Litve odgovorio je da je Glavni državni odvjetnik Litve neovisan o izvršnoj vlasti, te Državno odvjetništvo Republike Litve pokreće i provodi istragu i osigurava provedbu kaznenih postupaka u ime države, u smislu članku 118. Ustava Republike Litve. High Court (Visoki sud) presudio je da je Glavni državni odvjetnik Litve »pravosudno tijelo«, u smislu članka 6. st. 1. Okvirne odluke 2002/584 te je odredio predaju osobe PF, a Court of Appeal (Žalbeni sud, Irska) odbio je žalbu osobe PF protiv presude High Courta (Visoki sud) te je potvrdio da je Glavni državni odvjetnik Litve »pravosudno tijelo«, u smislu te odredbe. Međutim, Supreme Court (Vrhovni sud, Irska), odnosno sud koji je uputio zahtjev, odobrio je podnošenje revizije protiv presude Court of Appeala (Žalbeni sud) i uputio zahtjev za prethodnu odluku s pitanjem može li se Glavni državni odvjetnik Litve okvalificirati kao »pravosudno tijelo«, u smislu članka 6. st. 1. Okvirne odluke 2002/584 jer iz sudske prakse Suda EU proizlazi da takva kvalifikacija ovisi o tome sudjeluje li tijelo o kojem je riječ u kaznenom sudovanju države članice. Međutim, ta sudska praksa ne daje jasne kriterije na temelju kojih se može odrediti je li u pravnom poretku države članice zaduženo za sudovanje odnosno sudjeluje li u sudovanju pa je nejasno je li zaduženost državnog odvjetnika za istragu i progon počinitelja kaznenih djela, pri čemu je on, u skladu s nacionalnim pravom, neovisan o sudbenoj vlasti, dovoljno povezana sa sudovanjem da bi se spomenutog državnog odvjetnika moglo smatrati »pravosudnim tijelom«, u smislu članka 6. st. 1. Okvirne odluke 2002/584.

