1. Uvod

Zašto danas kada se s govornica najmjerodavnijih mjesta zakonodavne i izvršne vlasti čuje da su svi temelji trodiobe vlasti, a time i neovisnosti, samostalnosti i u krajnjoj liniji ravnopravnog položaja sudbene vlasti u odnosu na druge dvije vlasti, postavljeni i da su sva pitanja riješena, uopće pisati o ovoj temi.^*

Za to po našem sudu postoje dva temeljna razloga. Prvi je da smo se već na normativnoj razini udaljili od ravnopravnosti svih triju vlasti, a o praktičnim svakodnevnim aspektima tog problema da i ne govorimo, a s druge strane kada bi zaista i postigli ideal za kojim svi težimo i kada ne bi bilo stalnih pokušaja stavljanja sudbene vlasti u inferioran položaj u odnosu na druge dvije vlasti, i kada bi sama javnost bila visoko senzibilirana na svaki takav pokušaj, što naravno nije, ne bi bilo na odmet s vremena na vrijeme podsjetiti prije svega stručnu javnost na ovaj aspekt ustavnopravnog položaja sudbene vlasti jer nikada ništa nije tako idealno da ne bi moglo biti idealnije ( bolje).

2. Ustavne odredbe

Pođimo prije svega od odredbi Ustava Republike Hrvatske¹ i onih odredbi koje se izravno odnose na položaj sudbene vlasti.

Članak 4.

U Republici Hrvatskoj državna je vlast ustrojena na načelu diobe vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudbenu, a ograničena je Ustavom zajamčenim pravom na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu. Načelo diobe vlasti uključuje oblike međusobne suradnje i uzajamne provjere nositelja vlasti propisane Ustavom i zakonom

Članak 5.

U Republici Hrvatskoj zakoni moraju biti u suglasnosti s Ustavom, a ostali propisi i s Ustavom i sa zakonom. Svatko je dužan držati se Ustava i zakona i poštivati pravni poredak Republike Hrvatske.

Članak 16.

Slobode i prava mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje. Svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.

Članak 18.

Jamči se pravo na žalbu protiv pojedinačnih pravnih akata donesenih u postupku prvog stupnja pred sudom ili drugim ovlaštenim tijelom. Pravo na žalbu može biti iznimno isključeno u slučajevima određenima zakonom ako je osigurana druga pravna zaštita.

Članak 19.

Pojedinačni akti državne uprave i tijela koja imaju javne ovlasti moraju biti utemeljeni na zakonu. Zajamčuje se sudska kontrola zakonitosti pojedinačnih akata upravnih vlasti i tijela koja imaju javne ovlasti.

Članak 29.

Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u ra-zumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela. U slučaju sumnje ili optužbe zbog kažnjivog djela osumnjičenik, okrivljenik ili optuženik ima pravo: - da u najkraćem roku bude obaviješten potanko i na jeziku koji razumije o naravi i razlozima optužbe koja se diže protiv njega i o dokazima koji ga terete, - da ima odgovarajuće vrijeme i mogućnost za pripremu obrane, - na branitelja i nesmetano uspostavljanje veze s braniteljem, i s time pravom mora biti upoznat, - da se brani sam ili uz branitelja po vlastitom izboru, a ako nema dovoljno sredstava da plati branitelja, ima pravo na besplatnog branitelja pod uvjetom propisanim zakonom, - da mu se sudi u njegovoj nazočnosti, ukoliko je dostupan sudu, - da ispituje ili dade ispitati svjedoke optužbe i da zahtijeva da se osigura nazočnost i ispitivanje svjedoka obrane pod istim uvjetima kao i svjedoka optužbe, - na besplatnu pomoć tumača ako ne razumije ili ne govori jezik koji se upotrebljava na sudu. Osumnjičenik, okrivljenik i optuženik ne smije se siliti da prizna krivnju. Dokazi pribavljeni na nezakonit način ne mogu se uporabiti u sudskom postupku. Kazneni postupak može se pokrenuti samo pred sudom na zahtjev ovlaštenog tužitelja.

Članak 117.

Sudbenu vlasti obavljaju sudovi. Sudbena vlast je samostalna i neovisna. Sudovi sude na temelju Ustava i zakona.

Članak 118.

Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao najviši sud, osigurava jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost građana. Predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske, uz prethodno mišljenje Opće sjednice Vrhovnog suda Republike Hrvatske i nadležnog odbora Hrvatskoga sabora, na prijedlog Predsjednika Republike bira i razrješuje Hrvatski sabor. Predsjednik Vrhovnog suda Republike Hrvatske bira se na četiri godine. Ustanovljavanje, djelokrug, sastav i ustrojstvo sudova te postupak pred sudovima uređuje se zakonom.

Članak 119.

Sudske su rasprave javne i presude se izriču javno, u ime Republike Hrvatske. Javnost se može isključiti iz cijele rasprave ili njezina dijela zbog razloga koji su nužni u demokratskom društvu radi interesa morala, javnog reda ili državne sigurnosti, posebno ako se sudi maloljetnicima, ili radi zaštite privatnog života stranaka, ili u bračnim sporovima ili postupcima u svezi sa skrbništvom i posvojenjem, ili radi čuvanja vojne, službene ili poslovne tajne i zaštite sigurnosti obrane Republike Hrvatske, ali samo u opsegu koji je po mišljenju suda bezuvjetno potreban u posebnim okolnostima u kojima bi javnost mogla biti štetna za interese pravde.

