Problem ugovora o specijalizaciji doktora medicine koji su zbog kompleksnog uređenja međusobnih odnosa između liječnika i zdravstvenih ustanova koje su liječnicima osiguravali specijalizaciju u javnosti dobili naziv tzv. »robovlasnički ugovori« aktualan je u Republici Hrvatskoj u posljednja dva desetljeća i još uvijek nije riješen u potpunosti.

Prema medijskim tvrdnjama Hrvatske liječničke komore takvih ugovora koji proizvode pravne posljedice ima oko 5000 što je izuzetno tegobno za liječničku populaciju čija djelatnost je prema zakonu od posebnog interesa za Republiku Hrvatsku.

Donedavno su redoviti sudovi, uključujući i Vrhovni sud Republike Hrvatske u parničnim postupcima priznavali pravnu valjanost tzv. "robovlasničke klauzule", a Ustavni sud Republike Hrvatske odbijao je ustavne tužbe liječnika, nalazeći da u takvim klauzulama nema protuustavnosti i/ili nezakonitosti.

Recentna praksa Ustavnog suda pokazuje, međutim, promjenu odnosa prema takvim ugovorima, odnosno ugovornim klauzulama. Ustavni sud je, naime, izmijenio svoju dotadašnju praksu utvrdivši protuustavnom ugovornu obvezu liječnika da je u slučaju neispunjenja ugovora o specijalizaciji dužan vratiti zdravstvenoj ustanovi sve bruto plaće koje su mu isplaćene u 5 godina, koliko je trajala specijalizacija.

Na temelju nje uslijedio je, međutim, svojevrsni pritisak Udruge mladih liječnika prema zakonodavcu da ih u slučaju neispunjenja ugovora obveže samo na vraćanje stvarnih troškova specijalizacije, što bi moglo rezultirati znatnim odljevom liječnika iz sustava javnog zdravstva.

Cilj ovog rada je ukazati na odluke Ustavnog suda vezane uz tzv. "robovlasničke ugovore" između liječnika i zdravstvenih ustanova koje bi trebale poslužiti kao svojevrsni putokaz za uređenje de lege ferenda.