4.2. MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
U mišljenju nezavisnog odvjetnika od 30. travnja 2019.^[7] navodi se da oduzimanje slobode kakvo se dopušta Okvirnom odlukom može provesti isključivo sud stricto sensu, odnosno »jedino tijelo koje može pružiti djelotvornu sudsku zaštitu iz članka 47. Povelje o temeljnim pravima Europske unije«. Budući da državno odvjetništvo ne izvršava sudsku nadležnost, načelno je lišeno neovisnosti koja je sastavni dio izvršavanja pravosudne funkcije te se nacionalnim pravom državnom odvjetništvu može dodijeliti svojstvo neovisnog tijela, ali neovisnost koja mu se priznaje nije »sudska neovisnost«. Nadležnom sucu u interesu je isključivo osigurati integritet pravnog poretka. Da bi to bilo moguće, dodjeljuje mu se neovisnost koja štiti njegovo djelovanje isključivo u skladu sa zakonom, odnosno koja ga odvaja od bilo kojeg drugog konkretnog interesa, uključujući druge javne interese kao što je olakšavanje progona počinitelja kaznenih djela. Nadležna tijela koja, kao državno odvjetništvo, obnašaju javne funkcije u okviru pravnog poretka oslanjaju se na to da njegov integritet osigurava sudbena vlast. Litavsko državno odvjetništvo može neovisno organizirati i voditi istrage kaznenih djela te progoniti njihove počinitelje, ali ne može jamčiti nepovredivost pravnog poretka kao takvog. Njegova je neovisnost u službi zadaće koja mu se povjerava, koja se mora izvršavati u okviru pravnog poretka, uporabom sredstava koja mu on nudi. Stoga je pravni poredak za njega sredstvo za postizanje cilja. Suprotno tomu, ako se sucu dodjeljuje neovisnost, to se čini kako bi mogao obavljati sudbenu vlast, odnosno kako bi neopozivo izricao pravo u konkretnom predmetu. Njegova je zadaća izreći zadnju riječ, u kojoj se odražava primjena pravnog poretka, tako da odgovor, sa svojstvom pravomoćnosti, bude u skladu s pravom i valjan. S tog gledišta njegova neovisnost ima smisla jer ako mu se dodjeljuje ovlast rješavanja sporova (u uvjetima predviđenima za regulatorne postupke donošenja odluka koji čine pravni poredak), to je kako bi se svima zajamčila zakonitost te zadnje riječi koju treba izreći bez obzira na bilo kakvo upletanje. Stoga bi se moglo reći da pravni poredak za suca nije sredstvo, nego je sâm po sebi cilj. Točnije, to je jedini cilj u čiju mu se svrhu i za čije ispunjenje dodjeljuje neovisnost različita od one koja se može dodijeliti državnom odvjetništvu ili koju čini obveza upravnih tijela da postupaju objektivno i nepristrano. Kvalifikacijom državnog odvjetništva kao neovisne institucije ne čini ga se jednakovrijednim sudbenoj vlasti, kao što to nisu ni institucije koje se naziva neovisnim tijelima, a osnovane su u okviru reguliranja raznih gospodarskih sektora. Konkretno, neovisnost državnog odvjetništva ne može se usporediti s neovisnošću suca ni u osnovnom ni u proširenom smislu jer obnašaju različite funkcije. I dok je u slučaju sudbene vlasti općepoznato da je u svim državama članicama riječ o neovisnom tijelu, na čemu se i temelji povjerenje na koje se oslanjaju prilikom uzajamnog priznavanja odluka, s državnim odvjetništvom nije tako, što se vidi i na primjeru ovog zahtjeva za prethodnu odluku i predmeta C-508/18 i C-82/19 PPU-a. Radi pojednostavnjenja i ubrzavanja postupka, što je jednako važno kao i pravo na slobodu, potrebno je a priori otkloniti sve dvojbe glede svojstva tijela koje je izdalo EUN i povjeriti njegovo izdavanje isključivo nekom (neovisnom) tijelu sudbene vlasti. Nezavisni odvjetnik podsjetio je na povijest nastanka članka 6. st. 1. Okvirne odluke 2002/584 kako je učinjeno i u predmetu Özçelik, koja upućuje na to da je namjera zakonodavca bila isključiti državno odvjetništvo kao pravosudno tijelo u smislu te odredbe. Definicija »pravosudnog tijela« (koje izdaje ili izvršava EUN) u članku 3. izvornog prijedloga Okvirne odluke 2002/584 izričito je uključivala državno odvjetništvo, ali je prijedlog odbijen, a nestalo je i upućivanje na državno odvjetništvo u konačnoj verziji članaka 1. i 6. pa nezavisni odvjetnik smatra da to izostavljanje navoda o državnom odvjetništvu treba tumačiti tako da ga je zakonodavac želio isključiti iz članka 6. st. 1. Okvirne odluke 2002/584.

4.3. PRESUDA SUDA EU
Sud EU donio je presudu 27. svibnja 2019.^[8] u kojoj se navodi da u konkretnom slučaju, iz pisanih očitovanja litavske vlade, proizlazi da je u Litvi za izdavanje europskog uhidbenog naloga u konačnici nadležan glavni državni odvjetnik koji postupa na zahtjev državnog odvjetnika zaduženog za predmet u kojemu je tražena predaja osobe o kojoj je riječ. U okviru nadležnosti koje su mu dodijeljene, Glavni državni odvjetnik Litve provjerava jesu li ispunjeni potrebni uvjeti za izdavanje europskog uhidbenog naloga, a osobito postoji li u odnosu na tu osobu izvršna sudska odluka o pritvoru koju, u skladu s litavskim pravom, treba donijeti istražni sudac ili istražni sud. S obzirom na navedeno, Glavni državni odvjetnik Litve može se smatrati »pravosudn[im] tijelo[m] koje izdaje uhidbeni nalog«, u smislu članka 6. st. 1. Okvirne odluke 2002/584, jer njegov položaj u toj državi članici jamči ne samo objektivnost njegove dužnosti, nego i neovisnost u odnosu na izvršnu vlast u okviru izdavanja europskog uhidbenog naloga. Međutim, na temelju podataka iz spisa, Sud EU nije mogao zaključiti je li protiv odluka tog državnog odvjetnika o izdavanju europskog uhidbenog naloga dopušten pravni lijek koji u potpunosti ispunjava zahtjeve djelotvorne sudske zaštite, a što treba provjeriti sud koji je uputio zahtjev. Slijedom tih utvrđenja odlučeno je da pojam »pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog« u smislu članka 6. st. 1. Okvirne odluke 2002/584, treba tumačiti tako da obuhvaća glavnog državnog odvjetnika države članice koji je, iako ustrojstveno neovisan o sudbenoj vlasti, nadležan za vođenje kaznenog progona te koji na temelju svojeg položaja u toj državi članici uživa jamstvo neovisnosti u odnosu na izvršnu vlast u okviru izdavanja europskog uhidbenog naloga.