 Članak 120.

U suđenju sudjeluju i suci porotnici, u skladu sa zakonom.

Članak 121.

Suci imaju imunitet u skladu sa zakonom. Suci i suci porotnici koji sudjeluju u suđenju ne mogu biti pozvani na odgovornost za izraženo mišljenje ili glasovanje pri donošenju sudbene odluke, osim ako se radi o kršenju zakona od strane suca koje je kazneno djelo. Sudac ne može u postupku pokrenutom zbog kaznenog djela učinjenog u obavljanju sudačke dužnosti biti pritvoren bez odobrenja Državnog sudbenog vijeća.

Članak 122.

Sudačka dužnost je stalna. Iznimno od odredbe stavka 1. ovog članka prigodom prvog stupanja na sudačku dužnost suci će se imenovati na vrijeme od pet godina. Nakon ponovnog imenovanja sudac obavlja svoju dužnost stalno. Sudac će biti razriješen sudačke dužnosti: - ako to sam zatraži, - ako trajno izgubi sposobnost obavljati svoju dužnost, - ako bude osuđen za kazneno djelo koje ga čini nedostojnim obavljanja sudačke dužnosti, - ako u skladu sa zakonom, zbog počinjenog teškog stegovnog djela, tako odluči Državno sudbeno vijeće, - kad navrši sedamdeset godina. Protiv odluke o razrješenju sudačke dužnosti sudac ima pravo u roku od 15 dana od dana dostave odluke, podnijeti Ustavnom sudu Republike Hrvatske žalbu o kojoj Ustavni sud odlučuje na način i u sastavu određenom Ustavnim zakonom o Ustavnom sudu Republike Hrvatske. Protiv odluke Državnoga sudbenog vijeća o stegovnoj odgovornosti sudac ima, u roku od 15 dana od dana dostave odluke, pravo žalbe Ustavnom sudu Republike Hrvatske. O žalbi odlučuje Ustavni sud na način i po postupku kako je to određeno Ustavnim zakonom o Ustavnom sudu Republike Hrvatske. U slučajevima iz stavka 4. i 5. ovoga članka Ustavni sud dužan je odlučiti u roku od 30 dana od primitka žalbe. Odluka Ustavnog suda isključuje pravo na ustavnu tužbu. Sudac ne može biti premješten protivno njegovoj volji osim u slučaju ukidanja suda ili preustroja suda u skladu sa zakonom. Sudac ne može obavljati službu ili posao koje je zakon odredio kao nespojive sa sudačkom dužnošću.

Članak 123.

Suce, u skladu s Ustavom i zakonom, imenuje i razrješuje te o njihovoj stegovnoj odgovornosti odlučuje Državno sudbeno vijeće. Državno sudbeno vijeće u postupku imenovanja i razrješenja sudaca dužno je pribaviti mišljenje nadležnog odbora Hrvatskog sabora. Državno sudbeno vijeće ima jedanaest članova koje iz reda istaknutih sudaca, odvjetnika i sveučilišnih profesora pravnih znanosti bira Hrvatski sabor na način i u postupku određenim zakonom. Većina od ukupnog broja članova Državnog sudbenog vijeća mora biti iz reda sudaca. Predsjednici sudova ne mogu biti birani za članove Državnog sudbenog vijeća. Članovi Državnog sudbenog vijeća biraju se na vrijeme od četiri godine, s time da članom Državnog sudbenog vijeća nitko ne može biti više od dva puta uzastopce. Predsjednika Državnog sudbenog vijeća bira tajnim glasovanjem većina članova Državnoga sudbenog vijeća na vrijeme od dvije godine. Djelokrug i način rada Državnog sudbenog vijeća uređuje se zakonom.

Članak 124.

Državno odvjetništvo je samostalno i neovisno pravosudno tijelo ovlašteno i dužno postupati protiv počinitelja kaznenih i drugih kažnjivih djela, poduzimati pravne radnje radi zaštite imovine Republike Hrvatske te podnositi pravna sredstva za zaštitu Ustava i zakona. Glavnoga državnog odvjetnika Republike Hrvatske imenuje na vrijeme od četiri godine Hrvatski sabor na prijedlog Vlade Republike Hrvatske, uz prethodno mišljenje nadležnog odbora Hrvatskoga sabora. Prigodom prvog stupanja na državnoodvjetničku dužnost zamjenici državnog odvjetnika će se imenovati na vrijeme od pet godina. Nakon ponovnog imenovanja zamjenik državnog odvjetnika obavlja svoju dužnost stalno. Zamjenike državnih odvjetnika u skladu s Ustavom i zakonom imenuje, razrješuje i o njihovoj stegovnoj odgovornosti odlučuje Državnoodvjetničko vijeće. Državnoodvjetničko vijeće bira Hrvatski sabor na način i u postupku određenim zakonom. Većina od ukupnog broja članova Državnoodvjetničkog vijeća mora biti iz reda zamjenika državnih odvjetnika. Čelnici državnih odvjetništava ne mogu biti birani za članove Državnoodvjetničkog vijeća. Djelokrug, ustrojstvo i način rada Državnoodvjetničkog vijeća uređuje se zakonom. Ustanovljavanje, ustrojstvo, djelokrug i nadležnost državnog odvjetništva uređuje se zakonom.

 Članak 125.

Ustavni sud Republike Hrvatske čini trinaest sudaca koje bira Hrvatski sabor, navrijeme od osam godina iz reda istaknutih pravnika, osobito sudaca, državnih odvjetnika, odvjetnika i sveučilišnih profesora pravnih znanosti. Postupak kandidiranja sudaca Ustavnog suda i predlaganja za izbor Hrvatskom saboru provodi odbor Hrvatskog sabora, nadležan za Ustav. Ustavni sud Republike Hrvatske bira predsjednika suda na vrijeme od četiri godine.

3. Odredbe Zakona o sudovima

Ustavne odredbe o položaju sudbene vlasti opredmećene su u važećem Zakonu o sudovima² u kojem se utvrđuje sljedeće:

Članak 2.

Sudovi su tijela državne vlasti koja sudbenu vlast obavljaju samostalno i neovisno u okviru djelokruga i nadležnosti određene zakonom.

Članak 3.

Sudovi štite Ustavom i zakonima utvrđeni pravi poredak Republike Hrvatske, te osiguravaju jedinstvenu primjenu zakona, ravnopravnost i jednakost svih pred zakonom.

Sudovi odlučuju u sporovima o osnovnim pravima i obvezama čovjeka i građanina, o pravima i obvezama Republike, jedinica lokalne samouprave i uprave, izriču kazne i druge mjere počiniteljima kaznenih djela prijestupa i prekršaja utvrđenih zakonom, odlučuju o zakonitosti pojedinačnih akata upravnih vlasti i osoba koje imaju javne ovlasti, rješavaju sporove o osobnim odnosima građana, radne trgovačke, imovinske i druge građanskopravne sporove te odlučuju u drugim pravnim stvarima kad je to zakonom određeno.

Članak 4.

Svatko ima pravo da o njegovim pravima i obvezama građanske naravi ili o njegovoj kaznenoj odgovornosti pravično i javno u razumnom roku raspravlja i odluči zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud.

U pravnim stvarima iz sudskog djelokruga ugovorom se može povjeriti odlučivanje o pojedinim pravnim stvarima izabranim sudovima sukladno zakonu.

Svatko ima pravo slati predstavke na rad suda ili suca zbog odugovlačenja postupka u kojem je stranka ili ima pravni interes, odnosno zbog ponašanja suca ili drugog djelatnika u sudu u službenim odnosima sa strankom i dobiti na njih odgovor.

Članak 5.

Sudovi sude na osnovi Ustava i zakona. Sudovi sude na osnovi međunarodnih ugovora koji su dio pravnog poretka Republike Hrvatske.

Sudovi primjenjuju i druge propise koji su donijeti sukladno Ustavu, međunarodnom ugovoru ili zakonu Republike Hrvatske.

Članak 6.

Zabranjen je svaki oblik utjecaja na donošenje sudske odluke, a posebno: svaka uporaba javnih ovlasti, sredstava javnog priopćavanja i uopće javnih istupanja radi utjecanja na tijek i ishod sudskih postupaka.

Odluku suda smije mijenjati i ukidati samo sud u čiju nadležnost spada predmet u postupku propisanom zakonom. Svatko u Republici Hrvatskoj dužan je poštivati pravomoćnu i ovršnu sudsku odluku i njoj se pokoriti.

Članak 8.

Suci imenuju se i razrješavaju uz uvjete i po postupku u kojem se osigurava stručnost, neovisnost i dostojnost za obnašanje sudačke dužnosti.

Članak 37.

Ministarstvo nadležno za poslove pravosuđa ima ovlast najvišeg tijela za obavljanje poslova pravosudne uprave.

Za obavljanje poslova pravosudne uprave ministarstvo nadležno za poslove pravosuđa obraća se predsjedniku odgovarajućeg suda.

Ministarstvo nadležno za poslove pravosuđa u obavljanju poslova pravosudne uprave može poništiti ili ukinuti svaki nepravilan ili nezakonit akt donesen u obavljanju poslova sudske uprave ili samo donijeti akt koji, u obavljanju poslova sudske uprave, nije donesen ili nije pravodobno donesen.

Članak 46.

Broj sudaca u pojedinom sudu određuje ministar nadležan za poslove pravosuđa sukladno okvirnim mjerilima za rad sudaca.

4. Trodioba vlasti i neovisnost sudbene vlasti

Neovisnost sudbene vlasti i ideja trodiobe vlasti ima naravno svoju povijest jer se ova ideja razvijala usporedno s razvojem građanskog društva i jačanja građanskog staleža koji se želio ne samo emancipirati nego i zaštititi od samovolje suverena.

Zato je neovisnost sudstva i trodioba vlasti imanentna građanskom društvu parlamentarne demokracije i višestranačja u kojem su procedura, pravila ponašanja, načela vladavinama prava te jednakost svih pred zakonom koji ne trpe iznimke.