5. ZAKLJUČAK
Citirane presude Suda EU nametnule su dvojbe praktičarima u svezi s pravnim položajem državnog odvjetnika u državama članicama EU u kontekstu njegove ovlasti izdavanja europskog uhidbenog naloga izdanog u svrhu kaznenog progona. Međutim, i prije presuda u spojenim predmetima C-508/18 i C-82/19 te presude u predmetu C-509/18, Eurojust uputio je upitnik državama članicama s pitanjem »Može li državni odvjetnik izdati europski uhidbeni nalog u vašoj zemlji?«, dok su se nakon donošenja ovih presuda nametnula još dodatna važna pitanja koja je potrebno u praksi razjasniti (razina neovisnosti državnog odvjetnika, mogućnost izravnog ili neizravnog utjecaja izvršne vlasti na rad državnog odvjetnika u konkretnom predmetu, podliježe li odluka državnog odvjetnika o izdavanju europskog uhidbenog naloga (i proporcionalnost ove odluke) putem pravnog sredstva sudskoj kontroli itd.). U odnosu na upitnik^[9], odgovori koji su zaprimljeni razlikuju se između država članica. Austrija je odgovorila da je u isključivoj nadležnosti suda izdavanje europskog uhidbenog naloga, dok nadležno ministarstvo pravosuđa može dati upute državnom odvjetniku u odnosu na konkretan spis. Belgija je odgovorila da je državni odvjetnik nadležan za izdavanje europskog uhidbenog naloga te mu nadležno ministarstvo pravosuđa ne može davati upute za postupanje u pojedinim predmetima, ali može dati općenite smjernice i upute za rad državnog odvjetništva pa i obvezujuće smjernice, ali ne u konkretnoj stvari. Bugarska, Estonija, Grčka, Finska, Francuska, Hrvatska, Italija, Latvija, Portugal, Švedska i Češka odgovorile su da je državni odvjetnik nadležan za izdavanje europskog uhidbenog naloga i u potpunosti je neovisan u odnosu na izvršnu vlast. Međutim, Danska je odgovorila da državni odvjetnik izdaje europski uhidbeni nalog iako je državno odvjetništvo dio izvršne vlasti i podređeno je nadležnom ministarstvu pravosuđa. Sličan je i odgovor Luksemburga, u kojem je državni odvjetnik nadležan za izdavanje europskog uhidbenog naloga u svrhu izdržavanja kazne, pri čemu su državna odvjetništva pod vlašću nadležnog ministarstva pravosuđa koje mu može naložiti pokretanje kaznenog postupka protiv određene osobe, ali ne i odustanak od progona. Iako su u Španjolskoj, Irskoj, Rumunjskoj, Slovačkoj, Ujedinjenom Kraljevstvu i Mađarskoj državna odvjetništva neovisna tijela koja ni na koji način nisu izložena posrednom ili neposrednom utjecaju izvršne vlasti, ona nisu nadležna za izdavanje europskog uhidbenog naloga, već isključivo sud. U Malti je izdavanje europskog uhidbenog naloga u isključivoj nadležnosti suda te je u kaznenim postupcima sa zaprijećenom kaznom zatvora do 12 godina ovlašteni tužitelj policija, a za zaprijećene kazne preko 12 godina zatvora državno odvjetništvo. Nizozemska je odgovorila da je isključivo za izdavanje europskog uhidbenog naloga nadležan sud i da državno odvjetništvo nije neovisno tijelo na način i prema kriterijima opisanim u citiranim presudama Suda EU. U Poljskoj je izdavanje europskog uhidbenog naloga u isključivoj nadležnosti suda, pri čemu Poljska nije opisala položaj državnog odvjetništva u odnosu na izvršnu vlast, a slično je odgovorila i Slovenija, pri čemu su dodali da je neovisnost državnog odvjetnika utvrđena u presudi Ustavnog suda Slovenije broj U-I42/12. Unatoč navedenoj različitoj praksi unutar država članica EU u odnosu na pravosudna tijela koja su nadležna za izdavanje europskog uhidbenog naloga, Sud EU je u svojim odlukama jasan u tumačenju pojma »pravosudnog tijela«. Stoga »pravosudno tijelo«, u smislu članka 6. st. 1. Okvirne odluke 2002/584 sukladno sudskoj praksi Suda EU:

- ne obuhvaća samo suce ili sudove države članice, već ga, u širem smislu, valja tumačiti tako da obuhvaća tijela koja sudjeluju u kaznenom sudovanju u toj državi članici, za razliku od, primjerice, ministarstava ili službi policije, koji su dio izvršne vlasti

- ne obuhvaća državna odvjetništva države članice koja su, u okviru donošenja odluke o izdavanju europskog uhidbenog naloga, izravno ili neizravno izložena riziku podređenosti nalozima ili pojedinačnim uputama izvršne vlasti, poput ministarstva pravosuđa

- obuhvaća glavnog državnog odvjetnika države članice koji je, iako ustrojstveno neovisan o sudbenoj vlasti, nadležan za vođenje kaznenog progona te koji na temelju svojeg položaja u toj državi članici uživa jamstvo neovisnosti u odnosu na izvršnu vlast u okviru izdavanja europskog uhidbenog naloga.

Dakle, iz prethodno navedene prakse Suda EU proizlazilo bi da su pravosudna tijela, u smislu članka 6. st. 1. Okvirne odluke, samo sudovi i državna odvjetništva neovisna o izvršnoj vlasti. Iako su države članice, u skladu s načelom postupovne autonomije, ovlaštene same u skladu sa svojim nacionalnim pravom odrediti »pravosudno tijelo« nadležno za izdavanje europskog uhidbenog naloga, s obzirom na razlike u nacionalnim zakonodavstvima, došlo je i do razlike u propisivanju tijela koje je nadležno za izdavanje europskog uhidbenog naloga u državama članicama. Međutim, kako Sud EU u svojoj prethodno navedenoj praksi ističe da se smisao i doseg pojma »pravosudno tijelo« ne može prepustiti ocjeni svake države članice jer taj pojam u cijeloj Uniji treba tumačiti autonomno i ujednačeno, dok su prethodno navedeni rezultati upitnika pokazali razlike između država članica u nadležnosti »pravosudnih tijela« do te mjere da se u Njemačkoj pravosudnim tijelima smatra i državno odvjetništvo, koje je dijelom pod utjecajem izvršne vlasti, što je u suprotnosti sa sudskom praksom Suda EU, u svrhu ujednačavanja postupanja na razini EU koje će biti potrebno provesti sukladno citiranoj sudskoj praksi Suda EU, države članice moraju ulagati dodatne napore u međusobnu harmonizaciju nacionalnih propisa kojima se implementira europsko pravo u nacionalne pravne sustave jer se u protivnom izlažu postupanju suprotnom vladavini prava, kao temeljnoj vrijednosti EU, a time i riziku od kršenja članka 7. st. 1. Ugovora o Europskoj uniji.

[1] Lloyd, B. i Payter, A. (2019.), To be, or not to be, a judicial authority? That is the question …, Lexology, Ujedinjeno Kraljevstvo, dostupno na: https://www.lexology.com/library/.
[2] Mišljenje nezavisnog odvjetnika Manuela Camposa Sánchez-Bordone od 30. travnja 2019.
[3] Mišljenje nezavisnog odvjetnika Manuela Camposa Sánchez‑Bordone od 19. listopada 2016.
[4] ECLI:EU:C:2016:860
[5] Mišljenje nezavisnog odvjetnika Manuela Camposa Sánchez‑Bordone od 30. travnja 2019.
[6] ECLI:EU:C:2019:456
[7] Mišljenje nezavisnog odvjetnika Manuela Camposa Sánchez‑Bordone od 30. travnja 2019.
[8] ECLI:EU:C:2019:457
[9]http://www.eurojust.europa.eu/doclibrary/Eurojust-framework/Casework/Questionnaire%20on%20the%20impact%20of%20the%20CJEU%20judgments%20on%20the%20EAW%20(June%202019)/2019-06_Questionnaire-on-impact-of-CJEU-judgments-on-EAW_EN.pdf