U našem društvu tranzicije, koje je prije nepunih 13 godina zakoračilo u građansko društvo u najširem značenju te riječi, još uvijek ima mjesta govoriti o tim vrijednostima i trodiobi vlasti jer u mnogim primjerima vidimo da to načelo teško prodire do javnosti i teško se prihvaća kao uvjet bez kojeg ne može postojati niti vladavina prava. To tim više što smo kao država i kao društvo tek prije nešto više od desetak godina zakoračili u građansku parlamentarnu demokraciju iz sustava koji je nepopustljivo nekad diskretno, a nekad i manje diskretno, negirao sve one civilizacijske dosege koji su prirodni razvoju civilnog društva

Zato smo osim u primjeru hrabrih izuzetaka bili uskraćeni za sve one vrijednosti i načela trodiobe vlasti koji su se više od dvije stotine godine razvijali u okrilju zemalja parlamentarne demokracije.

Sada zbog mnogih razloga, ali prije svega radi sebe samih, moramo bez predaha sustizati one koji su postepeno i ponekad bolno ali temeljito utkali u svoje postojanje sva načela društva vladavine prava.

Stoga smatram da o tome nije nikada na odmet pisati i upozoravati.

Već 1789.godine u članku 16. »Deklaracije o pravu čovjeka i građanina« utvrđeno je da bilo koje društvo u kojem jamstva zaštite ljudskih prava nisu osigurana trodiobom vlasti uopće nema ustav. Zato je od samog početka načelo trodiobe vlasti kamen međaš svakog društva u kojem je ustav najviši pravni dokument odnosno norma najviše moguće snage.

Ako se prihvati da je načelo trodiobe vlasti nužno za svako društvo u kojem je ustav zakon najviše snage i ako oko tog načela nema prevelike polemike, one nastaju kada se raspravlja o značaju ovog načela i o njegovim posljedicama.³

4.1. Koncept trodiobe vlasti

Kako je to već dobro poznato »trodioba vlasti« znači da su temeljne funkcije države, koje tradicionalno zovemo »zakonodavna« »izvršna« i »sudska« vlast odijeljene i da trebaju egzistirati kao odvojeni samostalni sustavi. Osnovna uloga trodiobe vlasti je da se pojedinac zaštiti od samovolje i despotizma te da njegova prava i slobode budu zaštićene.

Od vremena takvog linearnog i simplificiranog, ali zbog toga ne i pogrešnog shvaćanja trodiobe vlasti kao garanta zaštite prava pojedinca stvari su se u nekim aspektima promijenile:

a) Prije svega nije posve pravilno ili bolje reći točno ograničiti se samo na tri vlasti. Razvojem društva i ustavnopravne teorije pojavili su se novi pojavni oblici distribucije javne vlasti. Tako, primjerice, uvođenje federalizma dovodi do raspodjele vlasti i ovlasti između centralne vlasti i vlasti (uprave) federalnih jedinica. Također formiraju se novi centri vlasti i moći koji nisu postojali u vrijeme stvaranja ideje o trodiobi vlasti. To se najbolje ogleda u funkciji Ustavnog suda koji u mnogim zemljama ima položaj četvrte vlasti ili pak Ustavni sudovi teže de facto dobivanju takve pozicije. Primjera ima više od primjerice postojanja neovisnih Izbornih povjerenstava, Pravobranitelja ili pak Državnih odvjetnika koji su u mnogim sustavima neovisna vlast posve oslobođena od utjecaja izvršne vlasti4.

b) Razvojem ustavnopravne teorije ali i u praktičnoj primjeni ustava kao najvišeg zakonodavnog akta jedne zemlje pokazalo se da tradicionalna i apsolutna trodioba vlasti nije posve moguća na način da bi svaka od tri vlasti bila potpuno izolirana i neovisna od druge dvije vlasti.⁵

Kada bi postojala apsolutna trodioba vlasti shvaćena na najjednostavniji način to bi imalo za posljedicu da bi svaka od tih vlasti stekla apsolutnu vlast unutar svojih ovlasti i nadležnosti i da u tome za nju ne bi postojala nikakva ograničenja. Da se to ne dogodi, ustavi mnogih država su uspostavili takve mehanizme kontrole i formule uzajamne kontrole i suradnje između tri grane vlasti.

Pojavni oblici ovakvih formula razlikuju se od sustava do sustava od zemlje do zemlje.

Nije na odmet spomenuti da i među pionirima sustava trodiobe vlasti kao što su to pisci Ustava Sjedinjenih Američkih Država još 1787. godine. Navedeno je da se osim trodiobe vlasti treba raditi još više o ravnoteži i međusobnoj kontroli kako bi svaka od tri vlasti na neki način ovisila o druge dvije vlasti.

To se i najbolje ogleda u banalnom primjeru ovisnosti vlade o veličini u parlamentu i posljedicama koje nastaju u parlamentarnim demokracijama kada vlada izgubi povjerenje većine u parlamentu.

c) Također treba imati na umu da je sustav trodiobe vlasti kroz povijest konstitucionalizma bio sredstvo ograničavanja vlasti državnog suverena, najčešće monarha, u odnosu na demokratski izabranu vlast parlamenta. Danas su monarsi i plemstvo kao nositelji vlasti gotovo posve iščezli a i tamo gdje još postoje kao što su to npr. Velika Britanija, Španjolska itd. Njihova uloga je simbolična i posve podređena demokratski izabranoj vladi i parlamentu.

Kada se to ima na umu kao i odredbe članka 21. stavak 3. Univerzalne Deklaracije o ljudskim pravima prema kojoj volja naroda treba biti osnova ovlasti vlade, ima li zaista potpunog smisla smatrati da ovlasti demokratski izabrane i formirane izvršne vlasti mogu biti ograničene isto tako demokratski izabranim parlamentom. U demokratskim sustavima gdje je izvršna vlast u pravilu podržana od strane većinske političke stranke u parlamentu, glavna podjela vlasti ne leži i ne postoji između izvršne i zakonodavne vlasti, već između većine i manjine (opozicije) u parlamentu.

Stoga se nameće pitanje kako i zašto bi sudbena vlast koja nije izabrana u demokratskom procesu bila ona vlast koja će kontrolirati i nametati granice drugim dvjema granama vlasti?

4.2. Važnost i značaj trodiobe vlasti i neovisnost sudstva

Bez obzira na ovo pitanje koje se na žalost znalo naći kao argument i u našim prostorima u vremenima kada se željela ograničiti neovisnost sudstva i nepristrana pozicija suda i sudbene vlasti uopće, važnost postojanja trodiobe vlasti postoji iz najmanje dva razloga:

4.2.1. Dioba vlasti i razdvojenost izvršne i zakonodavne vlasti još uvijek je od neprocjenjive važnosti, iako izvršna vlast u pravilu uživa povjerenje parlamentarne većine, jer ova dioba vlasti pretpostavlja postojanje parlamentarne rasprave i procedure u donošenju zakona u samom parlamentu koja se temelji na javnoj raspravi i suprotstavljenim mišljenima o svakom pitanju. To daje mogućnost manjini sudjelovati u raspravi i tumači zakone na način da time i nazire izvršnu vlast. Naime, iako je izvršna vlast na izravan ili neizravan način demokratski izabrana grana vlasti, to nikako ne znači da javna kritika i kontrola nije potrebna i dobrodošla, a ona se upravo i omogućuje kroz parlamentarnu raspravu. To tim više što je prije svega nužno u stvarnom demokratskom društvu da se zakoni ne donose u tajnosti ministarskih kabineta već kroz raspravu tako da budu poznati svim građanima.

4.2.2. Nadalje i najvažnije s motrišta neovisnosti sudstva podjela vlasti na izvršnu i zakonodavnu omogućuje i jamči neovisnost sudstva tako da je svaki sudac neovisan od ovlasti drugih izvora moći.

U stvarnosti neovisnost sudstva i njegova odijeljenost od hijerarhijske nadređenosti spram drugih državnih vlasti je najuže povezana s postojanjem vladavine prava, ustavom i zakonom uređene državne zajednice jer upravo takvo sudstvo je jedini i najbolji jamac zaštite prava pojedinca i poštivanja ustava i zakona. Time je neovisno sudstvo pretpostavka postojanja demokratskog društva.

Na prvi pogled čini se paradoksalnim da ovlasti onih koji nisu izabrani i imenovani na posve demokratski način predstavljaju najjače jamstvo demokratskih sustava.

Ključan, ali ne i jedini jamac zaštite prava i sloboda pojedinca, je sigurnost da odluke koje se odnose na obranu i zaštitu tih prava u svakom pojedinačnom slučaju sukoba javne vlasti i pojedinačnih prava, neće biti rezultat arbitrarnosti i slobodne volje, već će biti rezultat primjene opće pravne norme na pojedinačni slučaj bez ikakve pristranosti ili diskriminacije. Općenitost pravne norme i njena apersonalnost jesu također najveće jamstvo slobode i jednakosti. Zato je neovisnost sudaca u direktnoj vezi s njihovom vezanošću zakonima i konkretnom općom zakonskom normom. To znači da je sudac podložan jedino zakonskoj odredbi i onom što ona propisuje i nije i ne smije biti podložan bili kojoj drugoj volji pa ni svojoj vlastitoj.

Kako je već rečeno neovisnost sudaca postoje i jest jamstvo opstojanja demokratskog sustava. Jasno je da suci nisu izabrani izravno od građana6 i da time nemaju demokratsku legitimaciju u najužem smislu te riječi kao što to imaju članovi parlamenta ili predsjednik države koji su izabrani na općim izborima. Ali usprkos tome, sudac u demokratskom sustavu mora imati demokratsku osnovu.

Jedno od temeljnih načela demokratskog društva od najranijih vremena stvaranja prvih demokratskih društava sastoji se u tome da svako izvanjsko ograničenje ili sputavanje sloboda građana mora proizlaziti iz opće volje građana zato da kada se pokoravamo nekoj pravnoj normi, ustvari se pokoravamo sebi samima ili volji većine jednakih kao što smo i mi sami.

Opća volja većine se ogleda i iščitava kroz zakone koje donosi parlament većinom glasova u propisanoj proceduri.

Imajući to na umu sve odluke koje sudac donosi, a tiču se vlasništva, slobode ili časti pojedinca, mogu se jedino smatrati legitimnima ako se mogu izvesti iz volje birača koja je opredmećena u važećim zakonima.

Drugim riječima demokratska legitimacija suca izvorno i u osnovi proizlazi iz činjenice da suci primjenjuju zakone koji su doneseni u demokratskoj proceduri. Tu legitimaciju suci gube ako se pokoravaju drugoj volji ili volji drugih, bez obzira radi li se o volji vlade ili nekog pojedinca, ili pak njihovoj vlastitoj volji.

Zato sudac mora biti istinski neovisan da bi bio sudac u demokratskom društvu.

Stoga činjenica što suci ne uživaju blagodati izravne demokratske legitimacije koju uživa parlament ili predsjednik države koji se bira na općim izborima, ne stavlja suce u hijerarhijski podređen položaj spram tih autoriteta kada primjenjuju pravo na konkretan slučaj.

Suci svakako moraju primjenjivati važeće zakone koje donosi parlament i podzakonske akte koje donosi izvršna vlast u sklopu svoje nadležnosti. Sudac ne smije nadomještati te odredbe svojima, za koje bi smatrao da su prikladnije ili da bolje rješavaju konkretan slučaj.

Ali usprkos tome sudac kada primjenjuje konkretnu zakonsku ili podzakonsku normu na konkretan slučaj, on nije vezan nikakvom uputom parlamenta ili izvršne vlasti.

Naime, volja naroda je temelj demokracije, ali ne bilo koja volja, nego samo ona volja koja se izražava kroz ustavom i zakonom propisanu proceduru koja jamči istinitost takve volje. Takva volja naroda izražena u propisanoj proceduri leži u svakoj važećoj pravnoj normi ,ali ne i u naputcima ili naredbama izvršne ili zakonodavne vlasti glede konkretnog slučaja. Takva tumačenja mogu biti samo putokaz sucu u razumijevanju konkretne pravne norme ali u konačnici teret slobode interperatacije leži na sucu u konkretnom slučaju bez obzira na eventualno postojanje tumačenja, naputaka obveznih mišljenja ili drugih akata.

4.3. Jamstva neovisnosti sudstva

Više je nego jasno da neovisnost sudstva ne znači da suci nisu podložni određenoj kontroli i nazoru. Ustavnopravna tradicija i praksa poznaje razne oblike nazora nad odlukama sudaca koje predstavljaju bitna i značajna ograničenja.

Prije svega suci djeluju, vode postupke koji su im dodijeljeni i donose odluke u tim postupcima javno.⁷

Ideja javnosti sudskih rasprava omogućava ne samo da javnost može stvoriti svoj sud o konkretnom sporu već može valorizirati rad suca i njegovu neovisnost i nepristranost što je također bitna sastavnica svakog demokratskog društva.

Načelo javnosti sudske rasprave sadržano je i u mnogim međunarodnim dokumentima pa se tako u članku 14. Opće deklaracije o ljudskim pravima UN-a govori da svatko ima pravo na pošteno i javno suđenje po neovisnom i nepristranom sudu osnovanom zakonom.⁸

S druge strane sudac je dužan obrazložiti svoje odluke i određeno navesti na temelju kojih činjenica temelji svoju odluku i kako i zašto je na utvrđene primjene primijenio određenu pravnu normu. Konačno, iako suci ne mogu i ne smiju biti podložni nikakvoj političkoj kontroli koju bi provodile druge dvije grane vlasti, odluke sudaca moraju i mogu biti jedino podvrgnute kontroli drugih sudaca kroz institut pravnog lijeka u postupku pred višim sudom.⁹

Jedan od oblika kontrole sudaca koji doduše treba vrlo oprezno i restriktivno primjenjivati jer se vrlo lako u rukama pojedinaca može pretvoriti u svoju suprotnost, jest i činjenica da uz primjenu mnogih »ustavnih i zakonskih osiguranja« protiv suca se također može pokrenuti kazneni postupak za svako kazneno djelo koje bi počinio u obnašanju svoje funkcije.

Postoje razne formule i razna zakonska rješenja kojima se u različitim sustavima jamči samostalnost i neovisnost sudstva, ali svim tim sustavima zajedničke su najmanje dva oblika garancije koja ih time i čine univerzalnima i to.

1. Suca se ne može razriješiti od dužnosti suca odlukom druge dvije grane vlasti. Stoga sudac ima jamstvo trajnosti svog mandata, najčešće doživotno ili do određenih godina starosti ili kako se govori u anglosaksonskoj literaturi o ovom pitanju »dok uredno obnaša sudačku dužnost«¹⁰.

Također neovisnost suca jamči i pravilo kojim se sucima zabranjuje da istovremeno budu dužnosnici druge dvije grane vlasti¹¹

2. Jamstvo neovisnosti sudstva je i postojanje Državnih sudbenih vijeća ili sličnih tijela s sličnim ili istim ovlastima¹² koja postoje neovisno o izvršnoj vlasti i koja su jedina nadležna za imenovanje sudaca, a u mnogim sustavima i za sva pitanja vezana za sudsku upravu i budžet sudova. sudbena vijeća pojavila su se po prvi puta u Francuskoj 1946. godine i poslije toga 1948. godine postaju ustavna kategorija u Ustavu Republike Italije. Ova vijeća čvrsto su jamstvo da će i ostali aspekti funkcioniranja sudova biti izvan utjecaja druge dvije grane vlasti.

3. Treće ne manje značajno jamstvo neovisnosti sudstva nalazi svoje razloge u činjenici da je sudstvo najslabiji dio u sustavu trodiobe vlasti i da je time izloženo većoj mogućnosti pritisaka i postavljanja uvjeta od druge dvije grane vlasti koje raspolažu većim i često boljim mogućnostima. Da bi se to spriječilo u mnogim suvremenim pravnim sustavima postoje kaznena djela kojima se sankcionira utjecaj ili pokušaj utjecaja na sudove ali također se kao kazneno djelo definira svako odbijanje ili sprječavanje pokoravanja pravomoćnoj odluci suda.¹³

4.4. Ovlasti i snaga sudstva

Trodioba vlasti ne znači samo da su suci neovisni. Ona također znači da će sudovi učinkovito koristiti svoje ovlasti da bi ispitali zakonitost ili ustavnost odluka, radnji i postupaka drugih grana vlasti. Time sudstvo ostvaruje svoju temeljnu ulogu jer svojim odlukama potvrđuje ili ispituje u kolikoj mjeri su postupci pojedinaca i vlasti u skladu s važećom zakonskom normom koja je na snazi u vrijeme akta ili radnje koja se ispituje što znači da se sud mora rukovoditi samo razlozima zakonitosti, a nikako političkim ili ideologijskim razlozima.

Tom svojom kontrolnom ulogom sudovi svakako imaju utjecaja na izvršnu i zakonodavnu vlast. S jedna strane izvršna vlast mora svaki svoj akt uskladiti s odredbama postojećih i važećih zakona i svaki njen postupak može biti i jest predmetom kontrole sudova u konkretnom sudskom postupku bez obzira radi li se o redovnim ili specializiranim sudovima. S druge strane zakonodavac ima pravo i ovlasti mijenjati zakone i ta zakonodavna aktivnost ne može biti predmetom sudske kontrole redovnih sudova. Ali zato bez obzira na različite sustave i različita rješenja u različitim zemljama, gotovo svim tim sustavima postoji mogućnost kontrole ustavnosti zakona i drugih akata koje donosi parlament bez obzira da li se ta kontrola ostvaruje kroz ovlasti Ustavnih sudova ili nekih drugih sudova koji imaju slične ovlasti.¹⁴

U svakom slučaju da bi sudovi mogli izvršavati ulogu koju im je dodijelio Ustav i zakoni odluke suda moraju obvezivati svih i svakoga bez iznimke. U našem Ustavu nema odredbe kojom i se propisalo da su odluke suda imaju obvezujući karakter za razliku od recimo Ustava Kraljevine Španjolske, Republike Portugala ili Južnoafričke Republike u čijim ustavima stoji da su sudske odluke obvezne za sve osobe na koje se odnose.¹⁵

U našem pravnom poretku takvu odluku sadrži Zakon o sudovima u kojem stoji da je svatko u Republici Hrvatskoj dužan poštovati pravomoćnu i ovršnu sudsku odluku i njoj se pokoriti¹⁶ ali pitanje je s obzirom na mnoge slučajeve u kojima se bilo eksplicitno bilo posredno iznosio posve drugačije stajalište ne bi li bilo uputno de lege ferenda u nekoj budućoj izmjeni Ustava u njega unijeti i takvu odredbu o obvezujućem karakteru pravomoćnih sudskih odluka koju kako vidimo imaju upravo ustavi onih zemalja koje su više desetljeća imale totalitarne sustave, te im je važnost sudova i njihova neprocjenjiva vrijednost kao čuvara prava pojedinca i načela demokracije dobro poznata.

4.5. Sukob nadležnosti

lako između sudbene i drugih dviju vlasti sukobi oko karaktera društvene ili socijalne prihvatljivosti određenih sudskih odluka nisu česti za pitanje neovisne i nepristrane pozicije sudstva, mnogo je značajnije pitanje jasne podjele nadležnosti između sudbene i tijela izvršne vlasti.

Primjera za takve sukobe ima mnogo. Od onih banalnih i svakodnevnih o tome je li odlučivanje o pojedinoj pravnoj stvari i pojedinačnom zahtjevu ulazi ili ne ulazi u apsolutnu nadležnost sudova, do toga da li su sudovi ovlašteni tražiti skidanje oznake tajnosti s nekih dokumenata, provjeravati i kontrolirati djelovanje izvršne vlasti izvan granica zemlje ili kada se eventualno osnivaju istražna povjerenstva u parlamentu koja ispituju pojedina djelovanja sudova¹⁷.

U takvim i svim drugim slučajevima načelo trodiobe vlasti nalaže da se u svakom konkretnom slučaju donese jasna odluka od strane nadležnog tijela koje će definirati međusobne odnose među državnim tijelima. Kada se pojave nesuglasja između sudbene vlasti i tijela izvršne vlasti što je čija nadležnost i tko ima pravo, ovlast i dužnost odlučivati u pojedinoj pravnoj stvari mora postojati tijelo s ovlastima rješavati takve sukobe.

U nekim pravnim sustavima takve sukobe rješavaju sudovi, najčešće Vrhovni sud, što osnažuje neovisnu poziciju sudbene vlasti, ali također otvara mnoga pitanja vjerodostojnosti i neprostrane pozicije suda kada donosi odluke iz ove domene jer se one tiču i same sudbene vlasti ili jednog njenog dijela.

Zato je mnogo prihvatljivije rješenje kada sudovi rješavaju samo sukobe nadležnosti unutar same sudbene vlasti, a sukobe nadležnosti između drugih grana vlasti treba ostaviti nekom drugom tijelu što doprinosi nepristranosti tih odluka.

Tijelo koje najčešće rješava takve sukobe jest Ustavni sud¹⁸ koji rješava sukobe nadležnosti između sudbene, zakonodavne i izvršne vlasti. Ustavni sud se i inače ne samo u pravnoj teoriji definira kao »četvrta vlast« odvojena od ostale tri grane državne vlasti čime i u ovim pitanjima njihovo rješavanje po Ustavnom sudu treba biti jamstvo nepristranost takvih odluka.

5. Zaključne napomene

Načelo trodiobe vlasti na izvršnu, zakonodavnu i sudsku nije načelo koje se samo po sebi razumije i kojem nije potrebno govoriti i tražiti stalno načine njegova očuvanja i modalitete djelotvornosti u svakodnevnici.

Za očuvanje i razvoj tog načela nisu samo potrebne najrazličitije pravne norme, zakoni i podzakonski akti, nego prije svega postojanje kulture prava čije postojanje podrazumijeva i postojanje uvjerenja kod sve tri grane vlasti, ali i kod svakog pojedinca da je poštivanje zakona jedini način na koji se može očuvati demokratski poredak.

Na početku ovog teksta navedene su najznačajnije odredbe Ustava RH i Zakona o sudovima te svakom ostaje procijeniti je li u našem pravnom sustavu ima mjesta poboljšicama koje će, imajući na umu specifičnosti naše zemlje, praktički nedostatak bilo kakve tradicije kao regulativnog faktora onih zakonskih rješenja koja ostavljaju prostora zloupotrebama, još više osnažiti poziciju sudstva kao neovisnog i nepristranog dijela državne vlasti oslobođenog od svakog oblika institucionalnog ili izvaninstitucinalnog utjecaja. Jer sudstvo koje ima takvu poziciju koja se ničim ne može dovesti u pitanje može biti pravi jamac vladavine prava.

Je li u tom smislu postojeća rješenja kao što su, primjerice, gotovo potpune financijske ovisnosti sudstva o izvršnoj vlasti bez ikakvog praktičnog utjecaja na stvaranje državnog proračuna, bez formalno poziciniranog položaja na donošenje odluke o alokaciji sredstava potrebnih sudstvu, rješenja o probnom mandatu sudaca, potpunoj ovisnosti predsjednika sudova o izvršnoj ili zakonodavnoj vlasti i mnogi drugi primjeri osiguravaju u punoj mjeri nepristranu i neovisnu poziciju sudstva kod svakog prosječnog i nezainteresiranog promatrača te ima li mjesta da se relativno stabilno stanje promjeni na bolje, ostaje za neku buduću prosudbu.

 

^* Vidjeti literaturu i članak »Sudstvo i trodioba vlasti« u HPR br. 5/04
¹ Ustav Republike Hrvatske (Nar. nov., br. 41/01 proč. tekst i 55/01 isp.)
² Zakon o sudovima (Nar. nov., br. 3/94, 75/95 - prestale važiti ćl. 94. Zakona o plaćama sudaca i drugih pravosudnih dužnosnika, 100/96, 115/97 - Odluka USRH, 131/97, 129/00, 67/01 - Odluka USRH, 5/02 - Odluka USRH, 101/03 - Vjerodostojno tumačenje, 117/03 - v. čl. 286. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona i parničnom postupku, u čl. 19. t. 2. riječi: »pravnih osoba« brišu se i 17/04.
³ Povijesno iskustvo nas uči da primjena načela trodiobe vlasti predstavlja mnogo složeniji problem nego što su to Montesguieu u svom dijelu »Duh zakona« ili John Locke zamislili.
⁴ Članak 124.Ustava RH
⁵ Članak 4.Ustava RH
⁶ Izuzev u nekim saveznim državama SAD i Švicarskoj konfederaciji
⁷ Članak 119/1 Ustava RH
⁸ Slično čl.6 Europske konvencije o ljudskim pravima Vijeća Europe
⁹ Članak 18/1 Ustava RH i
¹⁰ »during good behavior«
¹¹ iznimka je Velika Britanija u kojoj je ministar pravosuđa istovremeno predsjednik Gornjeg doma Parlamenta i predsjednik Vrhovnog suda .
¹² Članak 123. Ustava RH
¹³ Kazneni zakon RH (Nar. nov., br. 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03 i 190/03 - Odluka USRH)
¹⁴ Članak 128. Ustava RH
¹⁵ Članak 205/2 Ustava Portugala ili čl. 165/5 Ustava JAR
¹⁶ Čl. 6/3 Zakona o sudovima vidi bilješku pod 2.
¹⁷ Kao nedavno u Italiji
¹⁸ Članak 128. Ustava RH vidi bilješku pod 1.